Dakle, jos jedna studija koja nas zeli uvjeriti da je preventivno gutanje antidepresiva umjesto PEZ bombona nesto najbolje sto mozemo napraviti sa sebe? Ovo je Minority Report za strah i paniku, rjesavas ga i prije nego uopce ista ucini. Prekrasno!
Razvoj antidepresiva, anksiolitika, antipsihotika, je zadnjih 50 godina omogućilo ljudima da se normalno integriraju u društvu, odlazak na posao, bavljenje sportom itd.
Psihoterapije ne da nisu učinkovite već su spore, treba nekoliko godina da se tim metodama osoba izliječi, dočim moderni psihofarmaci u kratko vrijeme dovode ljude u stanje u kojemu mogu biti društveno funkcionalni..
Da ne postoje, ljudi bi bili godinama u sanatorijima za duševne bolesti i kako bi se to odrazilo na današnji suvremeni način života ?!
Psihofarmaci nisu idealni, no trenutno bolje opcije nema.
Pročistio bi se genetski bazen? 
"dobar je strah, kome ga je bog dao", općenarodna poslovica. 
Pretjerana anksioznost, iznenadni napadi straha naizgled ničim izazvani su katastrofa pogotovo učestali, mogu gotovo onesposobiti osobu i uvesti u još teža stanja depresije itd., slažem se sa Zaporošcem a mudrijaše koji bi liječili pernarovim metodama, pročišćivače genetskih bazena i oni koji bi čekali da se bolest razvije u šizu, paranoju i slično izbjegavajući farmakološke metode jer je to kemija, nnk.
Kompetentan nisam da dajem savjete, ali ću iznijeti moje viđenje. U široj obitelji imam osobu koja ima tzv. shizotipne poremećaje. Svašta je tu još "ubačeno" pod tim F šiframa. Spominje se i PTSP, panični poremećaj ili kako već se zove, depresija i još par dijagnoza. U jednom trenutku kroz život su joj dijagnosticirane.
Da, lijekovi pomažu toj osobi da funkcionira, da normalno spava itd. Ali po koju cijenu? Zbog lijekova spava nekad 10-12h, budi se "prebijena", treba joj vremena da se razbudi. Čak bude bezvoljna, ajmo reći letargična nekada.
Psihijatri u biti probavaju, gledaju koja kombinacija lijeka ili lijekova će pomoći. A i period navikavanja nije lagan za pacijenta. I koliko sam stekao dojam, svako toliko treba korigirati terapiju. Prestane djelovati ili oslabi. Stvara se otpornost na lijek i što je po meni najgore - ovisnost.
Ta osoba više ne može zaspati bez tableta. Da, upala je u stanje gdje joj je trebalo nešto jako za spavanje, više lijekova čak ako se ne varam. Ali nema sada natrag. I to je ono gadno. Takvi lijekovi imaju nuspojave, a trebaju joj. A tu je i to navikavanje, opet kažem.
Sama kaže - nije lako s njima, a trebaju mi. E, sada, pitanje je - je li ti stvarno treba? Što je s drugim metodama?
A kada sam ne tako davno kod sebe primjetio neke promjene i probleme (između ostalog sa spavanjem), a poučen s tim što imam u obitelji, krenuo sam - misliti i kopati. Tražiti gdje je problem. Psihijatar bi to rješavao čak antidepresivima (ako lijek za spavanje ne bude pomagao), a meni je u biti "običan" lijek za spavanje bio poraz, tako da sam antidepresiv "sebi u glavi precrtao".
Tada sam se okrenuo psihologu (uz i dalje moje kopanje po sebi i nastojanje da se posložim u trenutku kada su krenuli problemi). Lijepo je kada s nekim možeš o svemu razgovarati i pitati ako te što zanima.
Uglavnom, kada sam psihologu iznio moje probleme i razmišljanja, a između ostalog i oko lijekova - to da kada sam bio u krizi da sam lijek promatrao kao pomoć, ali ne i rješenje, jer takvo rješenje ne želim. Iz razloga što iz primjera u široj obitelji vidim kako to biva kada se postane ovisan o lijeku. Bez njega više ne možeš.
E, onda je meni psihologinja rekla da je promijenila mišljenje o lijekovima - promatra ih kao štaku. U biti slično kako sam i ja promatrao u krizi.
