Nedavno je u Zagrebu otvoren Muzej novog vala, možda i preuranjeno, barem za nas koji malo teže prihvaćamo da su artefakti iz naše mladosti već zreli za muzejsko izlaganje, ali takvi su sadržaji dobrodošli za obogaćivanje gradske turističke ponude, kao malo medijske pozornosti za ostarjele glazbenike, a i ja imam čime započeti ovu kratku priču.

Novi val "poklopio" me u adolescentskim godinama, buntovni punk bio mi je pubertetski svjetonazor, a tjednik Polet središnji medij, pa i više od toga! Osobito jer sam do kraja srednje škole živio u slavonskoj provinciji, pa su tek povremeni izleti na koncerte u Zagreb (srećom, iz Vinkovaca je bilo lako putovati zbog dobre povezanosti željeznicom), bili živi doticaj s glazbom koja je obilježila formiranje moje generacije. Polet mi je omogućio da upoznam i neke temeljne postulate izdavaštva – htio sam im biti suradnik u bilo kojem obliku, pa sam prihvatio ponudu da se bavim njihovom distribucijom u mojem gradu, kako bi ih čitalo što više mojih vršnjaka! Zvuči pompozno, kao nešto što bi trebalo staviti u CV na LinkedInu, a ustvari radilo se o tome da sam im bio kolporter. To vam je ono što ste vidjeli u starim filmovima, kada na gradskim trgovima likovi drže naramak novina i uzvikuju naslove, ili u novijim verzijama imaju kolica s više raznih izdanja i prodaju ih na prometnim ulicama. Kako god, ali već tada naučio sam što su rokovi, kako se radi obračun, što je remitenda, a čak sam i ponešto zaradio (bilo je za pivo frendovima kod Izeta).

Filozofski fakultet

U Zagreb sam se, očito trajno i zauvijek, dotepel na studij (iako prvih nekoliko godina živjeh u đačkom domu, što je storija za sebe) početkom osamdesetih, izravno iz JNA. Godinu prije umro je Tito, a nekoliko mjeseci nakon što sam već bio u Zagrebu, umire i Krleža, svjedočim kraju jedne ere, ali nije se dogodila nikakva revolucionarna promjena.

Bio je to čudan osjećaj, vrhunac Novog vala, ono najbuntovnije razdoblje, već je bilo iza nas, godinama je stvarana psihoza kako će nakon Tita doći do raspada sustava (naravno, mislilo se na vanjske neprijatelje), a baš ništa nije se dogodilo! Mi, studenti na Filozofskom fakultetu, osjećali smo se poput lika iz Azrine pjesme, koji žali za revolucionarnom 1968. (Što da radim bez akcije po čitav dan / Dok sam bio student ružio sam često / Čitao praxis, polemizirao vješto / Anarhizam mi je bio u krvi / Svi na barikade), samo što je on svoju revoluciju kako-tako proživio, a mi je tek očekujemo.

U to je doba na Filozofskom fakultetu bilo preko dvadeset odsjeka, ali svatko je mogao otići na bilo koje predavanje profesora s nekog drugog odsjeka. Nismo se striktno držali svog miljea, i družili smo se s kolegama (i kolegicama!) s raznih odsjeka. Tako sam se, recimo, u jednom razdoblju studija zbližio sa studentom sociologije Benjaminom Perasovićem, zvanim Ben (danas sveučilišni profesor sociologije, nekome ipak možda i poznatiji kao donedavni predsjednik Nadzornog odbora Hajduka), i zahvaljujući njemu, odlazio na večernje kružoke profesora s njegova odsjeka, Rudija Supeka u Klubu sveučilišnih nastavnika. Na Odsjeku sociologije tada je profesor bio i Stipe Šuvar, visokopozicionirani političar, ne baš omiljen na vlastitom fakultetu, s brojnim oponentima, među kojima je dosta glasan bio i Supek, pa su ta večernja sijela djelovala poput okupljanja disidenata.

Općenito je bilo vrlo živopisnih i zanimljivih profesora u to doba na Filozofskom fakultetu, spomenut ću samo neke znamenitije, koje pamtim jer sam ih u nekim prigodama imao prilike slušati, ili čak i upoznati – Gajo Petrović, Milan Kangrga, Viktor Žmegač, Dubravko Škiljan, Rada Iveković, Bulcsú László, Rade Kalanj, Eduard Hercigonja, Josip Silić, Dragutin Rosandić, Ante Stamać, Stjepan Babić… Mogao bih nizati tako i dalje, ali nema potrebe, jasno je koliko je tu bilo velika koncentracija znanstvenika s raznih znanstvenih područja, poznatih i široj javnosti.

