Kad god se u popularnim časopisima pojavi naslov tipa „Otkriće mumija koje ne dijele DNK s modernim ljudima“, treba sumnjičavo podignuti obrvu. Jer, u stvarnosti takvi naslovi redovito sugeriraju znanstvenu senzaciju daleko češće nego što je ona doista prisutna.

Ipak, priča o dvjema prapovijesnim ženama iz srca Sahare ipak je vrijedna pažnje - i to ne zato što bi osporila našu pripadnost Homo sapiensima, nego zato što baca svjetlo na dosad nepoznatu, a danas nestalu lozu predaka na afričkom kontinentu.

Sahara koja nije bila pustoš

Podsjetimo se na poznatu činjenicu: prije sedam tisuća godina Sahara nije bila suho i nepregledno more pijeska, već ogromna savana s jezerima, rijekama i pašnjacima – sve dok promjene u Zemljinoj orbiti i povlačenje monsuna nisu postupno pretvorili taj krajolik u današnju pustinju. Razdoblje „Zelene Sahare“ bilo je vrijeme kada su se zajednice stočara i lovaca naseljavale ondje gdje danas pušu pješčane oluje.

U jednom takvom kamenitom skloništu, poznatom kao "Takarkori rock shelter" (pećina u današnjoj južnoj Libiji), arheolozi su pronašli mumificirane ostatke dviju žena. Radiokarbonsko datiranje organskih ostataka i izotopna analiza materijala pokazali su da su živjele prije otprilike 7.000 godina – u vrijeme kada je klima još dopuštala bujan život u središtu današnje pustinje.

Istraživači s Instituta Max Planck uspjeli su iz tih ostataka izvući dovoljno genetskog materijala da naprave kompletnu analizu drevnog genoma, što je samo po sebi  laboratorijsko-tehnološki podvig: vruća i suha klima Sahare obično uništava DNK mnogo brže nego hladna i vlažna europska tla. Dobiveni uzorci omogućili su usporedbu s drugim drevnim i modernim populacijama.

Rezultati tih analiza pokazali su da dvije mumificirane žene imaju genetski profil koji se ne uklapa ni u jednu od danas poznatih afričkih ili bliskoistočnih, pa ni ostalih svjetskih skupina. Njihov DNK dakle otkriva postojanje dosad neprepoznate loze sjevernoafričkih predaka, koja se u genetskoj analizi ističe kao svojevrsna „slijepa grana“ ljudskog stabla.

Znanstvenici su primijetili da ta loza nije ostavila prepoznatljiv trag u modernim populacijama, što otvara pitanje o njezinu nestanku ili asimilaciji u druge zajednice. Postoje naznake da je riječ o potomcima ranijih lovačko-sakupljačkih skupina koje su se tijekom razdoblja Zelene Sahare izolirale u oazama i dolinama te razvile vlastiti genetski potpis.

Što znači „nepoznata loza“

Takva izolacija mogla je trajati stoljećima, stvarajući osobit genski profil koji se razlikuje i od sjevernoafričkih skupina s kasnijim utjecajima Levanta i od subsaharskih zajednica koje su se tek kasnije u većoj mjeri proširile prema sjeveru.

U znanstveno-popularnim tekstovima ovo se otkriće često predstavlja o kao „mumije koje nemaju DNK zajedničkog s modernim ljudima“, neizravno sugerirajući kako se radi o nekoj ne-ljudskoj, štoviše alienskoj rasi.

Medijski naslovi vole naglašavati „nepoznatog pretka“ ili „ljude koji nisu dijelili DNK s nama“, što može zazvučati kao da je u tim prostorim egzistirala neka zasebna vrsta, ali - to nije istina. Svi su oni bili Homo sapiens, nama jednaki po biološkoj vrsti. Njihova posebnost leži u tome što predstavljaju lozu koja se nije snažno utkala u današnje populacije. Na isti način možemo reći da su mnoge europske i azijske linije iz mlađeg kamenog doba također „nestale“ u vrtlogu migracija.

Stvarnost je ipak znatno prozaičnija (naravno da su bili ljudi kao i mi), ali u mnogim aspektima i zanimljivija: ono što su znanstvenici otkrili jest da u njihovom genomu nema značajnog traga genetskog miješanja sa subsaharskim populacijama, koje se danas u većem ili manjem postotku prepoznaju kod većine sjevernoafričkih naroda. Umjesto toga, glavninu njihove genetske slike čini linija predaka koja je nekoć bila raširena u Sjevernoj Africi, a potom se – iz nama još nepoznatih razloga – izgubila.

Drugim riječima, njihovi geni nisu ostavili snažan trag u današnjim populacijama. To ne znači da ne postoji nikakav trag; moguće je da je riječ o manjim genetskim udjelima koji su se kasnije razvodnili kroz valove migracija i miješanja. Ali jasna je činjenica da se radi o liniji koja je s vremenom nestala kao dominantan genetski potpis.

Slične spoznaje o iščezavanju cijelih populacija pojavljivale su se i ranije. Primjerice, analiza kostura starih 15.000 godina iz Taforalta u Maroku također je ukazivala na prisutnost specifične sjevernoafričke populacije koja nije bila jednostavan proizvod miješanja europskih i subsaharskih gena. Genomi iz Takarkorija nastavljaju tu priču, smještajući novu kariku u lanac kontinuiteta i diskontinuiteta ljudskih populacija na kontinentu.

Šira slika

Drevne mumije iz Sahare podsjećaju i na to da se povijest čovječanstva ne može shvatiti bez razumijevanja klime i njezine dinamike. Zelena Sahara bila je rezultat promjena u Zemljinoj orbiti i monsunskim obrascima, a kada se klima preokrenula, pašnjaci nestali, a rijeke presušile, zajednice koje su ondje živjele morale su se povući. Njihovi potomci su se ili stopili s drugim populacijama, ili su njihovi geni nestali u mutnim vodama povijesti.

U tom smislu, otkriće Takarkori mumija nije samo priča o genetici, već i o krhkosti ljudskog opstanka u odnosu na okoliš. Pokazuje kako klimatske promjene oblikuju migracije, identitete i samu biološku divergentnost, podsjetnik je da je čovječanstvo uvijek bilo raznoliko i da je mnogo linija naših predaka ostalo zakopano u pješčanim nanosima povijesti.