Isto tako sam joj rekao da sam dojma da lijek koči razvoj osobe. Barem ja tako promatram. Jer ako ću kada se loše osjećam posegnuti za lijekom, kako ću naučiti se nositi s problemom, i kako ću ojačati samim tim? Što ako ne bude lijek pri ruci? Tko kaže da će uvijek biti? Voljan sam sebe mijenjati i način razmišljanja ako treba, ali lijek ne prihvaćam kao rješenje jer on to nije. Na to je ona rekla - lakše je uzeti lijek, nego se boriti i tražiti gdje je problem i mijenjati sebe. A ja sam voljan ići težim putem, želim naučiti neke stvari i razvijati se. Upoznati sebe.
Takve lijekove promatram kao drogu - kada je u pozadini, u dubini osobe nekakav problem i konflikt, je li rješenje posegnuti za drogom? Ili eventualno maskiranje neke svoje slabosti, je li u redu uzeti drogu da zadovoljiš neku potrebu i umiriš se? Navući ćeš se i droga će ti stvoriti problem (raznoliki su načini). Nisu takvi lijekovi bezazleni i bez mana i posljedica.
Razvoj antidepresiva, anksiolitika, antipsihotika, je zadnjih 50 godina omogućilo ljudima da se normalno integriraju u društvu, odlazak na posao, bavljenje sportom itd.
Psihoterapije ne da nisu učinkovite već su spore, treba nekoliko godina da se tim metodama osoba izliječi, dočim moderni psihofarmaci u kratko vrijeme dovode ljude u stanje u kojemu mogu biti društveno funkcionalni..
Da ne postoje, ljudi bi bili godinama u sanatorijima za duševne bolesti i kako bi se to odrazilo na današnji suvremeni način života ?!
Psihofarmaci nisu idealni, no trenutno bolje opcije nema.
Dojma sam da upravo to je veliki problem današnjeg čovjeka. Društva u biti... Puno stvari hoćemo brzo. Odmah, sada!
A je li to i najbolje za nas, ljude? To je jedna zasebna tema čini mi se.
Inače ste psiholog? Jer zaključio sam još prije da vam je psihologija struka, ali zapravo ne radite u svojoj struci, je li tako?
Kompetentan nisam da dajem savjete, ali ću iznijeti moje viđenje. U široj obitelji imam osobu koja ima tzv. shizotipne poremećaje. Svašta je tu još "ubačeno" pod tim F šiframa. Spominje se i PTSP, panični poremećaj ili kako već se zove, depresija i još par dijagnoza. U jednom trenutku kroz život su joj dijagnosticirane.
Da, lijekovi pomažu toj osobi da funkcionira, da normalno spava itd. Ali po koju cijenu? Zbog lijekova spava nekad 10-12h, budi se "prebijena", treba joj vremena da se razbudi. Čak bude bezvoljna, ajmo reći letargična nekada.
Psihijatri u biti probavaju, gledaju koja kombinacija lijeka ili lijekova će pomoći. A i period navikavanja nije lagan za pacijenta. I koliko sam stekao dojam, svako toliko treba korigirati terapiju. Prestane djelovati ili oslabi. Stvara se otpornost na lijek i što je po meni najgore - ovisnost.
Ta osoba više ne može zaspati bez tableta. Da, upala je u stanje gdje joj je trebalo nešto jako za spavanje, više lijekova čak ako se ne varam. Ali nema sada natrag. I to je ono gadno. Takvi lijekovi imaju nuspojave, a trebaju joj. A tu je i to navikavanje, opet kažem.
Sama kaže - nije lako s njima, a trebaju mi. E, sada, pitanje je - je li ti stvarno treba? Što je s drugim metodama?
A kada sam ne tako davno kod sebe primjetio neke promjene i probleme (između ostalog sa spavanjem), a poučen s tim što imam u obitelji, krenuo sam - misliti i kopati. Tražiti gdje je problem. Psihijatar bi to rješavao čak antidepresivima (ako lijek za spavanje ne bude pomagao), a meni je u biti "običan" lijek za spavanje bio poraz, tako da sam antidepresiv "sebi u glavi precrtao".