I događa se fenomen, među svim tim profesorskim facama, najposjećenija predavanja, u groznom, ranojutarnjem terminu, ima predavač, pazite sad – Općenarodne obrane i društvene samozaštite (ONO i DSZ)! Radilo se o tipičnom socijalističkom obaveznom općem predmetu, koji smo imali i u srednjoj školi, a na fakultetu je bio razvučen na čak četiri semestra, pa su predavanja držala 3-4 predavača.

Bez obzira na to što istu (prema službenom programu, vrlo suhoparnu i dosadnu) tematiku moraju zbog potpisa slušati kod svog profesora, brojnim studentima nije bilo teško petkom doći u 7.15 u dvoranu VI, kako bi upijali živopisni nastup Frana Višnara, tada još u statusu asistenta. Fakultetska zvijezda postao je i prije negoli se medijski jače eksponirao, a na predavanjima je pričao o aktualnim svjetskim događajima, s puno detalja i informacija koje su nam tada bile nedostupne.

Razbor

Vrlo brzo uključio sam se u razne studentske aktivnosti (već sam na drugoj godini bio u timu za organiziranje brucošijade – glavne zvijezde bili su nam Čmarni ubruščići). I kada sam već ušao u studentske organizacije, shvatio kako sustav funkcionira, predložio sam kolegama da pokrenemo svoje studentske novine.

Uz Polet i Studentski list, postojala su na drugim fakultetima razna interna izdanja, pa mi je bilo čudno da mi, jezičari i filozofi, nemamo nešto svoje. Ideja se svidjela studentskoj ekipi, i kako sam ja bio inicijator, odmah su kolege predložili da budem glavni urednik. Glupi problem bio je to – što nisam član Saveza komunista (prvi put su mi u srednjoj školi predložili da se učlanim u SK, takva je bila praksa, ali i je na kraju odluka bila stvar osobnog izbora – a ja sam već tada, kao i cijeli život, imao averziju prema članstvu u bilo kojoj političkoj stranci, pa sam odbio). Onda smo smislili kompromis, proglasili su me predsjednikom omladine za FF-a, i tako sam postao "podoban" za urednika.

Potpuno sam tada bio nesvjestan da je krimen događaja s početka sedamdesetih (Hrvatsko proljeće), kada je FF bio središte studentskog pokreta, ustvari bio glavni razlog zašto u međuvremenu nije postojalo interno studentsko glasilo. Nije bilo lako, ni jednostavno, nakon toliko vremena probiti led i nešto pokrenuti, ali očito su se počele događati neke promjene, jer su fakultetska tijela na koncu ipak podržala i odobrila naš studentski prijedlog, pa smo napokon mogli pripremiti i izdati prvi broj Razbora (pomno birano neutralno ime).

Bilo je to sredinom 1983., a u Razboru je, kao središnji intervju, objavljen razgovor s popularnim Franom Višnarom, o nepopularnom predmetu, koji tako čudesno privlači pozornost studenata. Intervju je obavio i napisao Ben, a Višnar se jedini iz profesorskih struktura pojavljuje kao naš sugovornik.

Meni je za ONO i DSZ dopao, na žalost, jedan drugi profesor, pa sam tek tijekom pripreme časopisa upoznao Višnara, kojem se jako svidjela naša inicijativa (zahvaljujući i Benu, koji mu je prenio naše planove) i dao nam je značajnu podršku još u fazi kada smo tražili odobrenje od nadležnih tijela fakulteta.

Kuriozitet – da se malo barem dotaknemo i informatike – kada sam se sada išao podsjetiti kako je izgledao taj intervju, vidim da je na istoj stranici jedan manji okvir, s naslovom "O čemu nećete čitati", koji sam ja potpisao, a u njemu objašnjavam kako je na, tek pokrenutom, kolegiju Uvod u društveno-humanističku informatiku, došlo do pobune studenata koji su potpisali peticiju, nezadovoljni načinom i nerazumljivošću predavanja profesora Bulcsú Lászlóa, koji je odbio svaku komunikaciju s nama, i nije nam htio dati komentar na ta zbivanja.

Spomenimo i to da je na zadnjoj stranici prvog broja objavljen strip Dubravka Matakovića (mojeg Vinkovčanina, tada još studenta na ALU), što je ujedno njegova prva objava u bilo kojim novinama! A tema stripa bila je bolesna, toliko iščašena da mu to nitko drugi valjda ne bi ni objavio.

Općinski komitet

Nekoliko dana nakon izlaska Razbora zovne me Višnar, i kroz smijeh počne mi objašnjavati kako su u Općinskom komitetu Saveza komunista Trnje (čiji je i on bio član) zabrinuti zbog pojave Razbora. I sada bi svatko normalan pomislio da ih smeta to što u Matakovićevom stripu Ivica onanira na svoju majku i seksualno iskoristi oca kada dođe doma "pijan k'o majka", ali ne, nije to bio problem… Goran Babić (pisac, publicist i svadljivi polemičar, već tada u sukobu s mnogima) uočio je autora koji je bio sudionik Hrvatskog proljeća, pa se zabrinuo kakva je pozadina svega toga.

