Mrava u kući nemoguće se riješiti. Kad oni u nju jednom uđu, kad u kući izgrade mravinjak, nikad iz nje neće izaći. Nemoguće ih je uništiti, istrijebiti. To je aksiom. „Trebalo bi ubiti maticu“, reče mi neka entomologinja, „a to je nemoguće.“ Majka svih mrava, svih onih vrijednih radnika (zapravo radnica, jer mravi-radnici zapravo su neplodne ženke) nalazi se na dnu nekog tko zna koliko metara dubokog hodnika. Možda bi se mogla ubiti otrovnim plinom (cijanovodikom, klorom, sarinom... ), no od tih plinova prije bi stradali ukućani (da o kućnim ljubimcima ne govorimo) nego mravi.

Kad smo jasno spoznali što ne možemo, sada trebamo sagledati što možemo učiniti. (Od toga, od nemogućega, treba početi razmatrati svaki tehnički izum, a i voditi se pri donošenju odluka u životu.) Možemo spriječiti mrave da gmižu po našoj kući.

Mrav u svom okolišu traži hranu. Iz mravinjaka izlaze izvidnice. To su oni osamljeni mravi koji jure amo-tamo po podu, zidu, po kuhinjskom namještaju. Stoga se najbolja zaštita od mrava zove čistoća. Nakon pripreme hrane treba kuhinju dobro očistiti, sve površine oprati deterdžentom, jer će mrav-izviđač pronaći i najmanju mrvicu hrane, a potom o svom nalazu obavijestiti mravinjak. Tek se tada formiraju mravlje kolone, tek tada počinje najezda.

Jednostavan savjet, ali ne i jednostavan u provedbi. Teško je održavati kuhinju sasvim čistom, praktički je nemoguće da se u njoj ne nađe ni mikroskopski komadić nečeg jestivog. No postoji i drugi stupanj obrane.

Mravi međusobno komuniciraju kemijskim jezikom, lučeći mirise, feromone. Kad se dva mrava sretnu i nešto „razgovaraju“ zapravo razmjenjuju feromone. Feromona ima na stotine i umnogome ovise o vrsti mrava. Nama su pak najvažniji feromoni kojima mravi dojavljaju nalaz hrane. Kad nađe nešto za jesti, on za sobom, pri povratku u mravinjak, ostavlja trag po kojem drugi mravi nalaze put do hrane. Dakle: mravima treba onemogućiti da slijede trag što ga je ostavio izviđač.

To ćemo opet najjednostavnije učiniti pranjem, dakle vodom i deterdžentom. Time ćemo sigurno ukloniti izviđačev trag. No možemo li staviti nešto što će uništiti feromone?

Narodno je vjerovanje da se to može učiniti solju. Ne može. Natrijev klorid upija vodu, ali ne djeluje kemijski na feromone. Ne pomažu ni druga sredstva. Feromoni su ponajviše amini, no od te spoznaje slaba korist. Među feromonima ima i mnogih drugih spojeva (alkohola, estera, ketona...), a univerzalnog reagensa za tako raznorodne spojeve nema niti ga može biti. (Postoji, istina, takav reagens; zove se koncentrirana sumporna kiselina, ali tko će njome mazati štednjak i pločice!) Usto su to nehlapljive i na zraku postojane tvari, da ne govorimo o tome da svaka vrsta mrava ima svoj kemijski jezik, koji znanost još nije do kraja svladala. U tragu što ga mrav ostavlja za sobom može se pronaći i 14 organskih spojeva, a svaki nosi svoju poruku. I što sad? Hoćemo li odustati od borbe, hoćemo li i dalje trpjeti mrave u kući?

Iz tog me razmišljanja trgne spasonosna ideja. Mravi imaju svoj jezik i na tom im se jeziku treba obratiti. Mravi, istina, imaju feromone – one kojima dojavljuju nalaz hrane – koji ih privlače u kuću, ali imaju i feromone koji ih iz kuće odvlače. To su feromoni kojima signaliziraju opasnost (alarm-signali), a te će feromone mrav lučiti kada se nađe u životnoj opasnosti, da ne kažem u smrtnom času.

Vođen tom mišlju napravio sam jednostavan pokus. Uzeo sam malo (oko 10 mililitara) medicinskog alkohola (70 %) i u njega ubacivao mrave što sam ih ulovio. Nakon toga sam pustio nekoliko sati da se u alkoholu otopi sve što se otopiti može, a zatim sam tom otopinom, mravljim ekstraktom, podmazao ispod praga, mjesta odakle su mravi nadirali. Više ih nije bilo!

Na kraju nam ostaje da odgovorimo što se nalazi u alkoholnom ekstraktu da mravi od toga bježe. Čitajući literaturu pronađoh da je najvažniji alarm-signal mravlja kiselina, HCOOH, no da isto djelovanje imaju i druge karboksilne kiseline, uključujući octenu. No sudeći prema djelovanju, u mravljem ekstraktu ima i nečeg više od mravlje kiseline, jer njoj srodna octena kiselina, CH₃COOH, ni približno tako jako ne prestravljuje mrave.   

Nenad Raos je kemičar, doktor prirodnih znanosti i znanstveni savjetnik, sada u mirovini. Još od studentskih dana bavi se popularizacijom znanosti pišući za časopise Prirodu (kojoj je sedam godina bio i glavni urednik), Čovjek i svemir, ABC tehnike, Smib, Modru lastu te, naravno, Bug online. Autor je više stručnih  i 13 znanstveno-popularnih knjiga, među kojima treba izdvojiti knjigu „Metali života – metali smrti“ u kojoj piše o metalima korisnim i štetnim za zdravllje (željezo, bakar, živa, olovo, arsen...). Nagrađen je Državnom godišnjom nagradom za promidžbu i popularizaciju znanosti 2003. godine.