Imao sam dvadeset i jednu godinu kada sam ja Vladislav na ravnicama Hyperbore okrunjen za kralja naseg naroda Slavenskoga. Do nas su stigle price sa zapada o mramornom gradu i carstvu koje je taj mocni grad izgradio, bogatstvima koja uzivaju oni koji zive u granicama carstva mocnog Rimskoga. Medju nama je bilo onih koji su htjeli da se zaputimo tamo i silom uzmemo dio tog bogatsva za sebe, ali ja sam olucio da je nasa buducnost na ovim nepreglednim ravnicama kojima je ozvanjao smjeh nase djece. Zivot je bio tezak, ali dobar, bilo je ratova i uz malo srece i malo naklonosti nasih bogova postadosmo gospodari sirokog prostora pod nebesima. Ratovali smo s mnogim drugim narodima koji su lutali beskrajnim prostranstvima i ponosno mogu reci da nikome nismo ostali duzni. Ratovali smo i s drugim Slavenskim plemenima i niti jedan zivot naseg roda slavenskoga nije uzet iz gnjeva i mrznje, mnogi su poslije velikih bojeva odlucili da se priklone nama i pristali su da nose stit i sjekiru uz nas. Tih godina zivot je bio jos bolji, ljudi su bili sigurni, a hrane je bivalo u izobilju.
Nikada necu zaboraviti taj dan. Dosao je jedan od strazara do mene da me obavjesti da je Trpimir, jedan od starjesina koji zivi na istoku, dosao u posjetu. Ja onako vedar pohitam da zagrilm starog prijatelja pored kojeg sam vec bezbroj puta djelio sudbinu u boju. Prizor koji sam zatekao nije moguce opisati rjecima. Nije ispred mene bio covjek kojeg poznajem, vec utvara ciji pogled uzasava, bio je to pogled nekoga tko je vidio pakao i vratio se na ovaj nas svjet. Jedva sam uspio razaznati nesto od rjeci sto je prozborio. U njegovoj pratnji je bilo mozda stotinjak ratnika i rece mi da je to sve sto je ostalo, svi drugi su sasjeceni, zene, djeca, starci, nitko nije umakao. Od naselja nije ostao ni kamen na kamenu, a krvi je bilo do koljena. Kaze da su to bili vragovi sto su to uradili, a ne ljudi, nosili su po nekoliko oruzija za pojasom, letili na konjima, te su svi imali lukove cije strelice ne mogu da promase, da je svakog trebalo zasjec i probit po nekoliko puta prije nego pane, da su bili zacarani te da je svjetu ljudi dosao kraj. Kleknuo je ispred mene i molio da bjezimo na zapad, da krenemo odmah danas i da se nadamo da nije prekasno.
Opsujem te vragove te naredim da se izda proglas, te da se svaki medju nama sto moze da drzi sjekiru u ruci odazove. Stigli su nasi ponosni ratnici sa svih strana i tu se napravi najveca vojska koju je ovaj dio svjeta vidio. Zaputimo se u kraj iz kojeg je dosao Trpimir i ono sto smo vidili je na moj uzas odgovarao njegovim rjecima, bila je to smrt, smrt i jos smrti. Posaljem izvidnicu na nekoliko strana i nije dugo trebalo jedan ratnik se vratio, nasli su veliku vojsku, veliku poput nase. Bili su to vragovi koje trazimo. Ja kralj naseg naroda slavenskoga Vladislav taj dan sakupim svu vosku te im recem da misle na svoju djecu i svoje najmilije i da im to bude stit koji ce ih sacuvati od straha, recem im da imaju cvrstu ruku i da vragove udare jako i da ce vidjeti da i vragovi krvare. Dosao je dan boja, nisam imao straha, vidio sam u ocima nasih ljudi da ce mo pobjediti i tako bi. Vragovi za koje smo saznali da se nazivaju Hunima jesu letili i jesu imali carobne lukove, ali su isto tako krvarili i mnogi su pali taj dan. Za njih nije bilo milosti, sasjeceni su svi do jednoga. Velika cjena je placena taj dan, monogi nasi sokolovi su ostali bez krila taj dan lezati nepomicno na nasim ravnicama. Bila je to velika pobjeda, ali nisam bio spokojan, neki nemir se uvukao u mene, danima nisam spavao.