Naravno, radilo se o slučajnom spletu okolnosti – bio sam u jako dobrim odnosima s Antom Stamaćem, cijenjenim profesorom teorije književnosti (u to vrijeme bilo je uobičajeno da se s ponekim profesorima družimo i izvan fakulteta, a Stamać je bio u životnoj fazi kada je volio zalaziti u krčme, pa smo i to ponekad činili zajedno, nekolicina nas, njegovih studenata), cijenio sam i njegovo pjesništvo, a kako je upravo izdao zbirku pjesama "Odronske poredbe", zamislio sam da objavimo neki osvrt na tu knjigu. Kao profesor, bio je vrlo strog i zahtjevan (za njega se govorilo "otrov se drži u malim bočicama", jer bio je niskog rasta), no prema meni je bio vrlo ljubazan i blagonaklon, pa ga nisam htio razočarati objavom nekog studentski neukog i plitkog osvrta na njegovo pjesništvo. Zato sam tekst (kratki književni osvrt) naručio od čovjeka koji je radio u Gradskoj knjižnici i upravo spremao doktorat pod Stamaćevim mentorstvom, više se i ne sjećam kako sam za njega doznao. I eto, ispostavilo se, da je on imao neku prošlost… Usput budi rečeno, taj je isti lik u samostalnoj Hrvatskoj, napravio sjajnu političku karijeru, bio među osnivačima HDZ-a, veleposlanik u nizu država, a na kraju je, u Sanaderovo doba, bio naprasno smijenjen jer je optužen za pronevjeru državnog novca te osuđen i na zatvorsku kaznu.

Fran mi je rekao da se ne zabrinjavam, kako se on zauzeo za nas, i doista – nikada više ni od koga za taj "problem" nisam čuo. A Višnar je sve češće počeo gostovati na tek pokrenutom Omladinskom radiju (poslije Radio 101), kao vojni i politički analitičar, i tako je široj javnosti postao poznat. Pisao je za Start i Danas, a onda dosta redovito za Vjesnik, u kojem sam i ja počeo raditi nakon završenog studija, tako da smo često bili u kontaktu. Zaredali su burni događaji, krvavi ratovi, bilo je za njega sve više posla.

Bug

I napokon dolazimo do devedesetih, povijesne 1992., u kojoj su se dogodile dvije važne stvari – međunarodno priznanje Hrvatske i pokreće se izdavanje Buga. U međuvremenu, prešao sam u Auto klub, pa sam Višnara rjeđe sretao, no nakon izlaska prvog broja Buga, opet mi se, baš i kao nakon Razbora, javio da mi ima nešto prenijeti. Kad smo se sreli, započne on razgovor, ali ovaj put gušeći se od smijeha – znaš li tko me sada zvao, zbog izlaska Buga? A ja ga gledam zbunjeno, odmahujući glavom…

-  Ambasada Sjedinjenih Američkih Država! Ha, ha, zamisli ti to!

Netko od njih vidio je Bug na kiosku i zaključio kako se kod nas počeo izdavati specijalizirani časopis namijenjen službama za praćenje i prisluškivanje, pa je kupio četiri primjerka, da ih mogu analizirati. Na kraju, ništa im nije bilo jasno, pa su pitali Višnara, s kojim su i inače kontaktirali, zna li on možda kakva je svrha časopisa s takvim imenom.

To nam je obojici bilo toliko zabavno da smo odmah dogovorili da za sljedeći broj on doista napiše tekst o opremi za prisluškivanje (famoznim bubama), kako bi ekipi iz ambasade bilo još malo čudnije čime se mi doista bavimo. Nažalost, bio je to i jedini njegov autorski prilog za Bug…

Fran Višnar rođen je 1951. u Zagrebu, nije bio, poput mene, dotepenec, ali obojica smo Trnjani, živio je u "raketama", bio je oženjen, nije ima djece, a najviše ga je u životu pogodilo kada mu je smrtno stradao brat (kad je prelazio Ilicu, na Črnomercu; na pješačkom prijelazu pregazio ga je autom strani student iz neke nesvrstane zemlje). Bilo je to jedino doba u kojem ga nisam viđao nasmijanog. Njegova privatno najveća strast bila je ornitologija, promatranje ptica. Uvijek je bio vedra duha i zračio toplinom, a svaki susret s njim pretvorio bi se u zabavni doživljaj.

Umro je prerano, 2015. godine. Nedostaju mi njegove duhovite pričice i naši spontani susreti. Tako bih volio da mu se danas mogu pohvaliti time dokud je Bug dogurao. Bio mi je velika podrška, kad mi je to trebalo, pa mu se na tome, napokon javno, još jednom zahvaljujem, kroz ovu, sad više i ne tako kratku, priču o autoru koji je samo jednom pisao za Bug.