Mnogo se piše o klimatskim promjenama, o globalnom zatopljenju i porastu udjela ugljikova dioksida u zraku, o onečišćenju okoliša (vode, zraka, tla), o kemikalijama, o otrovima, o svemu i svačemu što čovjek čini planetu na kojem živi. Mnogo se piše, kažem, jer mnogi pišu, i oni koji znaju i oni koji ne znaju, i oni koji se bezrazložno boje i oni koji u sve sumnjaju. Gdje je istina?

Do prave istine vjerojatno nikad nećemo doći jer naša je Zemlja složen sustav u kojem sve na sve utječe: vode na stijene i stijene na vode, živo na neživo i neživo na živo; život na Zemlji ovisi o zračenju Sunca, erupcijama vulkana, potresima, poplavama, sušama, kišama i snijezima. Unatoč svemu tome, unatoč svim mnogobrojnim i raznovrsnim interakcijama, klima se na Zemlji nije bitno promijenila od neolitika, dakle od prije 10.000 godina (početak međuledenog razdobolja holocena), do industrijske revolucije. Prosječna temperatura našeg planeta varirala je za pola stupnja (± 0,5 ^oC) oko srednje vrijednosti, a neto primarna produkcija (NPP) ugljika, dakle masa ugljika što ga biljke pokupe iz atmosfere, iznosila je 55,9 ± 1,1 Gt (milijarda tona) godišnje. No dolaskom industrijske revolucije sve se promijenilo. Čovjek je postao dominantan faktor u oblikovanju životnih prilika na planetu. Nastupilo je geološko doba antropocena.

Pitanjem koliko smo uspjeli promijeniti život na Zemlji sustavno se pozabavila veća skupina znanstvenika te je rezultate svojih istraživanja objavila u rujanskom broju časopisa Science Advances pod naslovom „Earth beyond six of nine planetary boundaries“. Sažetiji naslov teško bi se mogao napisati: istražili su devet granica (boundaries) unutar kojih je moguć normalan život na Zemlji, da bi otkrili da smo ih u šest slučajeva prekoračili!

Najvažnija i najpoznatija varijabla o kojoj ovisi klima na Zemlji je udjel ugljikova dioksida u zraku. Prije industrijske ere on je iznosio samo 280 ppm, da bi se u nepuna dva stoljeća popeo na 417 ppm, znatno premašivši granicu (planetary boundary) od 350 ppm, kada se prosječna temperatura diže za opasnih 1 ^oC, dvostruko više od prirodne varijacije u predindustrijskom razdoblju. Procjenjuje se da se djelovanjem čovjeka grijanje Zemlje na gornjim slojevima atmosfere (radiative forcing) povećalo za 2,91 W/m², što trostruko premašuje vrijednost koju planet može bez štete podnijeti (1,0 W/m²).

Uslijed promjene klime ubrzano izumiru biljne i životinjske vrste. Mjera za to je E/MSY (extinctions per million species-years, broj godišnjih izumiranja na milijun vrsta). Prije čovjekova uplitanja godišnje je izumirala samo jedna vrsta na milijun (1 E/MSY), da bi se danas izumiranje vrsta stostruko ubrzalo (>100 E/MSY), deseterostruko premašivši vrijednost koju biosfera može bez štete podnijeti (<10 E/MSY). To vodi do smanjenja genske raznolikosti, a time do ranjivosti ekostustava i svekolikog života na Zemlji (biosphere integrity).

Zbog primjene umjetnih gnojiva dolazi do preopterećivanja okoliša dušikom (N) i fosforom (P). Procjenjuje se da godišnje u okoliš djelovanjem čovjeka dospije 190 milijuna tona dušika (190 Tg/god), što dvostruko premašuje kapacitete našeg planeta (82 Tg/god). Unatoč krčenju šuma, biljni pokrov danas (2020.) veže više ugljika (65,8 Gt/god) nego u doba prije industrijske revolucije, 1700. godine (56,2 Gt/god). Kako to? To se može objasniti upotrebom gnojiva i drugih agrotehničkih mjera u poljoprivredi što dovodi do bržeg rasta biljaka, no i ubrzavanjem procesa fotosinteze uslijed porasta razine CO₂ u zraku. No to ipak nije dovoljno da kompenzira antropogenu emisiju ugljikova dioksida.

Velika je nepoznanica utjecaj umjetnih tvari, sintetskih organskih spojeva na okoliš. Svake godine kemijska industrija izbacuje na tržište tisuće novih spojeva – od herbicida i insekticida do lijekova, umjetnih polimera i sredstava za čišćenje – od kojih 80 % ne prolazi nikakvu provjeru utjecaja na okoliš. Mnogo nepoznanica, ali i mnogo poznanica. Čovjek je, nema sumnje, promijenio život na Zemlji.

Kada se na takav, sustavan način sagleda stanje okoliša, postaje jasno da skepticizam protivnika globalnog zatopljenja nema osnove. Oni naime polaze od krivih pretpostavki, a one se opet temelje na krivoj vremenskoj skali koja je ili prekratka („jedna vulkanska erupcija izbaci u atmosferu više CO₂ nego svi ljudi zajedno“) ili preduga (ukazivanje na klimatske prilike prije 10, 100 ili 500 milijuna godina). Mi se nalazimo u holocenu, naglašavaju autori članka, pa su za nas bitne prilike u tom geološkom razdoblju, a ne u juri, kredi, kambriju ili permu.

Nenad Raos je kemičar, znanstveni savjetnik u trajnome zvanju, koji je radio do umirovljenja 2016. godine u zagrebačkom Institutu za medicinska istraživanja i medicinu rada (IMI). Autor je i koautor oko 200 znanstvenih i stručnih radova iz područja teorijske (računalne) kemije, kemije kompleksnih spojeva, bioanorganske kemije, povijesti kemije i komunikacijskih vještina u znanosti. Bio je pročelnik Sekcije za izobrazbu Hrvatskog kemijskog društva, glavni urednik Prirode te urednik rubrike Kemija u nastavi u časopisu Kemija u industriji; član je društva ProGeo-Hrvatska i Odjela za prirodoslovlje i matematiku Matice hrvatske. Još od studentskih dana bavi se popularizacijom znanosti. Autor je 15 znanstveno-popularnih knjiga, posljednje dvije su „Kemija – muza arhitekture“ (u koautorstvu sa Zvonkom Pađanom) i „Kemičar u kući – kemija svakodnevnog života“.