Nalazimo se u četvrtoj industrijskoj revoluciji, a

 Gle, nemoj sada brkati pojam cjeloživotnog obrazovanja sa znanjem i iskustvom koje stječe u praksi- to dvoje nema veze jedno s drugim. 

Ja ovu stranu naplate tečajeva nisam komentirao. Ali slažem se da jest problem ako je takvo obrazovanje bolje od onog koje se dobije u školi/fakultetu jer to ukazuje na velike greške u sustavu.

Neko bi trebao reć, kako je robotizacija/automatizacija u industriji počela ima 50 godina.

Mislim o kojoj faking 'četvrtoj' industrijskoj revoluciji govorimo, ako to već traje 50 godina!? 

Jedino ako sam ja nešto previdio ili prespavao, pa se dogodila neka kolosalna revolucija u razvoju UI (umjetna inteligencija) nedavno ?

Zašto stalno toliko pljujemo po sebi?

Obrazovanje nam je grozno, užasno, strašno, katastrofalno, totalno zastarjelo. Ne znam zašto onda toliko naših ljudi iz STEM područja tako lako nalaze poslove u inozemstvu?

Sljedeći paradoks: zašto se naši učenici vraćaju s tolikim medaljama sa svjetskih natjecanja? Samo mi nemojte reći "iznimka potvrđuje pravilo" - to je kliše koji dobro liježe ograničenom umu.

Sljedeći paradoks: prema anegdoti navedenoj u jednim hrvatskim novinama (da, znam, pitanje je može li se tome vjerovati), finski ministar obrazovanja bio je na nekom skupu gdje se raspravljalo upravo o modernizaciji i poboljšanju obrazovanja. Na to su ga kolege upitali što on radi na tom skupu kada finski obrazovni sustav postiže najbolje rezultate na međunarodnom ocjenjivanju obrazovnog sustava? Ministar je, navodno, odgovorio da je to istina, ali da njihova industrija nije zadovoljna ljudima koji izlaze iz školskog sustava. Je li problem možda da način ocjenjivanja obrazovnog sustava nije baš adekvatan?

Da naš školski sustav treba unaprijeđivati, naravno da treba. Osobno smatram da bi trebalo smanjiti količinu bubanja, broj predmeta, satnicu teoretske nastave i dati više praktičnih zadataka i praktične nastave. Međutim, tu je onda problem što praktična nastava košta puno više od suhoparnog blebetanja pred pločom.

A kada se govori o nastavnom programu starom 30 ili 50 godina - to naravno nije baš tako, ali isto tako nije niti tako čudno.

Da li smo u zadnjih 50 godina u matematici napredovali tako da 2+2 više nisu 4, nego su sada 4,00001? Da li se u zemljopisu (pardon, geografiji) promijenio raspored kontinenata ili su polovi zamijenili mjesta (da, promijenile su se države i slično, ali to je manji dio priče). Da li se u povijesti promijenilo da je postojalo Rimsko carstvo pa Franačko carstvo pa Tursko carstvo? Da li se u jeziku išta značajnije promijenilo (neke promjene koje se se pokušale nametnuti pred 20 godina tako i tako nitko nije prihvatio)? Ima li išta novo na razini osnovnoškolske i srednjoškolske fizike, biologije ili kemije?

Stoga me ne čudi da kada se govori o modernizaciji školstva, ovdje se često spominje Arduino i Blackberry Pi jer je informatika jedino područje koje se znatno promijenilo. Međutim, kolege komentatori su i tu u krivu jer se tu radi o specifičnim tehnologijama, a ne o osnovnim znanjima. Dakle, ne treba postojati lekcija "Arduino", već treba postojati lekcija o automatizaciji. Tako da velika većina nastavnog programa zapravo sadržajno ostaje ista, samo treba osuvremeniti dio programa i uskladiti omjere.

Nije mi jasno ni što bi to djeca trebala raditi 12 godina u nastavi informatike? Prvi razred tako i tako dobrim dijelom ne znaju čitati i pisati. Nakon toga, uredske aplikacije mogu se naučiti unutar jedne školske godine. Još jedna školska godina za ostale stvari i onda ostaje samo programiranje. Međutim, smatram da programiranje, bar ne ono detaljno, ne treba svima. Ono što bi trebalo u školi je nastavu ostalih predmeta pojačati suvremenim pomagalima tj. računalima, tabletima i ostalim krasotama našeg doba. To opet zahtijeva ne samo nabavu sklopovske opreme, nego i izradu programa, prezentacija, digitalnih udžbenika (jednostavno prebacivanje knjige u PDF format nije "pravi" digitalni udžbenik - pravi udžbenik trebao bi iskoristiti sve prednosti elektroničkog medija). A taj, "meki" dio koštat će puno i tražit će puno vremena.

