Odavno.
Ja rekoh
Tekst sam pročitao, komentare još nisam stigao pa mi je žao ako ponavljam nešto što je već diskutirano.
Autor kaže:
Da bi se rezultati objavili treba napisati znanstveni rad, a potom ga poslati u neki –što ugledniji – međunarodni znanstveni časopis. Nakon što se rukopis zapremi, a urednik ocijeni da temom odgovara profilu njegova časopisa, šalje ga na adrese dvojice autoru nepoznatih recenzenata. O njihovom sudu ovisi hoće li se ili neće rukopis objaviti. Dobro je ako recenzenti pronađu samo omaške i nesklapnosti, ako se njihove opaske zadrže samo na uredničkoj razini...
i tako bi to u teoriji trebalo biti.
U praksi to izgleda ovako (citat iz doktorata tj. znanstvenog rada):
Teorijska paradigma rasta trajnog propusnosti izazvala je operativna, društvena i ekološka zabrinutost, s obzirom na rizik od prekomjernog kapaciteta i disekonomija razmjera. (točka)
Dakle real life situacija koja pokazuje koliko jedan znanstveni rad mora biti kvalitetan, vjerodostojan, recenziran, lektoriran.. da bi bio odobren.
Kad se u priču o nastanku znanstvenog rada umiješaju politika i korupcija pravila se gadno mijenjaju. A još kad se ubaci i lova, pravila skoro pa ne postoje.
___________________________________
Drugi dio priče je to što znanstvenici imaju dva života. Onaj znanstveni u kojem se (teoretski) sve bilježi i provjerava i onaj privatni. Dakle jednom znanstveniku nitko ne brani da privatno govori što hoće. Jedino što je bitno je koliko on cijeni (u dollarima ili eurima) svoj znanstveni dignitet. To što on govori uopće ne mora biti znanstveno potkrijepljeno i on će uzeti lovu za to. Publika kojoj je to namijenjeno neće istraživati stoji li iza tog laprdanja znanstveni rad, već će, ako im paše, u obzir uzeti samo to da je riječ o znanstveniku.
Ja rekoh
To je nešto što se rješava s par godina iskustva.
Kao mlad bio sam sklon biti pristran, iskustvom shvatiš da ne smiješ, dapače, postaješ njima bitan asset kao "đavolji odvjetnik".
Ja rekoh
Bez brige, NDA mi je svakodnevica, ali nikad nije bilo nikakvih problema. Dapače, ne smije ih biti. Nema bojih pozicija, pozicije (u vidu prelaska) su drugačije naravi.
Na stranu što se NDA kao ni nikakav drugi ugovor nikad ni ne potpisuje za takvo što.
Razumijem svoje kritičare: ništa na svijetu nije savršeno, nitko i ništa nije imuno od laži i prijevare, pogotovo kad je novac u pitanju. No s druge strane, sve što sam radio i još radim (uključujući i pisanje članaka za ovu rubriku) temelji se na pretpostavki istinitosti informacija publiciranih u znanstvenim radovima. Tu pretpostavku moram prihvatiti baš kao što vozač mora prihvatiti pretpostavku da su semafori usklađeni. No ovdje se otvara jedno dublje pitanje. Ako ne vjerujemo političarima (jer svi su lopovi), crkvi (jer popovi varaju narod), državnoj i gradskoj upravi (jer su činovnici korumpirani), novinarima (jer lažu da bi bolje prodali novine), pravosuđu (jer su suci lijeni i nesposobni), socijalnim službama (jer se samo prave da rade), liječnicima (jer su fušeri), znanstvenicima (jer ni sami ne znaju što znaju), poduzetnicima (jer im je samo do novca), bankama (jer varaju na kamatama), policiji (jer je nikad nema tamo gdje treba a uvijek tamo gdje ne treba), vojsci (jer su tamo pijanci i drogeraši), kome onda da vjerujemo? Društvo u kojem nema povjerenja među njegovim članovima, i u kojem nema povjerenja u institucije ne može opstati kao društvo, mora se raspasti. Jesmo li već do toga došli?
