Tko želi raspravljati o tome što je pravilno ili nije, neka za početak, prije nego li otvori neki rječnik hrvatskog jezika ili pravopis, pogleda ovaj izvrsni odgovor Inoslava Beškera, našeg povremenog kolumnista i višestruko nagrađivanog novinara, objavljen u Novinaru, glasilu HND-a:
"Poštovani gospodine Pleše
Odgovorit ću Vam na Vaša pitanja, ali i Vi meni odgovorite na ova pitanja:
1) Na temelju čega smatrate da oblik Evropa nije "hrvatski ispravan"?
2) Smatrate li da su "hrvatski neispravna" imena Pavao ili Mavro, da bi prezime Mavrović trebalo pretvoriti u "hrvatski ispravno" Maurović? Da bi „hrvatski ispravno“ bilo Euanđelje, a ne Evanđelje?
3) Jeste li uvjereni da postoji za svaki pojam samo jedan "hrvatski ispravan" oblik i da su svi ostali oblici "hrvatski neispravni"?
Osobno ni protiv čega ne prosvjedujem kada odabirem pojmove ili njihove oblike. Ako odaberem ime Frane ili Tereza, time ne prosvjedujem ni protiv onih kojima je miliji, ili uvriježeniji, oblik Franjo, ili Frano, ili Fran; dopuštam da ih ima kojima je ljepši ili prikladniji oblik Terezija, i ne tvrdim da su time bliži onima koji imaju slično tvorena imena (Manasija, da ne idem dalje :).
Ako mi dopustite osobni ekskurs (kad već insinuirate da nešto prosvjedujem): ne samo da sam Hrvat, nego sam i čakavac, pa nemam nikakvu krizu identiteta, nisam poput štokavaca koji grčevito moraju dokazivati da im se jezik razlikuje od bosanskoga ili srpskoga, niti poput kajkavaca koji moraju paziti da ih neki Kopitar ili neki Jelinčič ne ubroje u Kranjce (i Slovenci pišu: Evropa); nemam ni talijansko prezime poput Kukuljevića Bassonija de Saccija, koji je ushtio drugi dio vlastita prezimena prevesti u Sakcinski, pa su mu odmah smetala ne samo talijanska prezimena u drugih (te je Meldolu "preveo" u Medulića), nego čak i hrvatska imena koja njegovo ograničeno znanje nije bilo kadro probaviti: jedan Gundulić, molim lijepo, Gundulić njemu nije bio dovoljno Hrvat što se zvao Gjivo, pa ga je "preveo" u Ivana, Gjono Palmotić mu je "morao" biti Junije, smetala su mu čak i hrvatska imena na -e, pa je Petre Hektorović "postao" Petar.
Vidite, ne vidim razloga da se u hrvatskom jeziku hrvatski termini "dohrvaćuju", ne vidim nužde da se dublete ili triplete svode na Prokrustovu postelju jednoga tipa, ma koji on bio.
A sada konkretno o Evropi i Europi. U kratkim crtama ću Vam pokušati objasniti zašto kontinent i dalje pišem Evropa, ne braneći drugome da piše Europa, ako mu se tako više svidi. Objasnit ću Vam i zašto ne pišem ni evro, ni Zevs.
Po stogodišnjoj pravopisnoj normi u Hrvata se kontinent pisao Evropa, a mitska Zeusova ljubavnica se pisala Europa.
U francuskome ne postoji pravopis (oprostite ako Vam ponavljam ono što znate). Normu stvaraju pisci s autoritetom. "Tako je pisao Voltaire" - prilično je čest i prihvatljiv argument, koji koristi i Grevis u najcijenjenijemu jezičnom priručniku (Bon usage). Krleža je 1933. objavio esej Evropa danas, a 1935 i knjigu Evropa danas. Tako je pisao Krleža, i nije bio jedini među hrvatskim piscima. Istinabog, u podnaslovu piše: "Knjiga dojmova i essaya", a ja sam ipak napisao "esej", pa mi možete reći kako se ne držim Krleže kao Svetog pisma. Naravno da ne.