Iducih dana sam posalo izvidnicu duboko na istok na nekoliko strana, u kraj o kome nismo nista znali, nisu ni trebali javiti, znao sam da ih ima jos, tih vragova, Huna. Otkrili smo gdje se nalaze, organizirali se, stiglo je jos nace brace iz zapadnih krajeva te se podjelismo u dvije velike vojske i krenemo u susret ka dvije njihove horde koje su isle prema nama. Iz prvog boja s Hunima smo naucili puno o njima. Znali smo kako se boriti protiv njih i znali smo da nesmijemo izgubiti. I nismo izgubili, sasjekli smo ih sve do zadnjeg. Ovaj put je manje nase brace palo, ljudima se poceo vracati osmjeh na lica, ali ja sam osjecao nesto svaki put kada bih pogledao na istok, nesto, nesto sto mi neda da mirno spavam, nesto sto me progoni u snovima, ili bolje receno nekoga.
Iducih godina smo sav nas napor i svu nasu snagu okrenuli ka istoku, dosle su jos tri horde, ovaj put, jos vece i jos jace, sa ratnicima koji si bili jos brzi i jos jaci, ako ono nisu bili vragovi ovo sigurno jesu. Cjena je opet placena, a horda zaustavljena, potoci krvi, zemlja je bila natopljenja krvlju nasih ljudi. Opet se nije mogao vidjeti osmjeh na licima ljudi, vido se strah i beznadje. Tada su stigla izvjesca da je jos nekoliko velikih horda uoceno kako dolaze sa istoka i tada sam prvi put cuo to ime, Atila. Tako je vrag koji me progoni u snovima konacno dobio ime, a tek mnogo godina kasnije ce dobiti i lice koje ide uz to ime.
Poslije zadnje navale Huna nije nas puno ostalo, mnogi su pali, najbolji medju nama. Shvatio sam da ce sve biti uzalud ako ostanemo, jer necemo jos dugo moci odoljevati beskrajnim hordama koje stizu s istoka. Izdao sam proglas diljem nase zemlje da idemo ka zapadu, uzeti ono najnuznije sa sobom, a sve drugo spaliti i unistiti. I tako smo krenuli, ne zato sto smo htjeli vec zato sto smo morali. Nismo znali gdje idemo, znali smo da idemo sto dalje od Atile i njegovih Huna. Putem smo sreli mnoge narode puput naseg sto bjeze pred divljim hordama. I mi samo smo postali horda, promjenili smo se, nije vise bilo milosti za neprijatelje, sjekli smo sve sto hoda. Put nas je doveo do velikih planina, rekli su nam da je mramorni grad o kome smo slusali bajke juzno od tih planina. Mozda su nam te planine prirodna brana koju se bogovi stavili da nas zastiti, ali trebalo je preci na drugu stranu. Mnogi nisu uspjeli, hladnoca i glad su uzeli svoj danak, ali ono malo sto nas je ostalo su bogovi bogato nagradili.
Skrasili smo se uz obale slane vode kojoj nije bilo kraja odmah zapadno od velikih planina. Zemlja u unutrasnjosti je bila najpodnija zemlja koju si mogao zamisliti. Nismo imali milosti prema onima koje smo tu zatekli, sjekli smo sve sto ne govori nasim jezikom. Ubrzo smo ojacali, i poceli se siriti. Mnoge bitke su vodjenje i mnogi neprijatelji su pali. Prosirili smo se na sjeveru do hladnih mora i divljih ljudi koji su bili nista losiji ratnici i nista manje ponosni od nas. Prema jugu i zapadu smo naisli na jos jednu veiku ogradu koju su bogovi postavili. Presli smo preko dugog lanca planina i sirili se dalje do zemalja u kojima zive ljudi cije je koza crna kao ugalj.
Svo to vrijeme ja nisam spavao spokojno. Bio je u mojim snovima, vrag, Atila. Znao sam da ga samo mi mozemo da zaustavimo i da su nas bogovi blagoslovili prosperitetom i dali nam tu zadacu. Cjelo vrijeme sam imao svoje vjerne spijune postavljene prema istoku prema krajevima iz kojih smo dosli. Imali su samo jedan zadatak da prate kretanja horda Huna i da jave svaku i najmanju vjest vezanu uz Atilu. Stizala su izvjesca o pokretima horda, o unistenim gradovima, nestalim narodima, o smrti koja ostaje iza horda, ali o Atili ni glasa. "Najveca horda do sada koja unistava sve pred sobom i iza koje niti zvjer niti covjek ne ostaje ziv, ostaje samo smrt i pustos", stiglo je izvjesce, na celu horde je vrag/covjek kojeg zovu Atila, vodja kojem se klanjaju svi Huni.
Prebacio sam sve nase snage na istocne granice, nista drugo nije bilo vazno i pod cjenu svog zivota morao sam ga zaustaviti. Horde su napadale i na sjeveru i na jugu u isto vrijeme, vodjeni su mnogi bojevi i pobjedjivali smo, morali smo. Ali Atila nije napdao, on je cekao kao zvijer sto vrijeba i ceka pogresku svog plijena. Ali mi nismo bili plijen, mi smo postali zvijer, a Atila plijen. Jedan od nasih spijuna Borna je javio da je uspio da potruje vecinu konja Atiline glavnice te da se neko vrijeme nece moci kretati. Pala je odluka Ja kraj Vladislav cu preci nase istocne granice i prici Atili s vojskom sa juzne strane, moj sin princ Vlad sa sjeverne strane te da ce mo udariti u isto vrijeme i vratit Atilu u pakao iz kojeg je dosao.