..
onda da vjerujemo? Društvo u kojem nema povjerenja među njegovim članovima, i u kojem nema povjerenja u institucije ne može opstati kao društvo, mora se raspasti. Jesmo li već do toga došli?
-da, to je problem, nekome moramo 'vjerovati'.. no razumna bića, školstvo-znanost, nas uči da vjerujemo činjenicama, dokazima, provjeri-testu, ne nečijoj riječi, autoritetu itd.. tj znanstveno je 'lako', provjerljivo-dokazivo, problem nastane kad izađemo iz znanstvene domene, u životnu.. tad su kriteriji drugi. .. pa i banalno, koliko god bili objektivni ipak smo ljudi, time subjektivni i ovisi kako ćemo se nekoj situaciji prikloniti, za-protiv i sl. .. može to biti omiljeni sladoled kao banalan primjer, a što tek s 'velikim' pitanjima kad su svi upetljanji kao i milijarde u igri. Ima li recimo nešto na gradskom-holding nivou da je imuno na novac? smeće? imunološki? fond kojeg sad srebrenjak ima? žičara? .. banalne stvari, ne pitagorin teorem ili pitanje jel zemlja ravna-okrkugla ili tesla-edison 'svađa' oko struje kao i borova-anštajnova oko relativnosti.. obično smeće je problem interesa, ne svjesnih ljudi a pri tome svi možemo biti dobri, znati sve, no ne želimo recimo odlagalište u svojoj blizini.. kompromis? realno ga nema, tj tko je jači ili novac, pa će tako neki gradski šerifi za određen iznos zbrinuti otpad, kao što sad za zg uskaće sesvete ili tko već.. ne pitamo što je u paketu? a da pitamo, možda bi otkrili nešto što ne želimo, jer bi tad po etičkim normama morali opet zaustaviti dogovor dok se smeće gomila. Banalno-nerješivo, jer smo ljudi, subjektivni, usprkos znanju, znanosti itd.
-lako je za čistu znanost kao npr matematiku, dokazivo-provjerljivo, ostalo je malo mutnije, stvar prioriteta, kriterija a tad i interesa.
Godinama sam kucni prijatelj s jednim lijecnikom obiteljske medicine, tako da ovo sto sad pricam nije napamet.
Moja majka s kojom je on također jako dobar, ima tu i tamo problema s kraljesnicom i potrebne su joj tablete za smirivanje bolova i opustanje misica.
Dugi niz godina je koristila određene tablete za kraljesnicu, da bi nas doktor samo odjednom promijenio proizvodjaca, dao joj je neki slican lijek, ali nije bio ni priblizno djelotvoran kao ovaj prvi koji je uzimala.
Isto joj je napravio i s tabletama za glavobolju koji tu i tamo popije.
Sve dok ja nisam reagirao i rekao mu da joj prepise ono sto ga je i trazila, a ne neke lijekove upitnog ucinka. Nije pravio nikakav problem oko toga (naravno, samo zato sto smo si dobri), ali mi je kasnije rekao kako mu dolazi ekipa (nesto poput trgovackih putnika koji idu po kaficima), samo ovi rade za farmaceutske kompanije, i da mu plate odredjeni iznos da umjesto drugih lijekova, prepisuje njihov.
Znaci ti kao jedan doktor koji bi trebao brinuti o svojim pacijentima, stavljas profit ispred njih i nije te ni najmanje briga sto ih boli, sto nisu dobili terapiju koju su trebali dobit i sl. Promjenu je bez problema napravio samo zbog prijateljstva, a da je to netko ovako sa strane trazio, mozes mislit kako bi dobio nesto drugo.
I ne radi to samo on, to radi vjerojatno vecina lijecnika opce medicine tj. svi oni koji imaju mogucnost spremiti visak novaca u dzep. Nitko ih ne kontrolira, nitko ih ne nadzire sto rade i sto prepisuju. A mozete si misliti tek sto se radi u podrucju cjepiva i PCR testova.
