Muskova hipoteza o simulaciji kozmosa

Zasto bi je skontali uz pomoc svijesti? Mozda je skontamo uz pomoc glitcheva kao sto su kvantna sprega, crne rupe aka memory leakovi, sta ti ja znam? Mozda pronadjemo tvorca po "cudima" koje ne mozemo objasniti matematikom, odnosno bugovima u aplikaciji?

 Brojeva ima beskonačno u teoriji, ali ne i u praksi. Ti ne možeš izbrojati do beskonačno. Koji god broj da kažeš on je konačan, odnosno formulacija mu je konačna. Recimo pi, možeš ga zadati kao formulu, ali ako ideš računati negdje moraš stati. Netko je čak izdao knjigu s izračunom na, ne sjećam se točno, recimo milijun decimala. 

Ne možeš svemir promatrati kroz float i double, koji su vrlo mali zbog ograničene memorije u računalu.

Kao što sam rekao u prethodnom postu, beskonačnost se nad nama može simulirati zato što smo fizički i vremenski ograničeni. Baratamo pojmom beskonačnosti, ali nemamo resurse da ju dostignemo.

phoenix2003 kaže...

NiramX kaže...

overhaul kaže...

Da, mi smo u poziciji da kao likovi iz simsa u plejki pokušavamo shvatiti proizvođača playstationa. 
To baš neide. Vjerojatno bi napravili kurcšlus, ako nam mozak koji je po tome simulacija, shvaća način rada svoje simulacije:)
No s druge strane, ako se jednog dalekog dana uspije shvatiti dio "koda" vjerojatno bi slijedio kvantni skok: prostor, 
vrijeme ili život prestali bi biti limitirajući faktor. Upravo gore spomenuta pretpostavka Hologramskog svemira
sa nižim brojem dimenzija projiciranim na nama osjetljive+gravitacija bi mogla ako bi se jednom daleko daleko u budućnosti skonta, 
potpuno izbaciti "problem" premošćavanja projiciranog prostora, singularnosti crnih rupa ili linearnost protoka vremena  - dakle imali bi cheat code.
Simsi koji sami sebe cheataju.

 

Ne, nikakv cheat. Jer, ako ovo je simulacija, onda je po definiciji simulirana na takav način da naprosto nije moguće shvatiti da je simulacija, osim ako ne postoji neka viša razina naše svijesti koja opstoji izvan simulacije.

Je li to ono kad čovjek ostvari vlast nad samim sobom pomoću svjesne autosugestije?!

 

Niti blizu. Kao prvo, naša svijst je u svakom trenutku ograničena sama sobom. Morala bi odbaciti samu sebe da uvidi što se skriva iza nje.

Kako nešto može biti podsvijesno, ako nismo niti sigurni što je svijest? Ili još bolje: što je istina? Klasične teorije su ili suviše široke ili nedostatne. Jednom rječju: pogrešne.

 Pa imamo nekakav koncept što je to svijest u smislu da svatko sebe i svoje misli tako doživljava. Druga stvar je što leži iza toga.

Snimanjem mozga ustanovili su da je odluka donesena prije nego je ispitanik svjestan koju je odluku donio, odnosno iz njegove perspektive prije nego što ju je donio. 

Ako uz to uzmeš da nemaš neku kontrolu nad mislima koje ti se vrzmaju po glavi i da uglavnom sve što radiš radiš bez negog razmišljanja ispada da je bar ogromna većina odluka donesena podsvjesno. 

Ali kako znamo što je svijest? Kako ju uopće prepoznajemo? Dan prepozanjemo jer postoji njegova suprotnosti: noć, ali što je suprotno svijesti? Odakle uopće svijest u našoj percepciji, ako joj nije prethodila, i stoga je možda lažna, ali svakako nepoznata.

