Zaogrnuta jezerom samoće
puštam da plima me nosi do obale tvog zagrljaja,
da odmore se moje vjeđe u dodiru tvojih dlanova,
da utihne šum tuge kroz umorne dane
i smiraj iz tvog pogleda da me umije.
Zovem te mislima
uronjenim u vrtloge čežnje što u meni drhti
i kistom žudnje crta tvoje dodire
po baršunu moje kože.
Zagrnuta željom čekam te svake noći
iza mirisa ružmarina
što obrasta zidove šutnje,
iza zelenila borova
što širi se ustaljenim navikama,
iza svakodnevice
i u ponekom bijegu u snove
obojane plavom bojom tebe
Znaš li da pjesme ti pišem
i da te svake noći u svom snu budim,
znaš li da ponekad samo zato dišem
da jednom u tvojoj zori zarudim.
Da usne ti taknem u snu nasmiješene
i poljubim vjeđe još nerasanjene.
Znaš li koliko moj dan sa tobom traje
i koliko tebe u sebi nosim,
slutiš li da na mojim usnama tvoj osmijeh sja
dok i ove stihove suzama rosim.