Postoje filmski Oscari i postoje znanstveni Nobeli, a postoje i vrijedne nagrade za doprinos znanosti koje nisu Nobelove, ali nisu ništa manje glamurozne od godišnje dodjele nagrada Američke filmske akademije: nije baš u stilu crvenih tepiha, zlatnih kipića i pompoznih govora o vizijama i snovima, no jedna verzija Oscara dodjeljuje se - znanstvenicima. Breakthrough Prize, nagrada za značajno znanstveno otkriće, popularno nazvana i „Oscar za znanost“, uz dašak glamura Hollywooda, ima i jednu značajnu prednost: znatno je financijski izdašnija od Nobelove nagrade.

Breakthrough Prize

 „Oscar za znanost“ je najprestižnija nagrada za postignuća u znanstvenim disciplinama poput biologije, fizike i matematike. Utemeljena je 2012. godine, a pokrovitelji su joj sve redom imućni sponzori: Yuri i Julia Milner (fizičar i investitor), Mark Zuckerberg i Priscilla Chan (Meta-supružnici i osnivači „Chan-Zuckerberg inicijative“), Sergey Brin (suosnivač Googlea), Anne Wojcicki (suosnivačica 23andMe) i Jack Ma (osnivač Alibaba grupe).

Breakthrough Prize se dodjeljuje se u tri glavne kategorije: biološke znanosti, fizika i matematika. Osim toga postoji i tzv. Breakthrough Junior Challenge, nagrada za mlade koji populariziraju znanost kroz digitalne medije, kao New Horizons, za nove mlade istraživače iz područja fizike i matematike.
Nagrade su više nego primamljive: svaka od triju glavnih iznosi po 3.000.000 USD (trostruko veća od Nobelove!), Junior Challenge donosi 250.000 USD, a New Horizons po 100.000 USD.

Odluke o dobitnicima donose stručni odbori sastavljeni od prethodnih dobitnika i priznatih znanstvenika iz pojedinih područja. Dakle, o laureatima glasa struka, a dobitnici postaju dio „Breakthrough kluba“ i nadalje sudjeluju u idućem nominacijskom i evaluacijskom procesu.
Na ovogodišnjoj spektakularnoj svečanosti dodjele održanoj 5. travnja 2025. u Barker Hangaru u Santa Monici, uz glavnog voditelja Jamesa Cordena, nagrade su uručivali sve redom celebrityji:​ Christina Aguilera​, Drew Barrymore​, Vin Diesel​, Jodie Foster​, Gal Gadot, ​Salma Hayek, Edward Norton​, Gwyneth Paltrow​, Seth Rogen​…

Breakthrough Prize iz bioloških znanosti za 2025. došao je u ruke dvojici znanstvenika koji su zauvijek promijenili način kojim se promatra etiologija i opcije liječenja jedne dugo vremena zagonetne bolesti – multiple skleroze (MS): ovogodišnji dobitnici Oskara za biološke znanosti su američki neurolog Stephen Hauser (ne onaj što svira violončelo, premda ćete kod googlanja njegovog imena prvo dobiti rezultate za celebrity-gudača Stjepana Hausera, već profesor s University of California u San Franciscu) i talijanski epidemiolog Alberto Ascherio s Harvarda, čiji su doprinosi razumijevanju i liječenju MS-a doslovno iz temelja promijenili živote milijuna bolesnika.

Simptomi, posljedice i prognoza

Patogenetski gledano, MS je autoimunosna bolest u kojoj vlastiti imunosni sustav napada mijelinsku ovojnicu neurona, koja – pojednostavljeno rečeno – funkcionira na sličan način kao plastična izolacija oko bakrenog vodiča za struju: omogućuje stabilan i brz prijenos živčanih signala kroz neurone i njihove nastavke kojima se umrežavaju s drugim živčanim stanicama.

