Globalni istraživački tim koristio je magnetske senzore i fleksibilni magnetizirani film kako bi roboti stekli taktilni osjet kao da i sami imaju kožu osjetljivu na dodir, a svoja su zapažanja objavili u časopisu Science Robotics.

Magneti u vrhovima prstiju

Njihov pristup koristio je magnete u vrhovima prstiju robota kako bi strojevima pomogao da "osjećaju". To bi pak moglo poboljšati učinkovitost robota i čitavog niza uređaja i pomagala. 

Kao što objašnjava izvještaj u magazinu Input, osjetljivost na dodir može se kod robota postići upotrebom fleksibilnog magnetiziranog filma na vrhu robotskog prsta koji zapravo imitira funkciju ljudske kože.

Za svoja ispitivanja istraživači su koristili pločicu kao potpornu "kost" robotskog prsta. Ta je pločica bila prekriveno magnetskim senzorima koji su mogli osjetiti udubljenja na "koži" ili filmu i odrediti točno mjesto kontakta.

Ljudski osjet dodira nevjerojatno je složen mehanizam koji se oslanja na milijune sitnih osjetnih živaca povezanih s neuronima u kralježničnoj moždini. Takvu složenost nemoguće je postići kod robota, ni s trenutnom tehnologijom, a možda ni u dalekoj budućnosti. Ipak, ono što su istraživači postigli svojim eksperimentom iznenađujuće je nalik stvarnom ljudskom dodiru.

Taktilna super-rezolucija

Da bi im to uspjelo, istraživači su razvili nevjerojatno precizan algoritam s taktilnom "super-rezolucijom". Pritom su se služili dubokim učenjem kako bi postigli 60 puta veću točnost kontakta, što je dosad najbolji rezultat koji je postigla neka metoda super-rezolucije, pohvalio se dr. Shen Yajing, izvanredni profesor na Odjelu za biomedicinsko inženjerstvo (BME) na hongkonškom sveučilištu.

"Super-rezolucija našeg senzora pomaže robotskoj ruci da prilagodi kontakt kad uhvati predmet. A veličinu sile robotska ruka može prilagoditi na temelju sposobnosti odvajanja sile taktilnog senzora", rekao je dr. Shen.

Brišu se granice između robota i ljudi

Istraživači vjeruju da bi uskoro mogli stvoriti protetske ruke i druge dijelove tijela kiborga koji mogu osjećati i osjećati okolinu poput ljudi.

Takav uređaj mogao bi, na primjer,  slijepom čovjeku s amputacijom pomoći da točnije pročita Brailleovo pismo. To bi značilo i pojavu nove generacije spretnijih robota, sposobnih čvrsto držati predmete, a da ih pritom ne slome, unište ili zgnječe; na primjer porculansku šalicu za čaj, jaje ili čak meduzu. Time bi, smatraju istraživači, roboti postali još malo sličniji ljudima.