 Bi li to onda moglo na nešto ukazivati? Sjećam da sam prije par godina gledao "Na rubu znanosti" gdje je bila tema upravo o mogućnosti da je naš svemir simuliran ili da postoji druga prava ili stvarna stvarnost, uglavnom tako nešto. I jedan od gostujućih ljudi ili jedini (ne sjećam se točno) jer između ostalog rekao da postoji teorija (ne znam čija) koja kaže da su ljudi, kako se on izrazio, prazne "ljušture" - isprazni i da mi mislimo da vladamo sobom, ali da to nije točno. Nešto u tome smislu je rečeno.

svakakvog se svijeta nakupilo u ovoj temi pa mogu i ja malo dobiti proljev.

svaka "generacija" znanstvenika/mislilaca/filozofa ima fobije/teorije sukladne vremenu u kojemu zivi.

prije 300 godina nikome ne bi palo na pamet da zivimo u simulaciji.

onima za 300 godina ce pak neka druga teorija o svemiru biti aktualna, sukladna vremenu u kojem zivimo. mozda to da smo mi bogovi?

inace, ne kuzim full-time astrofizicare/fizicare/znanstvenike (ozbiljne) koji su uz to i religiozni.

inace, par tudjih misli sa internetova:

10,000 years from now  -   Most probable estimated lifespan of technological civilization, according to Frank Drake's original formulation of the Drake equation

10,000 years from now -   Humanity has a 95% probability of being extinct by this date, according to Brandon Carter's formulation of the controversial Doomsday argument, which argues that half of the humans who will ever have lived have probably already been born.

kaj se tice entropije/kaosa/reda:

10^10^50 years from now - Estimated time for a Boltzmann brain to appear in the vacuum via a spontaneous entropy decrease.

ljudi se bore sa svakakvim pricama za malu djecu samo da ne moraju i dalje spoznavati o svijetu oko sebe i nasoj/svojoj biti u cijelom tom cuspajzu.

eto, par nepovezanih stvari, tak mi inace i mozak funkcionira i sam bog da sam jos ziv.

 Negdje sam čitao da su sve njegove ideje uglavnom odbačene, a ostala je samo ova.

Nije mi jasno što točno pitaš. Svijest je nekakav biokemijski proces koji nam nije još potpuno jasan, no evidentno postoji. Skup simptoma koje osjećamo zovemo svijest, kao što neke druge zovemo glazba, glad ili hladnoća.

 Da, to je ona njegova famozna: čovjek može potvrditi svoje postojanje samo iz prvog lica (ili je to bio Kant, mislim da je , pobrkao sam malo?).

Uglavnom, na kraju je to jedino što ljudi uopće znaju.

Znaju da su svjesni da postoje za sebe unutar svog uma, tj. stanja svijesti.

Sve dalje od toga je pretpostavka.

Zato ovakve rasprave ne vode nikamo.

Jer, npr. ja sam uvijek prihvaćao takav sistem razmišljanja, i onda sam shvatio da na taj način mogu sam sebe uništiti.

Jer kad ostatak svemira (sve osim mene) u mojoj svijesti postane samo scenografija za moj nastup, a ja igram svoju ulogu doživljavanja njih kao dijela scenskog nastupa, bez mogućnosti da potvrdim njihovo postojanje (osim ako je sve ostalo recimo moja podsvijest, a to ne mogu potvrditi), onda nestane i sva mogućnost postojanja nekog sustava kojega sam ja dio, jer on ne može ispunjavati nikakvu svrhu svojim postojanjem, zato jer opet sve postoji samo kao dio moje svijesti, i ništa više od toga ne postoji, i tako u krug.

Htio sam reći, ako sam svjestan sebe, i umislim si da postoji neka simulacija u kojoj živim, jedino što mogu zaključiti da se moja podsvijest igra sa mnom, a nismo mi ovce skupa pasli....

Zato ni nema smisla razmišljati na taj način, nego se jednostavno prepustiti toku događaja i biti neopterećen.

Jer i ovako je to dovelo do toga da znam što će mi netko reći i sastavim odgovor prije nego uopće pitaju, pa očito imam podsvijest amaterske razine.....

