Cape Music

Što nas briga za druge evo nam novog Davida Sivog

Usamljena večer

kotrlja svoje minute kroz moje misli

a ja pogledom milujem tamnu prazninu

u kutu sobe

u kojem tvoju sjenu skrivam.

Ova samotna večer

nazire sjaj tvoje duše u mojim snovima

što budni plove kroz mrak do tebe

i tvog snivanja.

I dalje ova neispunjena večer šuti na mojim usnama

što drhteći iščekuju toplinu tvojih riječi

da ih u osmjeh razvuku

pa da sa njih nježnost prema tebi

poteče.

Znaš li da pjesme ti pišem

i da te svake noći u svom snu budim,

znaš li da ponekad samo zato dišem

da jednom u tvojoj zori zarudim.

Da usne ti taknem u snu nasmiješene

i poljubim vjeđe još nerasanjene.

Znaš li koliko moj dan sa tobom traje

i koliko tebe u sebi nosim,

slutiš li da na mojim usnama tvoji osmijesi sjaje

dok i ove stihove suzama  rosim.

....Ma sve je u redu ako ne možeš pronaći riječi.... 💖

Ja volim kad u sumrak violina plače,

  kada moje suze svojim bolom dira,

  kad tugu kroz srce pronosi sve jače -

  poželim tada da mi vječno svira.

I dok noć se spušta na tihe ravnice

  i lagano gasne svjetlo prošlog dana,

  dok u gnijezda svoja vraćaju se ptice,

  jecaj violine obavija tama.

Mjesec blago svjetli nasred mrklog neba,

  čini mi se da je svakog trena veći,

  ja mu kradem treptaj koji oku treba

  dok zvuk violine kroz dušu mi ječi.

Prepolovljena sunčanim jutrom

ostajem neispunjena nježnim dodirom tvojih dlanova,

bez tvojih usana na mojim usnama,

prazna kao pustinja

a ipak

u svojoj dubini prepuna tebe.

Okupana bjelinom dana

pronalazim nedostajanje tvojih osmijeha,

prazninu umjesto poljubaca,

tiha kao tama

a ipak

u dubini sebe prepuna baršuna tvog glasa.

Odlažem gorčinu sa usana

u jutro što lagano odmiče,

oblačim osmijeh podneva izlivenog u moje oči,

žedna tvoje čežnje

ostajem naga

a ipak

duboko u sebi drhtavo prekrivena tobom.

....neš't bi rekla ali kad si takav Mrgud

Ponekad se osjećam tugom zaogrnuta,

kad me tvoje riječi zaobilaze,

kad do mene ne stižu,

kad kroz mene ne prolaze.

Ponekad poželim svoj najtužniji osmjeh obući

i nekud daleko, daleko otići,

hodati, lutati

i nikamo ne stići…

Ponekad zamišljam da sam čestica svemira,

da lebdim , nevidljiva ,

u odsjaju nemira.

Ponekad osjećam da nigdje me nema,

da ne pripadam ni u tvoja

ni u svoja vremena…

i poželim da sam baš ono

što nikada nisam smjela biti –

da samo sam krhka , ranjiva

i nježna žena.

Razbijam se o svoje snove o nama,

o pregršt misli o tebi,

razapinjem minute

kroz bezbrojne dane čekanja

na sudar naših svjetova.

Slamam se osjećajući daljinu

kao teret na nepreglednom putu

u nikuda.

Razbijam se o stručak nade,

o sunčana jutra što na kišu mirišu

cakleći se u očima.

Sakupljam trenutke bliskosti

zaostale na rubovima nedodirnutih želja

što uvijek iznova bude se

rasprostirući te po meni.

I sanjam…

…meka naručja bagrema

i kišu suncokreta u tvojim očima

u kojima spava nebo,

kao postelja, toplim bojama prostrta,

za nas.

Hojla la la javljam se iz bunarane znam kada ću natragal poeziju moram tipovatmalo sam se ugruvala smrzla..čekam proljeće

Hallo Nin od Wunschbrunnen....pa nije bilo baš nešto posebno lijepo, kao da me hvata neka prehlada, ali zaskočit ću ja nju  medom i limunom i novčićem za sreću ubačenim u taj tvoj brunnen  pazi na se i pomalo samo....laka ti noć i lijepo sanjaj