Dugo vremena su glavnim „krivcima“ za autoimunost kod MS smatrani T-limfociti, a danas znamo da ključnu ulogu ipak imaju B limfociti – ne samo kao „proizvođači“ antitijela, već i u ulozi „prezentera“ mijelinske ovojnice kao stranog tijela i kao regulatorni faktori imunosnog odgovora. Taj pogubni autoimunosni domino-efekt pokreće se kombinacija genetske predispozicije i okolišnih faktora, posebice infekcije Epstein-Barr virusom (EBV).

Multipla skleroza je stekla neslavan nadimak „bolest s tisuću lica“, jer njeni simptomi su šaroliki i nespecifični, a uključuju osjećaj umora, poremećaje vida, slabost, trnce, nestabilnost pri hodu, kognitivne probleme (pamćenje, shvaćanje, formuliranje misli u riječi) – a sve to se pojavljuje i nestaje u neočekivano vrijeme i na nepredvidive načine. Posljedice mogu biti blage i jedva zamjetne, ali i vrlo teške – od trajnog oštećenja vida do potpune nepokretnosti.

O multiploj sklerozi se prethodnih desetljeća nije baš puno pričalo i pisalo, no posljednjih godina je šira javnost sve više senzibilizirana i informirana o toj bolesti, otkako sve više poznatih osoba javno govori o svojoj dijagnozi, među kojima su glumice Selma Blair i Christina Applegate, TV voditelj Montel Williams, country pjevač Clay Walker, te Jack Osbourne. U Hrvatskoj su medijski najeksponiranije osobe s MS-om pjevačica i autorica Anđa Marić, koja hrabro i inspirativno govori o svojoj borbi s bolešću, te aktivistica Maja Liković Cipurić koja svojim angažmanom pomaže osobama  koji se suočavaju s dijagnozom i svime što ona nosi.

Dijagnoza…? Hmmmm…

Zbog nespecifičnih, često prikrivenih i sporo napredujućih simptoma, kao i činjenice da se baš i ne radi o svakodnevnoj bolesti, nije lako otprve posumnjati na multiplu sklerozu kod osoba koje se osjećaju umorno, slabo, imaju trnce u rukama i nogama, zaboravne su… Uostalom, tko se nije tako osjećao barem nekoliko puta u životu, osobito nakon težih virusnih infekcija ili naprosto jer je iscrpljen poslom i obavezama?

No, jednom kada se posumnja na nju, dijagnoza MS se potvrđuje kombinacijom prisutnih objektivnih kliničkih znakova i subjektivnih simptoma, detaljnog neurološkog pregleda, te specifičnih pretraga koje potvrđuju prisutnost demijelinizacijskih lezija (oštećenja mijelinskih ovojnica) u središnjem živčanom sustavu.

Budući da nema jedinstvenog testa za MS, dijagnoza se temelji na tzv. McDonaldovim kriterijima, koji kao prvi korak uključuju anamnezu i neurološki pregled (uzima se detaljna anamneza o ranijim epizodama neuroloških simptoma - npr. dvoslike, slabost u udovima, utrnulost, smetnje ravnoteže , o trajanju i učestalosti simptoma, te o mogućim drugim bolestima koje bi mogle uzrokovati slične simptome. Neurološki pregled procjenjuje reflekse, koordinaciju, vid, govor, snagu i osjet u udovima. Potom slijedi magnetska rezonancija (MR) mozga i kralježnične moždine kao najvažnija dijagnostička metoda kod koje se traže lezije karakteristične za MS - demijelinizacijske promjene u bijeloj tvari mozga i/ili kralježnične moždine, lezije koje su prostorno i vremenski diseminirane (raspršene po različitim regijama i nastale u različito vrijeme), pri čemu upotreba kontrasta (gadolinium) pomaže razlikovati aktivne i stare promjene mijelinizacije.

U dijagnostičkom algoritam uključena je i lumbalna punkcija (analiza likvora, cerebrospinalne tekućine), pri čemu se u uzorcima traže tzv. oligoklonalne trake (imunoglobulini iz klase IgG) koje su prisutne u 85–95% osoba s MS-om, te blago povišena razina ukupnih imunoglobulina. Analizom likvora se istovremeno osigurava isključivanje drugih neuroloških bolesti (npr. moždanih infekcija).