Spomenuo sam Krležu i zato da Vas podsjetim na pravopisnu normu u kojoj je odrastao Krleža (1893-1981) i u kojoj sam odrastao ja (1950). Naime, način pisanja Evropa nije rezultat nekoga komunističkog pritiska (poslije 1945) protiv hrvatske tradicije, niti srpske prevarikacije u Jugoslaviji (poslije 1918, kada su i neki hrvatski pisci počeli pisati ekavski i rabiti srpske standardne riječi, neki samo dvije-tri godine, poput Krleže, a neki i dulje). On je uveden zajedno s uvođenjem fonološkog pravopisa (Hrvatski pravopis Ivana Broza iz 1892, koji je poslije Brozove smrti do 1916 uređivao i dopunjavao Dragutin Boranić - imam peto izdanje iz 1911, gdje na 116. stranici piše: Evropa). Zašto? Zato što su i Broz i Boranić i njihovi slijednici smatrali da dvoglas "eu", dakle jedan slog, zvuči bliže vokalu i konsonantu "ev", nego dvama vokalima "eu", koji bi u hrvatskome bila dva sloga. Dakle: Eu-ro-pa > Ev-ro-pa, a ne E-u-ro-pa (u kojem slučaju bi, u štokavskome, naglasak kliznuo na treći slog od kraja, dakle: Eúropa. Pravopisno rješenje "Evropa" staro je barem kao i oblik "glazba" (a ne glasba) ili "svjedodžba" (a ne svjedočba). Dakle, to je rješenje bilo najmanje 100 godina u hrvatskoj pravopisnoj praksi - a ima i starijih potvrda.
Naravno, to se odnosilo na riječ usvojenu u hrvatski jezik kao da jest hrvatska (po istoj logici po kojoj su se Krležine riječi "essay" ili "teint" pisale kasnije i sada kao "esej" odnosno "ten"). U tom pogledu je kasnija hrvatska pravopisna praksa razlikovala geografski pojam Evrope od mitološkog lika Europe (koja je, kao strano ime, pisana početnim Eu-, kao i Euripid ili Euridika (pa, ako hoćete, i Zeus – ali korijen toga imena mnogo je stariji, pa je dao međusobno različite fleksije: usporedite oblike Đaus Pitar – Zeus pater – Jupiter, a osobito razmislite zašto imenica Zeus u kosim padežima ima korijen Div, bliži sanskrtskom Đaus, te zašto se taj Div podudara s indijskim pojmem Deva, zašto u nas daje pojam div, odakle nam termin diviti se, koji u ruskome znači i čuditi se – pa napokon razmislite zato je u većini tih fleksija sačuvan i fonem i grafem „v“, a ne „u“), ili kao strana riječ "euro" - iako ih današnja grčka fonetska praksa izgovara na pola puta između Evripides/Efripides, Evridiki/Efridiki, a i novac zvuči na pola puta između "evro" i "efro".
Brozovo i Boranićevo rješenje bilo je školska norma u hrvatskim zemljama već pod Austro-Ugarskom, koja jamačno nije nametala srpska rješenja (pogledajte austrougarsko vojno nazivlje u banskoj Hrvatskoj pošto su honvedi u Hrvatskoj postali domobrani, a koje su rabile i ustaška i sadašnja Hrvatska, npr. satnik i bojnik).
"Evropa" je i slovensko pravopisno rješenje. Upućuje li to na neke zajedničke povijesne razloge?