Što je tu točno neskuživo?

Pa u nešto možeš biti siguran samo ako postoji istina. Potrebno je pretpostaviti bezuvjetnost istine da bi uopće mogao pretpostaviti spoznaju nečega. Spoznaja relativnog kao relativnog je moguća samo ako pretpostaviš egzistenciju apsolutnog/istine. 

Svijest je, uz bitak, aksiom kojeg se ne može raščlaniti ili reducirati. Bitak jest, a svijest reflektira bitak. Dakle svijest bi bila sposobnost bitka da reflektira bitak uopće. Sve što možemo jest promatrati drugotne učinke svijesti. Teorija o svijesti kao isključivo biokemijskom procesu ima ozbiljnih eksperimentalnih problema jer se, kao prvo, ne može objektivno proučavati i zapravo, ne podudara se sa stvarnosti, odn. nekim fenomenima. Neki su filozofi i znanstvenici usred nemogućnosti objektivnog proučavanja svijesti odbacili svijest uopće ili postavili hipotezu da ona nastaje uslijed dostizanja komputacionog potencijala x. Jedno i drugo je pretencionzno i asimptotalno. 

Kako stvari stoje, bitak i svijest su aksiomatski koncepti i kao takvi su ireducibilni. Nešto poput kvanta; dalje od planckove skale ne ide. U suštini, kvantna mehanika zapravo i potvđuje činjenicu da živimo u digitalnoj stvarnosti sačinjenoj od nečega što se jednostavno dalje ne može reducirati - kvanta. 

Pogledaj samo razvoj kvantnih računala. U njima su moguće stvari koje su početkom računalne ere bile nezamislive, tako da ta teorija o beskonačnosti ne drži vodu.

Ali, thumb up za Occamovu britvu.

Krivo. Odluka je NASTALA prije nego ju je svijesno donio, zajedno s još hrpom odluka koje NIJE donio. Teorija je da mozak radi kao random generator s više razina filtara od podsvijesti do svijesti koje onda propuštaju samo one odluke koje su u skladu s našim karakterom i trenutnim stanjem svijesti (krajnje pojednostavljeno). Kontrola nad mislima? Nikad nisi meditirao (svjesno potisnuo sve misli)? Nikad nisi prestao misliti o nečemu jer svjesno nisi više želio misliti o tome? Naravno, ako smo predprogramirani, onda je i to privid, ali to ne dokazuje tvoju tvrdnju jer je cirkularni dokaz.

nije DMT al slično. alata ima mnogo, bitno je samo naučiti kako se pravilno koriste i onda to iskustvo znanja korištenja alata omogućava da se bez straha pristupi novim spoznajama

jedini problem s alatima je da su opasni po postojanje u ovoj dimenziji, dakle treba jako mnogo iskustva za njihovo korištenje. ovo što sam ja napravio me je dovelo u stanje near death experience-a i jedini razlog zašto sam odlučio "vratiti se" je bilo jer sam znao da ako tada umrem, ostaviti ću stigmu na svom djetetu. vraćanje je bilo šokovito, bio sam ranjen i trebalo mi je neko vrijeme da se oporavim od fizičkog iskustva te mi je ostavilo pitanje "da li mi se isplatilo sve to (put da mogu vidjeti tako duboko) s obzirom da nisam dobio ništa korisno za ovu dimenziju osim odgovora da je sve ok i sve ide svojim tokom". dakle buđenje ne uzrokuje spasenje već spoznaju da je sve ok jer je sve samo iluzija. zanimljiva je bila spoznaja da kada spoznaš da je sve iluzija i kada možeš odabrati da li se želiš vratiti i nastaviti ovaj niz koji si živio do tada, na odgovor krenu utjecati sva dobra iskustva koja ostavljaš u ovoj dimenziji ma koliko god se do tada osjećao da ti nije tako dobro koliko. opisati ću to kao onaj osjećaj kada igraš neku ne baš dobru igricu koja te čak i nervira a alternativa ti je da ne igraš ništa i onda si u dilemi da li da se zabavljaš pa bar tako krnjavo s tom igricom i probaš ju možda shvatit i naći gušt u njoj ili da se dosađuješ uz sjećanja na igricu. dakle iskustva koja ostaju, ostaju kao osjećaji (u ovom slučaju osjećaj sjete) a ne kao slike.