Tu je i drugi dio problema - u školi u koju idu moja djeca, po preporukama ministarstva trebao se učiti Python, ali su nastavnice informatike to odbile i zadržale se na Basicu (jer "već nešto"). Pretpostavljam da je to zbog toga što Python ne znaju i boje se nepoznatoga. Zamislite što bi tek trebalo napraviti s nastavnicima tehničkog (koji su u mom subjektivnom iskustvu bili nalijeniji!) da bi ih se dobilo da se upoznaju s automatizacijom... brrr...

Što se tiče "programiranja za sve" - tu vidim dva značajna faktora. S jedne strane, tu su manageri kojima ide jako na živce što programeri toliko koštaju, što im treba toliko vremena, što ih ne možeš na tržištu kupovati po načelu "100 EUR za kilu mozga", itd. Čini mi se da otud dolazi cijela ta fama da svi moraju znati programirati. A nije mi jasno što bi to svi trebali znati programirati - da li itko danas programira svoj mobitel kao što su to u počecima osobnog računarstva činili entuzijasti? Ne, jer se praktički sve što nekome može zatrebati već može naći gotovo i to razvijeno od strane profesionalnih programera.

Drugi faktor je subjektivni, moje vlastito iskustvo. Išao sam u slavni MIOC (dok se još stvarno zvao MIOC Vladimir Popović), koji je bio orijentiran na matematiku i informatiku. U mojem razredu 50% učenika nije nikad shvatilo petlju, niti nakon 4 godine slušanja informatike, a kamoli išta kompliciranije. Ako učenici jedne od najboljih škola, u koju su nakon prijemnog ispita ulazili samo najbolji učenici, nisu mogli svladati programiranje, kako očekujemo da će to uspjeti svim učenicima?

Konačno, jedan od najvećih problema našeg školstva dolazi izvana - društvena klima. "Kome to treba", "to je samo papir", "ma prepisat ću od nekog", itd. U školi moje djece nastavnici redovito spominju da neki roditelji uopće ne reagiraju kad im kažu da su djeca loša u školi. To nije kriva ni desna ni lijeva orijentacija, nego opća klima u društvu. A to se, na žalost, teško mijenja.

S druge strane, nastavnici se bune kako su djeca nedisciplinirana - kao da je to problem roditelja!? Gospodo pedagozi, to je posljedica vaših najnovijih spoznaja o pedagoškoj znanosti. "Djecu se ne smije kažnjavati, nego im se na druge načine mora ukazati na ispravno ponašanje." Možda je to tako u nekoj izoliranoj sobici u kojoj su teoretičari s velikim viškom vremena dolazili do takvih spoznaja, ali u realnom životu ... vidimo posljedice toga.

Za kraj još par zanimljivih misli:

Automatizacija proizvodnje ukida radna mjesta, naravno. I kamo to vodi? U svijet s još više nezaposlenih?

Često se kaže da će ljudi "raditi neke druge stvari". Da, takve primjere imamo u SAD-u gdje su te "neke druge stvari" rad u lokalnoj McDonald's franšizi.

Ili primjer iz Hrvatske - ljudi s diplomom sociologa ili defektologa uspješno nalaze posao u Irskoj gdje rade kao konobari u pubovima.

Jednog dana kada će krupni kapitalisti ostvariti svoj "mokri san" da imaju pogone bez radnika, naći će se u novom problemu - kome prodati svu tu robu koju roboti proizvode praktički besplatno, kad je većina ljudi ostala bez posla, a time i bez novaca, zbog te iste automatizacije?

Pred desetak dana, čitao sam njemački članak o tome da više ne vrijedi opći poučak da se uvijek isplati studirati! Naime, u Njemačkoj najtraženija visokoobrazovana zanimanja i dalje zarađuju puno (liječnici, informatičari, itd.), ali kada se maknu ta najpopularnija zanimanja, prosjek značajno pada. Ispada da se više isplati biti majstor (automehaničar, vodoinstalater, električar) ili medicinska sestra, nego završiti neki od slabije traženih smjerova (društvenjaci, učitelji, itd.)