Tko god da kaze da velikoj vecini lijecnika profit nije na 1. mjestu prioriteta, taj tesko laze. Svima njima je u glavi samo jedno, da sebi i svojoj obitelji osiguraju sto lagodniji zivot. Sredstva za to se nazalost ne biraju. Ako postoje takva lobiranja oko najobicnijih lijekova, onda postoje i za cjepiva i testove. Sve je to jedan veliki biznis.
Ovo što si ti napisao je isto u razini poluistina, na temelju nekih informacija donosiš u potpunosti krive zaključke. Ali ljudi ako ne vjerujete doktorima apsolutno podržavam da ne idete kod njih nego se liječite preko Googlea i Facebooka.
Bolje biti bez one stvari nego bez srece!
Imamo nova kola radi dojma, imamo stav kad nemamo pojma...
Razumijem svoje kritičare: ništa na svijetu nije savršeno, nitko i ništa nije imuno od laži i prijevare, pogotovo kad je novac u pitanju. No s druge strane, sve što sam radio i još radim (uključujući i pisanje članaka za ovu rubriku) temelji se na pretpostavki istinitosti informacija publiciranih u znanstvenim radovima. Tu pretpostavku moram prihvatiti baš kao što vozač mora prihvatiti pretpostavku da su semafori usklađeni. No ovdje se otvara jedno dublje pitanje. Ako ne vjerujemo političarima (jer svi su lopovi), crkvi (jer popovi varaju narod), državnoj i gradskoj upravi (jer su činovnici korumpirani), novinarima (jer lažu da bi bolje prodali novine), pravosuđu (jer su suci lijeni i nesposobni), socijalnim službama (jer se samo prave da rade), liječnicima (jer su fušeri), znanstvenicima (jer ni sami ne znaju što znaju), poduzetnicima (jer im je samo do novca), bankama (jer varaju na kamatama), policiji (jer je nikad nema tamo gdje treba a uvijek tamo gdje ne treba), vojsci (jer su tamo pijanci i drogeraši), kome onda da vjerujemo? Društvo u kojem nema povjerenja među njegovim članovima, i u kojem nema povjerenja u institucije ne može opstati kao društvo, mora se raspasti. Jesmo li već do toga došli?
Dapače, već smo i prešli crtu na kojoj smo se još mogli vratiti u ravnotežu
Nije problem samo znanosti već i politike, standarda proizvodnje i načina "proizvodnje" rezultata.
Rusi ne briljiraju ni u jednome, ovisno kako im odgovara.
Iskreno pišem sa mobitela pa ima milijardu pravopisnih grešaka.
Ono što želim reći u ovoj temi je ako krenemo gledati samo jednu stvar tipa zdravstvo istraživači znanstvenici farmaceuti ovi oni svi oni moraju imat sponzore da im plaća istraživanje. Sad hipotetski primjer kažu neki znanstvenici na temelju nezavisnog istraživanja dovelo do otkrića xyz a onda netko kome to ne paše dođe sponzorira druge i dođe se do suprotnog zaključka... Zašto je to tako prva stvar je ne znanje toliko toga ne znamo kao cjelokupno čovječanstvo dosta zadiremo u sferu možda ili moguće je ili ovo ono... Najbolja stvar za to je primjer chronove bolesti ili ulceroznog kolitisa di moderna medicina je praktično bespomoćna... Da dobit ćeš sve i svašta kemije ove one ali upitno je koliko će to bit učinkovito i dobro... Zato jer mi ne znamo kako funkcionira probavni sustav na razini individue. Znamo svi općenito što radi ali tableta xyz paše mati a ubija antu...
Ono što je po meni najviše problematično su recenzije bubam sad napamet recimo mobitela... Dođe Samsung huawei ko god da recenzentu mobitel ovaj se igra 2 tjedna napise hvalospjeve o tome ti ga kupiš vidiš da je recenzija bila dobro spakirana da se partnerstvo ne naruši... I tako je svugdje za sve... U dućanu kad ideš nešto kupit prodavač ako ima nagradnu inicijativu hvalit će ono što će mu donijeti neki bonus što je i normalno jer svi bi to radili... Tako da postavljanje teze znanstvenici rade za humanost čovječnost da nama bude bolje... To su teze slične ko komunizam di su svi jednaki. A onda opet nikad ne više tumora i malignih oboljenja nego u zadnje vrijeme a sve zdravo ekološki prirodno....