Tada sam se okrenuo psihologu (uz i dalje moje kopanje po sebi i nastojanje da se posložim u trenutku kada su krenuli problemi). Lijepo je kada s nekim možeš o svemu razgovarati i pitati ako te što zanima.
Uglavnom, kada sam psihologu iznio moje probleme i razmišljanja, a između ostalog i oko lijekova - to da kada sam bio u krizi da sam lijek promatrao kao pomoć, ali ne i rješenje, jer takvo rješenje ne želim. Iz razloga što iz primjera u široj obitelji vidim kako to biva kada se postane ovisan o lijeku. Bez njega više ne možeš.
E, onda je meni psihologinja rekla da je promijenila mišljenje o lijekovima - promatra ih kao štaku. U biti slično kako sam i ja promatrao u krizi.
Isto tako sam joj rekao da sam dojma da lijek koči razvoj osobe. Barem ja tako promatram. Jer ako ću kada se loše osjećam posegnuti za lijekom, kako ću naučiti se nositi s problemom, i kako ću ojačati samim tim? Što ako ne bude lijek pri ruci? Tko kaže da će uvijek biti? Voljan sam sebe mijenjati i način razmišljanja ako treba, ali lijek ne prihvaćam kao rješenje jer on to nije. Na to je ona rekla - lakše je uzeti lijek, nego se boriti i tražiti gdje je problem i mijenjati sebe. A ja sam voljan ići težim putem, želim naučiti neke stvari i razvijati se. Upoznati sebe.
Takve lijekove promatram kao drogu - kada je u pozadini, u dubini osobe nekakav problem i konflikt, je li rješenje posegnuti za drogom? Ili eventualno maskiranje neke svoje slabosti, je li u redu uzeti drogu da zadovoljiš neku potrebu i umiriš se? Navući ćeš se i droga će ti stvoriti problem (raznoliki su načini). Nisu takvi lijekovi bezazleni i bez mana i posljedica.
Antidepresivi nisu isto što i anksiolitici, sedativi, hipnotici... (lijekovi za spavanje, apaurini, praksiteni, xanax itd....) ovi drugi su ono što se kolokvijalno naziva droga i razvijaju ovisnost poput heroina... S njima treba oprezno da se ne bi razvila ovisnost, antidepresivi nemaju veze s njima, ti očito nisi imao probleme koji bi zahtijevali da piješ tablete a vjeruj mi dobro bi znao da imaš takve probleme, sam bi tražio pomoć kako bi otklonio patnju, postoje akutna stanja, epizode koje ne mogu bez tableta ili mogu vezivanjem i zatvaranjem pacijenta da ne ošteti sebe ili druge. Psihoterapija pomaže i u nekim situacijama je jedini lijek dok se tabletama saniraju akutna stanja, kod drugih bez tableta ne može jer u protivnom osoba je opasna ili za sebe ili za okolinu ili i jedno i drugo ili živi u teškim mukama i psihičkoj patnji.
Psihijatrijske bolesti su ozbiljne bolesti i oni koji ih nisu doživjeli nemaju blage veze kako to izgleda niti ih mogu zamisliti niti znati kroz kakve patnje ljudi s takvim oboljenjem prolaze.
Meni se okidac straha iskljucuje tocno nakon dve pive.
Razvoj antidepresiva, anksiolitika, antipsihotika, je zadnjih 50 godina omogućilo ljudima da se normalno integriraju u društvu, odlazak na posao, bavljenje sportom itd.
Psihoterapije ne da nisu učinkovite već su spore, treba nekoliko godina da se tim metodama osoba izliječi, dočim moderni psihofarmaci u kratko vrijeme dovode ljude u stanje u kojemu mogu biti društveno funkcionalni..
Da ne postoje, ljudi bi bili godinama u sanatorijima za duševne bolesti i kako bi se to odrazilo na današnji suvremeni način života ?!
Psihofarmaci nisu idealni, no trenutno bolje opcije nema.
Razvoj psihofarmatika je doveo do jos savrsenijeg prikrivanja simptoma. Dok netko ne zaboravi uzeti dozu. Ili mu postane premala. Ili nesto slicno.