U posljednji trenutak prije nego sto ce mo udariti na hordu kojoj je na celu Atila dosla je do nas vjest da su se jos dvije horde utaborile uz Atilu te da se na tom mjestu nalaze nepregledna prostranstva satora i konja. Nasi hrabri heroji i spijuni se vec godinama bore daleko od nasih granica, svako malo bi udarili na odredjene jedinice ili bi ubijali njihove vodje tako da ove horde nisu bile u punoj snazi, a i zima bi uzimala svoj danak, ipak su vragovi bili daleko od pakla. Imajuci sve to u vidu i vjerujuci u snagu naseg roda donio sam odluku, sada ili nikada. Udarili smo na Atilu sa dvije strane u nadi da ce mo ga uspjeti sasjeci prije nego do njega stignu druge dvije vojske Huna. Lukav kakv je Atila prozreo je nasu namjeru te se nije upustio u boj sa nama vec se sa svojom vojskom poceo povlaciti prema drugim Hunima koji su nadirali sa istoka bojnog polja, ne samo da ga nismo uspjeli uhvatiti u prvom napadu vec smo pretrpili veike gubitke pod morem strelica. U trenutku kada su se sastale sve tri vojske Huna na bojnom polju izgledalo kao da ce nam vrag ipak doci glave. Ono sto se pokazalo presudnim za konacni ishod boja je to sto su i mnogi Huni to pomislili te se pohrlili na nas da pokupe slavu za sebe. Podcjenili su cvrstinu nasih kopljanika te su mnogi ostali lezati sa kopljem u prsima. Iskoristili smo trenutak te smo iz odbrane krenuli u napad, nista nas vise nije moglo zaustaviti, nasa konjica bi dosla do neprijatelja, upustila se u okrsaj da ih zadrzi i onda bi dosli nasi kopljanici te vragove skidali s konja. Osim ljudi i mnoge plemenite zivotinje su pale taj dan, ali to je rat, to je smrt, ista je i za zvjer i za covjeka. Bitka je isla dalje u nasu korist i pred vecer su gotovo svi Huni bili u paklu ili su lezali tesko ranjeni i cekali da ih posaljemo u pako. Cudno je bilo da su nam se pojedini rjetki zarobljenici rugali i smijali, netko tko razumije to njihovo glasanje je rekao da nam se smiju jer se Atila izvukao i nije medju mrtvima. Zar je sve bilo uzalud, svi ovi izgubleni zivoti, zar se vrag stvarno izvukao...
Iduceg dana oko podneva jedan jahac je stigao s porukom diretno za kralja od Borne, da se na pola dana jahanja od bojnog polja nalazi izvor uz kojeg je okrepu potrazilo dvadesetak Huna, medju njima je Atila i da Huni moraju odmoriti jer je Atila ranjen. Jahali smo cjelu noc, pred zoru smo dosli do izvora te ga okruzili sa svih strana, ovaj put se nece izvuci, gotov je, danas vrag ide nazad u pakao iz kojeg je dosao. Prije nego sto smo stigli do Atile Huni su vec bili na konjima te su odlucili da nece cekati smrt vec ce joj poletjeti u zagrljaj. Zadnji je u sedlu ostao Atila, jahao je u smrt sa macem u jednoj ruci, a lukom u drugoj, Hun do kraja, Atila. Taj dan je vrag iz mojih snova dobio lice. Gotovo je. Mrtav je.
Zvali su ga jos i bic boziji, po mnogima su ga sami bogovi izvukli iz pakla i doveli ga na ovaj svjet, jer su ljudi Rima, gospodari ovoga svjeta previse zastranili i izgubili naklonost bogova koji su ih odlucili kazniti. Vec imam srebrenu kosu i sesdeset i dva ljeta iza sebe, sada kada je Atila vracan u pakao ja sam dobio smiraj i ne bojim se smrti, dok me snaga sluzi i dok me bogovi drze na ovome svjetu raditi cu kao sluga naroda svoga, zelim jos vidjeti grad od mramora, zelim da me zakopaju na ravnicama na kojima sam rodjen, i najvise od svega zelim da oni koji ostanu iza mene pronadju neki bolji put od puta smrti kojim sam ja koracao, mozda je to put ljubavi o kome je govorio covjek koji se nazivao Isus, za kojeg kazu da je bio sin boziji...