Jedna je žalosna istina Znanstvenici i istraživači rade za korporacije kojima je cilj zaradit one nisu kariratas...
Ovo što pišete zaista je hipotetski. Ima naprosto tema kojima se mnogi bave, zato što sve svi nadaju da će nešto naći, a na kraju ne nađu ništa, no opet se nadaju da će nešto naći. Ne može se dati negativan dokaz nečega. Najbolji je primjer opasnost od mobitela. Još sam 2003. godine u izdanju svoga instituta (IMI) objavio knjižicu "Opasnost od mobitela (što je istina, a što su priče)". U njoj sam lijepo pokazao, na temelju studije (metaanalize) Britanske vlade. Tim od 200 znanstvenika pročitao je 2000 objavljenih znanstvenih radova na temu opasnosti od mikrovalnog zračenja i došao do zaključka kako nema dokaza da ono šteti bilo čijem zdravlju i da je jedina šteta od mobitela izazivanje psihičkih bolesti i poremećaja kod pučanstva širenjem panike od zračenja. Na izričit zahtjev izdavača morao sam napisati da ostavljam mogućnost da se ta šteta u budućnosti ipak ustanovi, jer su oni imali znanstvene projekte na tu temu. No moj zaključak, u posljednjoj rečenci u knjizi, mogao je čitatelj prihvatiti ili ne prihvatiti, ono što sam činjenično napisao u knjizi nije bilo ni na koji način frizirano. I sad, tko je ovdje "potplaćen"? Forsiraju li istraživanja štetnosti mikrovalnog zračenja kompanije fiksne telefonije? Ili možda kompanije mobilne telefonije da bi pokazale da iza toga nema ništa? Možda u tome najviše profitiraju znanstvenici jer dobivaju novac za svoja istraživanja? Ili se dalje istražuje po inerciji? Svatko bi htio dokazati da postoji opasnost, ali ne može. Čim netko objavi "uvjerljiv" dokaz da je tako, odmah se nađe drugi da taj dokaz opovrgne. I tako priča ide u beskraj. Pouka? Tko hoće biti skeptik, uvijek će to biti. A znanost ide svojim putem dalje, polako ali sigurno.
Ovo što pišete zaista je hipotetski. Ima naprosto tema kojima se mnogi bave, zato što sve svi nadaju da će nešto naći, a na kraju ne nađu ništa, no opet se nadaju da će nešto naći. Ne može se dati negativan dokaz nečega. Najbolji je primjer opasnost od mobitela. Još sam 2003. godine u izdanju svoga instituta (IMI) objavio knjižicu "Opasnost od mobitela (što je istina, a što su priče)". U njoj sam lijepo pokazao, na temelju studije (metaanalize) Britanske vlade. Tim od 200 znanstvenika pročitao je 2000 objavljenih znanstvenih radova na temu opasnosti od mikrovalnog zračenja i došao do zaključka kako nema dokaza da ono šteti bilo čijem zdravlju i da je jedina šteta od mobitela izazivanje psihičkih bolesti i poremećaja kod pučanstva širenjem panike od zračenja. Na izričit zahtjev izdavača morao sam napisati da ostavljam mogućnost da se ta šteta u budućnosti ipak ustanovi, jer su oni imali znanstvene projekte na tu temu. No moj zaključak, u posljednjoj rečenci u knjizi, mogao je čitatelj prihvatiti ili ne prihvatiti, ono što sam činjenično napisao u knjizi nije bilo ni na koji način frizirano. I sad, tko je ovdje "potplaćen"? Forsiraju li istraživanja štetnosti mikrovalnog zračenja kompanije fiksne telefonije? Ili možda kompanije mobilne telefonije da bi pokazale da iza toga nema ništa? Možda u tome najviše profitiraju znanstvenici jer dobivaju novac za svoja istraživanja? Ili se dalje istražuje po inerciji? Svatko bi htio dokazati da postoji opasnost, ali ne može. Čim netko objavi "uvjerljiv" dokaz da je tako, odmah se nađe drugi da taj dokaz opovrgne. I tako priča ide u beskraj. Pouka? Tko hoće biti skeptik, uvijek će to biti. A znanost ide svojim putem dalje, polako ali sigurno.