Brozovo i Boranićevo rješenje ima osnove u historiji hrvatskog jezika: možemo mirno vjerovati da su Hrvati diftonge "eu" i "au" zaista izgovarali "ev" i "av" ispred vokala i poluvokala ili likvida ("r" i "l", s poluglasom, koji u nas teži preći u "a"), čak i kad su ih pisali s "u" (uostalom, u Marulićevo doba kurentno "v" se ne piše uopće, nego samo "u", pa "libro cetuarto" Judite sadrži riječi: molitua, suoioi, glauu itd., a ne: četvarto, molitva, svojoj, glavu itd.). Ne bih se čudio da je promjena u Dalmaciji nastala i prije dolaska Hrvata, u skladu s nekim zakonima romanske fonetike, po kojima je "euaggelo", što su Grci ionako izgovarali "evangelo", dalo "evangelium", u nas recipirano baš romanski (pazite na jotizaciju!) u riječi "evanđelje". To nam svjedoče toponimi i prezimena. Evo primjera s likvidom "l": latinsko ime Paulus u nas je mijenjano ovako: Paul > Pav'l > Paval > Pavao. Međufaza je zasvjedočena nazivom splitske uvale Supaval, gdje nekad bila crkvica Sv. Paval, a sada je Brodogradilište. Pogledajte kako su promjene diktirane izgovorom: "v" iz "sveti" prelazi u "u" ispred konsonanta "P", ali je "au" ispred "l" postalo "v". Slično se dogodilo s imenom Maurus: ne samo da tradicija daje sv. Mavra u Poreču a historija Mavra Orbinija u Dubrovniku, nego je i na Čiovu uvala Mavarštica, koja svjedoči međufazu sličnu kao i Supaval: Maur > Mav'r > Mavar.
Pripazimo: nije to svugdje tako, inače ne bismo imali i prezime Mavrović (boksač) i prezime Maurović (slikar).
Iako Akademijin rječnik nevjerojatnom jednostavnošću piše: "EU-, vidi ev-" (pa tako nudi "evnuk" a ne "eunuh"), i iz ondje navedenih primjera vidi se da se oblici "Evropa" i "Europa" mogu smatrati stanovitom dubletom. Tako je to vidio i Šulek, koji je ponudio oba oblika, za razliku od Broza i Boranića (Hrvatski pravopis) ili Budmanija (ARj).
Osobno nemam ništa protiv dublete (ili triplete...) gdje tradicija za to daje osnova. Meni je osobno, fonetski, bliži oblik Evropa, a on - kako sam pokazao - pripada i tradiciji mog dijela Hrvatske (podsjećam na Supaval i Mavaršticu). U tom dijelu nastala je i hrvatska književnost, a s njome i prvi hrvatski književni jezik. Apsolutno ne vidim razloga zašto bi naša tradicija morala a priori ustuknuti pred nekom drugom hrvatskom, poglavito ne pred recentnijom. Dok je u drugim jezicima npr. ime Francesco recipirano na jedan način, u hrvatskim tradicijama zasvjedočena su i stalno postoje četiri oblika (poredana po redu kojim su zasvjedočeni): Frane, Fran, Frano, Franjo (a prezime Vranić podsjeća i na oblik Vrane, sada zabačen, kao što prezime Pilipović podsjeća da je osim Filipa opstojao i Pilip). U nas postoji tendencija naknadnog homologiziranja koja jedne oblike proglašava hrvatskima a druge odmah proskribira. Korifej toga strašnog postupka bio je Kukuljević, kako sam već napomenuo. Toliko o jednoumlju :-)
Prema tome, ne smeta mi oblik "Europa" ni kad je riječ o geografskom pojmu, ali me hrvatska tradicija navodi da zadržim oblik "Evropa".
Naravno da ovako ex abrupto, i u kratku vremenu, nisam mogao konsultirati literaturu, niti urednije i argumentiranije izložiti razloge. Na brzinu sam nabacio samo osnovni koncept, nadajući se da mi nećete zamjeriti površnost i nedovoljnu argumentiranost.
A da, novčanu jedinicu pišem euro, jer je posrijedi strana riječ koja se nije stigla ukorijeniti u hrvatski jezik i u njemu refonetizirati. Iako bih više volio Evropski Savez, ipak pišem o Evropskoj Uniji, jer četiri strana pojma (unija, liga, federacija i alijansa) u nas nemaju četiri adekvatna prijevoda nego samo jedan, što bi moglo prouzročiti konfuziju. Ali to se već odnosi na prevođenje.
Stojim Vam na raspolaganju za eventualna objašnjenja i razjašnjenja (netko bi dodao i nedavno skovana pojašnjenja).
A sada Vas još jednom molim da mi kažete zašto Vam ne odgovara oblik Evropa? Zato što tako pišu Slovenci? Ili možda ipak imate neki lingvistički razlog?
S poštovanjem,
Inoslav Bešker"
), nitko više neće vidjeti problem u tome, osim možda nekoliko staretina, koji će ionako, znamo to već danas, biti protiv napretka.