Ufff, ovo je bio predug komentar...

 Zapravo premalo pljujemo po sebi. Kao nacija imamo previše samopouzdanja i izrazito smo narcisoidni. 

Stalno izvlačimo onih 1% koji koji su najbolji i pri tome zanemarujemo one najgore. Svi spavaju na uspjehu drugih- zar nas mega uspjeh u XYZ sportu čini najboljim u njemu? Ili nas postignuća i otkrića naših znanstvenika sve čini stručnjacima? Naravno da ne-ali se tako ponašamo.

Učenje i usvajanje novih vještina  za mene je neizostavan dio dana. Danas je to moguće zahvaljujući lako dostupnim informacijama, koristim sve dostupne izvore. Stručne radove, youtube, knjige....bug:) Sve.

Čak i bez plaćenih programa, može se puno toga napraviti. Prvenstveno radi ograničenja mojih  intelektualnih sposobnosti kao i manjak osnova u nekim područjima, smatram dobrim imati opciju stručnog usavršavanja znanja u obliku plaćenih programa. Dakle, kao opcija ne norma.

U struci, barem radi katastrofalne stanja tržišta rada, gotovo da mogu reći da imam reprezentativan primjerak kolega koji su napustili HR u potrazi za "boljim sutra". U skladu s njihovim znanjima, moja subjektivna procjena je da su ti ljudi odnosno njihova znanja i sposobnosti izuzetno cjenjeni. 

Prstom upirati u sustav je najlakše. Uvijek može bolje ali poprilično ovisi (i)o pojedincu ne samo o sustavu.

Složio bih se sa svojim prethodnikom. Svatko mora učiti, na ovaj ili ovaj način, tokom svoga radnoga vijeka. Koliko će za to biti sposoban ovisi prije svega o temeljima koje se stekao u školi. Stoga nema mnogo smisla učiti djecu "novim tehnologijama" jer će one i ionako zastarjeti, možda i prije nego iziđu iz škole. Treba ih učiti osnovnim principima, na temelju kojih mogu ići dalje.

U svojoj struci (znanstvenik) ne vidim da je problem nekome svladati novi instrument (naučiti koje tipke treba pristiskati!) nego razumjeti princip njegova djelovanja i uočiti njegova ograničenja. I što mu znači ako znade kemiju i fiziku, a ne zna se izražavati (jer nikad nijednu knjigu nije pročitao) - a mora znati napisati znanstveni rad, i to na engleskom jeziku. Imao sam kolegu, doktora znanosti, koji je doslovno sricao dok je čitao.

Tu si sasvim u pravu, ali meni sve to izgleda kao da se ide iz jedne krajnosti u drugu.

"Najbolji smo u nogometu", a naša reprezentacija ne uspije ući u četvrtfinale.

"Najgori smo u obrazovanju", a naši učenici postižu dobre rezultate na natjecanjima, diplomirani inženjeri lako nalaze posao, itd.

Znači, kritizirati obrazovni sustav da bi mogao biti bolji - može, štoviše poželjno je. Stalno ga pljuckati kao da je zadnje smeće, to je mazohističko i defetističko pretjerivanje.

Pohvaliti nogometaše da su dobri - treba. Uzdizati ih kao da su najbolji na svijetu (ali eto, sudac ili blato su krivi), to je egoistično i narcisoidno pretjerivanje.

Bio bih zahvalan našim novinarima kad bi se našli malo više u sredini između tih krajnosti!

Nisam spominjao da ih je puno?! Jesi li pomiješao neki drugi komentar s mojim ili sam ja previdio nešto što sam napisao?

No kad smo već kod toga, da kažem par rečenica o mojem osobnom iskustvu.

Dakle, subjektivno, iz kruga mojih poznanika, relativno je velik broj ljudi koji su otišli u inozemstvo. I to u smislu udjela u ukupnom broju ljudi koje poznajem. Budući da sam informatičar, onda je hrpa mojih poznanika u novijoj prošlosti otišla u Irsku. Tamo bez problema rade kao programeri, programski arhitekti, voditelji projekata i slično. Nisam bio napasan pa ih nisam pitao jesu li bolje ili lošije plaćeni od prosjeka da bih mogao reći koliko su "cijenjeni". Još prije tog novijeg trenda, brojni kolege s fakulteta otišli su u Kanadu i SAD, gdje su vrlo uspješni u karijerama. Dakle, s mojeg pačjeg gledišta, obrazovanje u području informatike nam je vrlo kvalitetno.