Testovi koji mjere električne odgovore mozga i živaca na vidni, slušni i osjetni podražaje (evocirani potencijali) pomažu otkriti usporenje provodljivosti živaca zbog demijelinizacije, čak i ako pacijent još nema simptome na tom području. Povrh svega, MS može oponašati niz drugih bolesti (npr. lupus, sarkoidozu, nedostatak vitamina B12, Lyme boreliozu, vaskulitise), pa se druge dijagnoze isključuju dodatnim testovima: krvnim pretragama, serologijom, analizom vitaminskog statusa, imunološkim testovima...

Povijest i sadašnjost: interferon, imunomodulacija, monoklonska protutijela…

Prema tijeku bolesti i njenom napredovanju MS je klasificirana u nekoliko skupina: relapsno-remitentna multipla skleroza (RRMS) karakterizirana je izmjenama napada (relapsa) i remisija (oporavaka), primarno progresivna (PPMS) pokazuje stalno pogoršanje od početka bez jasnih relapsa, dok sekundarno progresivna (SPMS) započinje kao RRMS, ali s vremenom prelazi u fazu postupne progresije s ili bez relapsa.

Do 1993. uopće nije postojala ciljana terapija za multiplu sklerozu. Do tada su prognoze za osobe s multiplom sklerozom bile su vrlo loše: većina oboljelih razvijala bi značajne neurološke invaliditete unutar 10 do 15 godina od postavljanja dijagnoze, a nakon 20 godina većina pacijenata više ne bi mogla hodati bez pomagala. Relapsi (pogoršanja simptoma bolesti nakon faze privremenog mirovanja) su bili učestali, a progresija uglavnom nezaustavljiva. Tadašnje terapije su bile simptomatske, usmjerene više prema ublažavanju simptoma i posljedica nego prema liječenju ili barem usporavanju napretka same bolesti.

Prvi koraci u liječenju koji su počeli poboljšavati prognostičke šanse bolesnika bili su interferon beta i glatiramer acetat, no i oni su donijeli tek blago olakšanje većini pacijenata. Prva prava terapijska revolucija došla je s oralnim imunomodulatorima (fingolimod, dimetil fumarat) početkom 2010-ih, a potom i s monoklonskim protutijelima – od natalizumaba, pa sve do okrelizumaba kojega se danas smatra „zlatnim standardom“ u liječenju MS, premda imamo i visoko učinkovite terapije poput alemtuzumaba i kladribina (uz „cijenu“ rizika od ozbiljnijih nuspojava), a sve se više ide prema individualiziranom pristupu i personaliziranoj terapiju – odabiru lijekova i protokola liječenja prema svakom individualnom pacijentu i njegovom tijeku bolesti.

Od pacijentice iz Bijele kuće do potencijalnih preventivnih cjepiva za MS

Stephen Hauser započeo je svoju odiseju u svijet MS-a prije više od 45 godina, potaknut susretom s pacijenticom Andreom, mladom i briljantnom odvjetnicom koja je radila u Bijeloj kući, u administraciji tadašnjeg predsjednika Cartera. Bolest ju je nemilosrdno pogodila i u vrlo kratkom vremenu prikovala za invalidska kolica. U to vrijeme, multipla skleroza je bila sinonim za nemoć – nije bilo ciljanih terapija niti pravog razumijevanja imunološke pozadine bolesti: vjerovalo se da T-limfociti vode glavnu riječ. No, Hauser je zastupao drugu teoriju – pretpostavio je da B-limfociti, ti „šutljivi kontrolori“ imunosnog sustava, možda ipak igraju ključnu ulogu. Uslijedilo je cijelo desetljeće njegovih pokušaja da se izbori za financiranje svojih istraživanja, no zbog snažnog znanstvenog skepticizma prema njegovim idejama, uspio je pokrenuti istraživanja tek nakon tvrdoglave ustrajnosti. I - bio je u pravu.

