Cape Music

Hahaha jopet dupla

Hey Smotana, evo me - gripa me presrela i ne pušta. Ovca kaže da moram   pa sam izdržala ali sad kad krenem pjevati čak i s lošim glasom. siiiiiiiiiiiiiiii juuuuuuuuuuuuuuuu

Sakrij me u šapat

na vrelim usnama

i nemoj da me itko pročita,

jer što sam ja

nego tvoja tajna,

nikad naglas izgovorena

već u riječima skrivena,

u slovima zarobljena.

Utopi me u pogled

i smjesti u kutak oka

gdje izvorište suze počiva,

jer što sam ja

nego tvoja tuga

nikad isplakana,

a od sjete satkana.

Umotaj me u zrnce srca

i smjesti na najtoplije mjesto

neka tamo mirno procvjetam

jer što sam ja

nego tvoja ljubav,

još pravim poljupcem neiskazana

u nekom  slučajnom dodiru postojana.

Ispleti me u dlan

što stazama života me tebi donio

i u čaroliji trenutka probudio

usnulu od plamenih oluja,

jer što sam ja

nego tvoja sudbina,

nikad kušana,

samo u želji razigrana,

žudnjom ovijena.

I molim te,

nemoj da ikada nestanemo,

da se izgubimo u labirintima obećanja

i da sve u prah odleti

jer što smo mi

nego dvije zvijezde

što u svom sjaju

jedna drugu pronalaze,

samo je svaka

sa druge strane mjeseca.

🐊💖🦋

Dobro jutro ....

U zatišju mokre ulice

dok studen se  njiše u odsjaju večernjih zavjesa,

koračam još neispjevana,

svakom misli o tebi neraskidivo zamršena.

 Srce mi odzvanja u topotu vilinskih kočija

i u tren nebo se rasplesalo zvijezdama,

svaka kap kiše

kap je žedne žudnje,

topla i odana,

paperjem duše omotana.

 I dok skrivam te u stih,

želim te dodirnuti urlikom,

odnijeti u vrtnji vihora u jeku svih svjetova

da svaka se čestica zraka nadiše tvoga postojanja.

 Tihim glasom rastrgnutih minuta

šaljem ti pismo ogoljenih uzdaha

da čežnja tvoja nije usamljena,

da negdje se s mojom poigrava,

možda na površini jezera,

u izgubljenom vremenu nečujna.

 I sve se čini mogućim…

Jer što su daljine…

ako nisu putevi do tvojih očiju,

što su praznine

ako ne planete do tvoga sunca,

i što je ovo što me pokreće,

ako nije ljubav

koja oduvijek tvojim se imenom zove.

🐊💖🦋

Dobro jutro ....

Kad nas zvjezdani trag rasprši

u istoj svjetlosti,

ja čuvat ću te u smiraju

svojih struna duše…

jer svaki trag u pijesku

utisnuli smo u šetnje zagrljenih sjećanja

noseći  i dalje

svaki pečat zlatnih svitanja

čak i onda ako note vjetra

zauvijek nestanu na obroncima pjesama

i  snjegovi postanu crni

u zimama na kraju vremena.

Mi ne možemo zalutati na stazama istine,

niti nas tuga može plašiti zvukovima tame

jer ne ispiru nas čežnje svojim jecajima

i ne dotiču nas kiše svojim oblacima.

Sidro našeg postojanja

kovano je istim mislima o savršenstvu

i vrtimo se  snagom istog vjetra

srebrnih vjetrenjača snova.

Oluje nam se čine kao lahori

koji ne dodiruju naše krošnje

dok nemirno more prošlosti

krijemo pod palubom očaranja

i lutajući tako plovidbom života

zapleli smo se na istom brodu.