sada nekoliko godina nakon tog iskustva, više nemam potrebu tražiti odgovore, dapače osjećam se "oštećeno" s količinom znanja koje sam dobio i strašno me ljuti kad vidim koliko su ljudi krivo izgradili sustav i onemogućili sami sebi a tako i meni da uživamo punim plućima u simulaciji. naime da sustav funkcionira dobro, nebi bilo potrebe za ovakvim "nasilnim" metodama buđenja, već bi cijelo iskustvo rasta duše u ovoj dimenziji bilo ugodno, kao lijepo dijetinjstvo i izlazak van simulacije nebi ostavio osjećaj "fak... zar se više nikako nemožemo vratiti na normalan sustav bez da se stvar resetira"

btw. problem u sustavu je što su ljudi preuzeli posao upravljanja sustavom jer da su ostavili sve na "basic rules"-ima a ta su da priroda sama balansira sve, onda bi sve bilo i dalje ugodno i zanimljivo. prekretnica koja je pokrenula korupciju sustava je trenutak opisan u bibliji kada, kada Kain ubija Abela gdje je to u stvari alegorija kako su prvi poljodijelci krenuli ubijati lovce-skupljače jer su mislili da je cijel stvar samo u preživljavajnu tj. čuvanju tijela da ne umre iako im nije bilo jasno zašto su lovci-skupljači bliži "bogu". ta moć da se mogu boriti za svoj opstanak da ne umru je uzrokovala korupciju (moć korumpira) i to je opisano upravo tako i u matrixu, kada agent smith ne želi umrijeti već moć da može ubijati krene zloupotrebljavati da bi postao najmoćniji u matrixu uzrokujući tako propast sustava. Daniel Quinn u Ishmaelu i ostalim djelima je opisao to vrlo detaljno

sve u svemu, kao što je prikazano u Matrixu, sustav se s vremena na vrijeme treba resetirati jer ćemo u suprotnome sami sebe uništiti a s time i sav trud uložen u evoluciju tijela. btw. onaj tko si misli "pa rješenje je da se preseli dio nas na neki drugi planet" negira činjenicu da je naše tijelo je najsavršeniji alat samo za uvjete ove planete i svugdje drugdje će neizbježno doći do deformacije tijela zbog prilagođavanja novim uvijetima. koliko sam shvatio, jedini način da se evolucija tijela prenese dalje je da se unese u evolucijski "sjeme" onoga što se želi jednom postići. to sjeme je vidljivo kao cijelokupni proces fizičkog rasta čovjek od trenutka začeća gdje ljudsko biće prolazi sve korake evolucije: prvo kao jednostavnični organizam se spaja s drugim, skupa se krenu množiti, nastaje od njih primitivni više stanični organizam koji razvija krnjave organe, da bi se pretvorio u vodozemca i polako napredovao u stadij sisavca, gdje kad dođe do tog stadija mora napustiti vodeno ogruženje (plivanje u maternici) - sve su to koraci koje je naše "sjeme" moralo evolucijski proći da bi tijelo postalo ovo što jest danas i svako novo rođenje mora ponoviti taj proces ali sada ubrzano. upravo je u tome čarolija genetskog koda - to je živi samooptimizirajući zapis na temelju kojeg se programira smjer i tijek evolucije.

Ali čime je to potvrđeno? Osjetilima? Tko je potvrdio ispravnost osjetila? Gdje nam je garancija da nam osjetila pokazuju stvarnu sliku svijeta? U tome je problem. Moraš to potvrditi nečime što je već samo bezuvjetno potvrđeno, ako želiš tvrditi da se radi o istini.