U jednom trenutku zivota imao sam dugotrajniji, prevelik mentalni pritisak, previse elemenata koji zahtjevaju ogromnu paznju su dosli istovremeno nakon nekih obiteljskih situacija, te sam jednostavno "puknuo". Nista mi nije bilo (fizicki), ali sam svejedno u pola godine izgubio pola tezine (sa 120 na 66kg), tjednima nisam prakticki nista pojeo, nisam mogao dalje od parsto metara od kuce. Uci u auto i krenuti negdje je meni pokretalo stravicne panicne napadaje (cak i ako sam suvozac, ne kao vozac), te sam cak i prodao svoj auto jer ga nisam mogao smisliti.
Sto je Znanost napravila? Tretirala me, pokusala uvaliti da pijem alprazolam (Xanax), zolpidem (Sanval, iako su znali da nemam problema sa spavanjem), te da je moje dugorocno rjesenje problema - fluvoxamin (Faverin) - famozni antidepresiv (SSRI). Znaci, Xanax i Sanval da se malo sredim dok mi se mozak ne privikne na Faverin i onda cu bit k'o nov, kako ti kazes "normalno integriran u drustvu, idem na posao, bavim se sportom".
Naravno, znao sam da to NIJE put. Put je nesto sporiji (ti kazes "psihoterapije su spore", tako da odmah tu padam u tvojim ocima), trajao je par mjeseci akutne borbe sam sa sobom. Uklanjanje stresora, rjesavanje unutarnjih sukoba i situacija, te terapija izlaganja, bolna i duga, ali uspjesna. Faverin nikad nisam ni raspakirao iz kutije, vec uz situacijsku potrebu za Xanaxom (znaci ne stalno doziranje) u suocavanje sa zivotom. I mijenjanjem sebe.
Ruzne (i zive) uspomene su trajale par godina nakon pocetnih par mjeseci (ne stalno, nego u situacijama koje su bile okidaci), danas se tog perioda sjecam kao neceg pozitivnog, jer sam pobjedio bitku i naucio ratovati, pa je rat (tj. zivot) laksi.
Da sam prihvatio pocetnu dozu Faverina, danas bih bio na necem jacem, tko zna, mozda i na Zyprexi, danas tako medicina ide - ne djeluje antidepresiv, evo ti nesto za sizofreniju ili bipolarni. Nazalost, to je vrhunac psihijatrije, ali tako je, jer sam si rekao da se nema vremena posvetiti covjeku, vec prikriti simptome i vratiti ga nazad u pogon, da bude jedan mali zubac u ogromnom zupcaniku koji melje sve pred sobom.
tldr; problem ovog clanka je sto istice potrebu doziranja antidepresivom PRIJE nego se dogodi situacija. Kako nitko ne zna kad ce se desiti situacija, znaci da bi najbolje bilo da svatko bude lagano doziran 365 dana u godini, za svaki slucaj (svatko, s obzirom da su danas psihofarmatici najpripisivaniji lijekovi, valjda jedna od pogodnosti "suvremenog nacina zivota"). Tko u tome ne vidi nista lose, ne znam...
Kompetentan nisam da dajem savjete, ali ću iznijeti moje viđenje. U široj obitelji imam osobu koja ima tzv. shizotipne poremećaje. Svašta je tu još "ubačeno" pod tim F šiframa. Spominje se i PTSP, panični poremećaj ili kako već se zove, depresija i još par dijagnoza. U jednom trenutku kroz život su joj dijagnosticirane.
Da, lijekovi pomažu toj osobi da funkcionira, da normalno spava itd. Ali po koju cijenu? Zbog lijekova spava nekad 10-12h, budi se "prebijena", treba joj vremena da se razbudi. Čak bude bezvoljna, ajmo reći letargična nekada.
Psihijatri u biti probavaju, gledaju koja kombinacija lijeka ili lijekova će pomoći. A i period navikavanja nije lagan za pacijenta. I koliko sam stekao dojam, svako toliko treba korigirati terapiju. Prestane djelovati ili oslabi. Stvara se otpornost na lijek i što je po meni najgore - ovisnost.
Ta osoba više ne može zaspati bez tableta. Da, upala je u stanje gdje joj je trebalo nešto jako za spavanje, više lijekova čak ako se ne varam. Ali nema sada natrag. I to je ono gadno. Takvi lijekovi imaju nuspojave, a trebaju joj. A tu je i to navikavanje, opet kažem.