Problem je recimo što istraživanja pokazuju da ima sve više malignih bolesti, iako su znanstvenici dokazali da mikrovalovi, aspartam, glifosat, pušenje itd itd ne izazivaju rak.
(ok, za pušenje su na kraju ipak dobili dozvolu da objave drugačije rezultate, kad su Philip Morris i slični shvatili da se od "zdravog života" može zaraditi još više)
Još jedno zanimljivo pitanje je, da li treba vjerovati znanstveniku ipak ne stoji iza svojih riječi?
Ne znam odakle Vam to da su istraživanja štetnosti pušenja trebala dobiti dozvolu od duhanske industrije? Koliko znam, prva su velika istraživanja o štetnosti pušenja počela u Njemačkoj 30-tih godina, baš na poticaj Adolfa Hitlera koji je bio protivnik duhana. Veza pak između pušenja i raka bronha nedvojbeno je utvrđena 1950. godine. (U početku se čak smatralo da je duhan ljekovit, smatrao se lijekom protiv zaraznih bolesti.) Nema to veze. Imao sam kolegu koji je bio strastveni pušač, pa tvrdio da pušenje ne izaziva rak. I to je govorio dok je u ruci držao rukopis svoga rada o analizi duhanskog dima! Usto se hvalio da je on najbolji naš analitičar metalnih spojeva u duhanskom dimu, posebice kancerogenog kadmija. Eto, to znači biti profesionalac. Ako sam našao u dimu kadmij, to ću i napisati, a svoje ću privatno mišljenje, jer ga ne mogu potkrijepiti dokazima, zadržati za sebe. I još nešto. Nitko ne može znanstveniku, niti bilo kome, zabraniti da istražuje i objavljuje svoje rezultate. Istraživanja koštaju, to je jasno, no ako su mu oprema i pribor na raspolaganju nitko ga ne pita što s njima radi. Sloboda istraživanja čak se i pretpostaljva, jer kad se traži od nekoga novac za istraživanje, prvo pitanje financijera je navođenje znanstvenih radova na području predloženog projekta. (Slučaj nekog mog kolege. Došao je u SAD raditi na području elektrokemije, na razvoju ion-selektivnih elektroda, a onda slučajno pročitao članak o lijeku iz žablje kože. Počeo se tom temom baviti još u SAD, pa je od eksperimentalne elektrokemije došao do teorijske biokemije.)
Odakle Vam to? Nitko nije nikome trebao dati dozvolu. Riječ je prije o predrasudama. Ako se duhan smatrao ljekovitom biljkom, netko je trebao doći na ideju da bi mogao biti štetan. I onda se jako truditi da to dokaže, polazeći od nule. Treba znati i to da je nekoć bilo mnogo teže provoditi epidemiološka istraživanja nego danas, jer sve se radilo ručno, bez kompjutora, a i dijagnostika je bila teža nego danas. (Tko je na selu znao tko je od čega umro. Pred smrt se zvalo liječnika, da kaže kako treba zvati svećenika.) Tko vama ili bilo kome drugome brani da dokažete da cjepiva nisu efikasne protiv korone i da to objavite u najboljem svjetskom časopisu. E, da, ali za to se treba naći valjane dokaze, a ne se oslanjati na ono što se čuje u susjedstvu i što je neki doktor nekome "u povjerenju" rekao. I ako nađete valjane dokaze, morate navesti sva istraživanja na tu temu i pokazati u čemu su oni pogriješili. Dao sam vam primjer istraživanja štetnosti mikrovalnog zračenja. Tko ovdje koga potplaćuje, tko kome što zabranjuje? A veliki su novci u pitanju, mnogo veći nego od cjepiva.
U svakoj struci postoje profesionalci koji rade posao onako kako treba i s iskrenim namjerama. No (slično Sokratovom predviđanju demokracije), sada su neki drugi motivatori puno puno puno jači: novac, popularnost, moć i sl, koji i omogućuju da isplivaju, prežive i pobijede oni najagresivniji i beskrupulozni željni svog cilja.