Hauserova istraživanja dovela su do razvoja inovativnih terapija koje ciljano uništavaju B-limfocite, konkretno one koje na sebi nose tzv. CD20 receptor. Već spomenuti zlatni standard današnje terapije je upravo okrelizumab (Ocrevus) – monoklonsko protutijelo koje selektivno napada B limfocite s CD20 receptorom i dramatično usporava progresiju bolesti, smanjuje učestalost relapsa i količinu oštećenja mijelina vidljivih na magnetnoj rezonanciji. Nema više filozofiranja s interferonima i glatiramer acetatom: zahvaljujući Hauseru imamo terapiju koja zaista mijenja tijek bolesti.

Drugi junak ovogodišnjeg znanstvenog Oscara, Alberto Ascherio, odgovoran je za jednako dramatičan obrat, ali ne u liječenju već u razjašnjenju etiologije, uzroka nastanka multiple skleroze. Temeljitom i detaljnom analizom ogromnih kohorti kliničkih podataka o pacijentima je dokazao da je infekcija Epstein-Barr virusom (EBV) gotovo siguran okidač nastanka multiple skleroze, odnosno pokretač autoimunosnog napada B-limfocita na vlastite mijelinske ovojnice.

Njegova studija iz 2022. pokazala je da osobe koje su preboljele infekciju EBV-om imaju čak 32 puta veći rizik za razvoj multiple skleroze od onih koji nisu bili inficirani tim virusom. Time je EBV istaknut ne samo kao glavni krivac za multiplu sklerozu – ali i za mononukleozu, pa čak i kao jedan od etioloških čimbenika za razvoj tumora (Burkittov limfom), već i kao potencijalna početna točka za novu eru prevencije, sprječavanja nastanka te bolesti.

Logika je jednostavna: kad jednom definirate krivca, možete svoja nastojanja usmjeriti u traženje načina da ga zaustavite i prije nego što izazove bolest. Suvremene biotehnološke tvrtke, poput Moderne, već razvijaju mRNA cjepiva protiv EBV-a kao potencijalno učinkovitog načina za sprječavanje nastanka multiple skleroze. Ako sadašnja klinička ispitivanja potvrde sigurnost i učinkovitost cjepiva čija klinička faza testiranja je u tijeku, mogli bismo prvi put u povijesti imati sredstvo koje sprječava razvoj jedne kronične neuroimune bolesti.

Otkrića koja su Ascheriju i Hauseru donijela prestižno priznanje u vidu Oscara za znanost (i uz to značajan financijski poticaj za daljnji rad… ili možda ugodnu zasluženu mirovinu, tko zna?) potaknula su i druga istraživanja u tom području, radi čega danas na horizontu - osim spomenutih cjepiva protiv EBV-a - imamo i prve najave razvoja učinkovite genske terapije multiple skleroze, otkrića specifičnih biomarkera za personaliziranu dijagnozu, te novih lijekova koji ne samo da usporavaju bolest nego potiču remijelinizaciju – obnovu živčane ovojnice oštećene autoimunim procesima. Umjesto da samo usporavamo ili zaustavljamo propadanje mijelina, mogli bismo priču o multiploj sklerozi uskoro preokrenuti u smjeru regeneracije oštećenih živaca i povratka njihove funkcionalnosti.

. . .

^{Igor „Doc“ Berecki je pedijatar-intenzivist na Odjelu intenzivnog liječenja djece Klinike za pedijatriju KBC Osijek. Pobornik teorijske i praktične primjene medicine i znanosti temeljene na dokazima, opušta se upitno ne-stresnim aktivnostima: od pisanja znanstveno-popularnih tekstova u tiskanom i online-izdanju časopisâ BUG, crtkanja računalnih i old-school grafika i dizajna, zbrinjavanja pasa i mačaka, fejsbučkog blogiranja o životnim neistinama i medicinskim istinama, sve do kuhanja upitno probavljivih craft-piva i sasvim probavljivih jela, te neprobavljivog sviranja bluesa.}