Sama kaže - nije lako s njima, a trebaju mi. E, sada, pitanje je - je li ti stvarno treba? Što je s drugim metodama?
A kada sam ne tako davno kod sebe primjetio neke promjene i probleme (između ostalog sa spavanjem), a poučen s tim što imam u obitelji, krenuo sam - misliti i kopati. Tražiti gdje je problem. Psihijatar bi to rješavao čak antidepresivima (ako lijek za spavanje ne bude pomagao), a meni je u biti "običan" lijek za spavanje bio poraz, tako da sam antidepresiv "sebi u glavi precrtao".
Tada sam se okrenuo psihologu (uz i dalje moje kopanje po sebi i nastojanje da se posložim u trenutku kada su krenuli problemi). Lijepo je kada s nekim možeš o svemu razgovarati i pitati ako te što zanima.
Uglavnom, kada sam psihologu iznio moje probleme i razmišljanja, a između ostalog i oko lijekova - to da kada sam bio u krizi da sam lijek promatrao kao pomoć, ali ne i rješenje, jer takvo rješenje ne želim. Iz razloga što iz primjera u široj obitelji vidim kako to biva kada se postane ovisan o lijeku. Bez njega više ne možeš.
E, onda je meni psihologinja rekla da je promijenila mišljenje o lijekovima - promatra ih kao štaku. U biti slično kako sam i ja promatrao u krizi.
Isto tako sam joj rekao da sam dojma da lijek koči razvoj osobe. Barem ja tako promatram. Jer ako ću kada se loše osjećam posegnuti za lijekom, kako ću naučiti se nositi s problemom, i kako ću ojačati samim tim? Što ako ne bude lijek pri ruci? Tko kaže da će uvijek biti? Voljan sam sebe mijenjati i način razmišljanja ako treba, ali lijek ne prihvaćam kao rješenje jer on to nije. Na to je ona rekla - lakše je uzeti lijek, nego se boriti i tražiti gdje je problem i mijenjati sebe. A ja sam voljan ići težim putem, želim naučiti neke stvari i razvijati se. Upoznati sebe.
Takve lijekove promatram kao drogu - kada je u pozadini, u dubini osobe nekakav problem i konflikt, je li rješenje posegnuti za drogom? Ili eventualno maskiranje neke svoje slabosti, je li u redu uzeti drogu da zadovoljiš neku potrebu i umiriš se? Navući ćeš se i droga će ti stvoriti problem (raznoliki su načini). Nisu takvi lijekovi bezazleni i bez mana i posljedica.
U hrvatskoj mi se cini da smo po pitanju "psihoterapije" u srednjem vijeku. A amerika kao da je drugi ekstrem neke futuristicke distopije gdje svako kucanstvo ima pun ormaric pishotropika i svi vec od 7 dgodine zivota imaju nekakvu dijagnozu. Mozda neka sredina bi bila najoptimalnija?
Ne trebaju nikakvi lijekovi nego treba prihvatiti realnost da je svijet opasan. Anksioznost se rješava učenjem borilačkih vještina. A depresija je ljenost, kad se na vrijeme ljudi prime posla i kad lova stiže redovno svaki mjesec - nema depresije.
US ima katastrofalno zdravstvo i divljački kapitalizam koji lomi ljude, stvarajući ekstreman pritisak, imalo tankoćutiniji, osjetljiviji ljudi u US su ugrožena vrsta, ukoliko takav čovjek upadne u psihičku krizu i nije iznimno oprezan s doziranjem može vrlo lako upasti u vrtlog ovisnosti a labilnijim ljudima je kud i kamo teže izvesti se iz ovisnosti jer psihička labilnost + ovisnost je recept za propast i smrt kao posljedicu, zdravstvenu pomoć treba platiti, otkud ovisniku kojemu se život sastoji od bjesomučne potrage za novom dozom droge sredstva za liječenje, ostavljen od društva baulja razvaljen i polumrtav. Imo 99% ljudi koji su prikazani na ulicama filadelfije u razvaljenom stanju su ovisnici s neliječenim psihičkim poremećajima kojima društveni sustav nije dao mogućnost da se pravilno liječe. U europama je drugačije, zdravstveni sustav na bazi solidarnosti dat će puno bolje šanse ljudima sa psihijatrijskim bolestima.