Znam i ljude koji nisu informatičari, no nešto ih je manje (a eto, stjecajem prilika sam elitist pa znam više informatičara nego neinformatičara). Kod njih je također sve više onih koji odlaze u Njemačku i rjeđe u Irsku. Međutim, oni rade niže kvalificirane poslove - u većini meni poznatih slučajeva to je i logično jer nisu ni završili VSS obrazovanje pa nastavljaju raditi u sličnom rangu poslova u inozemstvu.

Međutim, znam i dio njih koji su završili fakultete pa rade NKV poslove i to konkretno: jedna osoba radi upravo u pubu, jedna osoba radi kao vozač-kurir u Njemačkoj, a druga sprema u hotelu također u Njemačkoj. U navedena tri slučaja radi se o završenoj pedagogiji, sociologiji i kroatistici.

Ako se pogledaju članci u novinama, vidi se da su priče vrlo slične (novinari ih možda izmišljaju, ali s mojeg subjektivnog stajališta odgovaraju onom što sam vidio).

Naravno, pravo mjerilo bilo bi da se napravi detaljna analiza pa da se može raspravljati prema konkretnim brojevima. Bila bi to izvrsna tema doktorata na nekom od društvenih studija, ali prikupljanje točnih podataka bit će vrlo teško (zahtijevalo bi razgovor s reprezentativnim uzorkom iseljenika i to u odgovarajućim vremenskim intervalima).

Što se PISA testiranja tiče - uopće ne poričem rezultate. Ali meni anegdota o finskom ministru ne govori samo da su Finci samokritični, nego da možda ta teoretska i "objektivna" testiranja ipak ne daju realnu sliku!

Nisam upućen u to tko i kako sastavlja te testove, ali zamišljam si grupicu profesora koji su među sobom isteoretizirali koji su to pravi pokazatelji znanja i onda dali asistentima da pripreme testove koji ispituju te pokazatelje znanja, a asistenti niti znaju točno što i zašto rade, niti se u cijelosti slažu s teorijom svojih mentora. (radio sam podugo na fakultetu pa moja osobna iskustva utječu na moje razmišljanje po takvim pitanjima :-))

A "na kraju dana", nije bitno tko je imao kakav rezultat na PISA testiranju, nego koliko je završenih učenika i studenata uspješno našlo odgovarajući posao i koliko su uspješno pokrivene potrebe gospodarstva.

I još jedna sitnica za kraj, krivo si shvatio da me smeta samokritičnost, nego me smeta PRETJERANA samokritičnost. (vidi jedan od prethodnih odgovora)

 Pa o čemu onda pričamo? Nitko ne tvrdi da su svi koji izađu iz škole nepismeni, no u usporedbi s drugima (hoćeš PISA, hoćeš dosege znanosti i industrije) mi smo daleko iza većine. Ako je pamet podjednako distribuirana, vjerojatno (između ostalog) imamo problem s obrazovanjem. Usporedba s drugima nije za akademska potrebe, mi smo naime sa svim njima u utrci, oni brži će ugrabiti bolje poslove i bolji život, a ostalima ostaju mrvice. Ovdje nije dovoljno biti 'dobar' ili prosječan (a mi smo ispodprosječni). Za stolom nema mjesta za sve.

Po modele edukacije treba ići u Aziju, a ne gledati što Švedska radi, jedna Švedska koja ima gotovo identične PISA rezultate kao i mi. Isto se kod nas gura mit o šetsosatnom radnom vremenu, dok je realnost da za dobar život moraš raditi 10+ sati dnevno (partneri u Goldman Sachsu primjerice rade dnevno 13+ sati dnevno, ali im je zato i plaća >250,000 US$ godišnje + bonus).

OBE == Common Core. U Americi prosvjeduju zbog uvođenja CC-a, dok kod nas prosvjeduju za uvođenje CC-a. Pametnom dovoljno.

http://www.ourcivilisation.com/dumb/dumb3.htm