Pitanje se postavlja koliki je omjer u svakoj struci jednih ili drugih?
Pitanje se postavlja u kojem trenu će i par onih koji jesu profesionalci popustiti pred ovim drugima (zbog javnog linča ako što krivo kažeš)?
Razumijem svoje kritičare: ništa na svijetu nije savršeno, nitko i ništa nije imuno od laži i prijevare, pogotovo kad je novac u pitanju. No s druge strane, sve što sam radio i još radim (uključujući i pisanje članaka za ovu rubriku) temelji se na pretpostavki istinitosti informacija publiciranih u znanstvenim radovima. Tu pretpostavku moram prihvatiti baš kao što vozač mora prihvatiti pretpostavku da su semafori usklađeni. No ovdje se otvara jedno dublje pitanje. Ako ne vjerujemo političarima (jer svi su lopovi), crkvi (jer popovi varaju narod), državnoj i gradskoj upravi (jer su činovnici korumpirani), novinarima (jer lažu da bi bolje prodali novine), pravosuđu (jer su suci lijeni i nesposobni), socijalnim službama (jer se samo prave da rade), liječnicima (jer su fušeri), znanstvenicima (jer ni sami ne znaju što znaju), poduzetnicima (jer im je samo do novca), bankama (jer varaju na kamatama), policiji (jer je nikad nema tamo gdje treba a uvijek tamo gdje ne treba), vojsci (jer su tamo pijanci i drogeraši), kome onda da vjerujemo? Društvo u kojem nema povjerenja među njegovim članovima, i u kojem nema povjerenja u institucije ne može opstati kao društvo, mora se raspasti. Jesmo li već do toga došli?
A ako im slijepo vjerujemo, iako svaki dan čitamo o svećenicima pedofilima, političarima lopovima, uhljebljenim neradnicima, prevarama banaka, korumpiranim sucima, kontradiktornim znanstvenicima... što smo onda?
Iz položaja "malog čovjeka" vrlo je teško biti objektivan kad različiti znanstvenici imaju dijametralno suprotne stavove o istoj temi. Vi kao stručna osoba možda ćete istražiti njihov znanstveni rad i doći do nekakvih vlastitih zaključaka, no mi kojima je to "kineski" to nismo u stanju i imamo dvije opcije. a) vjerovati u ono što nam paše. b) ne vjerovati nikome. Opcija b) možda izgleda paranoično no u praksi se pokazalo da je puno jeftinija od opcije a).
Jesmo li do toga došli? Mislim da pričate o prividu, nikad to nismo ni imali.
U ovoj temi se piše o potencijalnoj korupciji onih koji afirmativno pišu o proizvodima farmaceutske industrije. No što je s onima koji negativno pišu o istima? Njih nema tko platiti? Totalno pogrešno. Oni na još beskrupulozniji način uzimaju novac koristeći naivnost i neukost masa kojima se obraćaju. Dovoljno je pogledati imovinsko stanje i izvore prihoda onih koji su na vrhu teoretičarske piramide. Youtube/Instagram primanja, razne članarine, prodaja nekih publikacija za debile, donacije, udjeli u vlasništvu onoga što promoviraju kao alternativno rješenje... užas.
1. Efikasnost se dokazuje kliničkim ispitivanjima, a EMA prihvaća cjepiva koja ne samo da dokazuju da su efikasna, već da imaju kvalitetan proizvodni proces, konzistentnost, pravilno izvedena ispitivanja itd.
2. Peticije ne služe ničemu, zato ih nitko ni ne uzima ozbiljno. Koliko se sjećam oni nisu ni govorili protiv rezultata već protiv nekonzistentnosti izvještaja, upravo onog što i EMA čeka.
Prvo, možda ne bi trebao komentirati stvari u koje se ne razumiješ. Učinkovitost cjepiva dokazana je i u istraživanjima i u praksi.
Drugo, jel ti tvrdiš da je Sputnik učinkovit ili da nije?