Mozak je organ podložan bolestima kao i svaki drugi organ, kemijski disbalans, krivo srastanje (šalim se, album azre), "pokvarene" konekcije se nikakvom snagom volje ne mogu ispraviti... Ponavljam, ljudi koji nemaju takvih problema često uopće ne shvaćaju o kakvim psihičkim užasima se radi, ne ocjenjujte olako ono što niste iskusili i nemate blage veze o čemu se radi, najteži fizički bolovi znaju biti mala maca za psihičku patnju, u biti to su neusporedivi osjećaji.
Treća poruka u nizu, u svijetu psihičkih poremećaja/bolesti, f dijagnoza imao sam q od dijagnoze, anksioznu depresiju sa psihosomatskim poremećajem ali i to je dovoljno da shvatiš da ozbiljnije dijagnoze znaju biti kud i kamo zahebanije, osjećaj bliske smrti, tunelski vid, osjećaji moždane/srčane kapi, iznimno visok tlak s bijesnim udaranjem srca, strah, katastrofa, 'oće duša iz tijela, tremor, kočenje vilice, mozak hoće iskuhati iz lubanje, trnci po cijelom tijelu, 15 minuta užasa i mahnitosti, nakon toga, koji mi je qu? kamen u želucu, atmosfera u glavi oblačno, sivo i tmurno, nemogućnost slušanja drugih, koncentracija na što ću dalje, konstantno preispitivanje, kopanje po sebi i iskušanim doživljajima do druge epizode s novim traumama, realizam na 100%, sada sam stvarno gotov, ljubičasti tonovi, izvitopereni predmeti oko mene, vrijeme u banani, kao da doživljaj traje čitavu vječnost, kao da gledam film sa shebanom sinkronizacijom, dežavi, ovoga se sjećam iz prošlog života, samoća, ljude oko sebe vidim na preskok, čujem dijelove rečenica koje ne mogu povezati, kad će biti gotovo? Neka umrem ili nek nekako završi, izlazak, stabilizacija i nanovo kopanje, što će biti samnom, beznađe, neće valjda opet... dućan, alkohol, tup pijan, dobro je, čak se i smijem, kroneri valjaju gluposti, jutro, slabo mi je, jovo nanovo i tako mjesec dana, umoran sam, iscrpljen, ne mogu jesti, misliti, koncentrirati se ni na što, pijem k'o smuk, konstantno mi je loše, niže, niže i niže, low... odem do svoje doktorice, molim vas pomozite, uopće ne znam objasniti, dajte mi nešto da dođem sebi pa ću doći ponovno, uputnica za psihijatra i kutija apaurina 3x po jednu, oklijevam ali nakon ponovnog napadaja panike, popijem jednu, ogromna relaksacija, mišići opušteni, bajka, opuštenost, nirvana, nikad bolji osjećaj, želim uživati ali ne mogu, spavao sam čitav dan, nakon još jednog spavam dugo, odmaram se od presinga, kaosa i ludila, vraća se apetit, spavam i jedem, dolazim sebi... Nažalost tu tek počinju problemi, nikad nemojte alkohol i anksiolitike, to je gore od heroina, vjerujte mi, prošao sam i jedno i drugo...
Pročistio bi se genetski bazen?
najčešće to nije genetski uzrokovano, premda ima nešto i tako preneseno...
Mozak je organ podložan bolestima kao i svaki drugi organ, kemijski disbalans, krivo srastanje (šalim se, album azre), "pokvarene" konekcije se nikakvom snagom volje ne mogu ispraviti... Ponavljam, ljudi koji nemaju takvih problema često uopće ne shvaćaju o kakvim psihičkim užasima se radi, ne ocjenjujte olako ono što niste iskusili i nemate blage veze o čemu se radi, najteži fizički bolovi znaju biti mala maca za psihičku patnju, u biti to su neusporedivi osjećaji.
ja te u potpunosti razumijem..onaj tko nije doživio takve epizode kao mi nemaju pojma kakav je to kaos i da je fizička bol (premda jednako zeznuta) ipak "realnija" od psihičke, ja sam doktoru jednom rekao da sam imao osjećaj kako mi svijest gori...
Razvoj antidepresiva, anksiolitika, antipsihotika, je zadnjih 50 godina omogućilo ljudima da se normalno integriraju u društvu, odlazak na posao, bavljenje sportom itd.
Psihoterapije ne da nisu učinkovite već su spore, treba nekoliko godina da se tim metodama osoba izliječi, dočim moderni psihofarmaci u kratko vrijeme dovode ljude u stanje u kojemu mogu biti društveno funkcionalni..
Da ne postoje, ljudi bi bili godinama u sanatorijima za duševne bolesti i kako bi se to odrazilo na današnji suvremeni način života ?!
Psihofarmaci nisu idealni, no trenutno bolje opcije nema.
Razvoj psihofarmatika je doveo do jos savrsenijeg prikrivanja simptoma. Dok netko ne zaboravi uzeti dozu. Ili mu postane premala. Ili nesto slicno.
U jednom trenutku zivota imao sam dugotrajniji, prevelik mentalni pritisak, previse elemenata koji zahtjevaju ogromnu paznju su dosli istovremeno nakon nekih obiteljskih situacija, te sam jednostavno "puknuo". Nista mi nije bilo (fizicki), ali sam svejedno u pola godine izgubio pola tezine (sa 120 na 66kg), tjednima nisam prakticki nista pojeo, nisam mogao dalje od parsto metara od kuce. Uci u auto i krenuti negdje je meni pokretalo stravicne panicne napadaje (cak i ako sam suvozac, ne kao vozac), te sam cak i prodao svoj auto jer ga nisam mogao smisliti.
Sto je Znanost napravila? Tretirala me, pokusala uvaliti da pijem alprazolam (Xanax), zolpidem (Sanval, iako su znali da nemam problema sa spavanjem), te da je moje dugorocno rjesenje problema - fluvoxamin (Faverin) - famozni antidepresiv (SSRI). Znaci, Xanax i Sanval da se malo sredim dok mi se mozak ne privikne na Faverin i onda cu bit k'o nov, kako ti kazes "normalno integriran u drustvu, idem na posao, bavim se sportom".
Naravno, znao sam da to NIJE put. Put je nesto sporiji (ti kazes "psihoterapije su spore", tako da odmah tu padam u tvojim ocima), trajao je par mjeseci akutne borbe sam sa sobom. Uklanjanje stresora, rjesavanje unutarnjih sukoba i situacija, te terapija izlaganja, bolna i duga, ali uspjesna. Faverin nikad nisam ni raspakirao iz kutije, vec uz situacijsku potrebu za Xanaxom (znaci ne stalno doziranje) u suocavanje sa zivotom. I mijenjanjem sebe.
Ruzne (i zive) uspomene su trajale par godina nakon pocetnih par mjeseci (ne stalno, nego u situacijama koje su bile okidaci), danas se tog perioda sjecam kao neceg pozitivnog, jer sam pobjedio bitku i naucio ratovati, pa je rat (tj. zivot) laksi.
Da sam prihvatio pocetnu dozu Faverina, danas bih bio na necem jacem, tko zna, mozda i na Zyprexi, danas tako medicina ide - ne djeluje antidepresiv, evo ti nesto za sizofreniju ili bipolarni. Nazalost, to je vrhunac psihijatrije, ali tako je, jer sam si rekao da se nema vremena posvetiti covjeku, vec prikriti simptome i vratiti ga nazad u pogon, da bude jedan mali zubac u ogromnom zupcaniku koji melje sve pred sobom.
tldr; problem ovog clanka je sto istice potrebu doziranja antidepresivom PRIJE nego se dogodi situacija. Kako nitko ne zna kad ce se desiti situacija, znaci da bi najbolje bilo da svatko bude lagano doziran 365 dana u godini, za svaki slucaj (svatko, s obzirom da su danas psihofarmatici najpripisivaniji lijekovi, valjda jedna od pogodnosti "suvremenog nacina zivota"). Tko u tome ne vidi nista lose, ne znam...
tvoja metoda je najbolja, nju i ja primjenjujem, suočavanje, izlaganje i privikavanje (sa nečim sastrane za ekstremne situacije)
