Drugi dan nakon slijetanja, još bunovan od promjene vremenskih zona, u malom dućanu u Nariti htio sam platiti onako kako se plaća u Zagrebu: pružio sam novčanicu prema blagajnici. Ona je ljubazno, gotovo neprimjetno, pogledom pokazala prema pultu. Tamo je stajala mala plastična plitica, nalik pepeljarama sa sastanaka kakve pamtim iz redakcije Vjesnika, još iz osamdesetih.

Novčanica od deset tisuća jena, pedesetak eura, završila je u plitici. Blagajnica ju je podigla, naglas izgovorila iznos koji je primila i nakon nekoliko sekundi vratila ostatak. Novčanice je uredno složila, na njih stavila kovanice i sve mi predala s obje ruke, uz lagani naklon. Kupio sam bocu vode i dva onigirija, a osjećao sam se svečano, kao da sam upravo kupio automobil.

Karuton, plitica za ostatak

Ta se plitica zove karuton, prema riječi carton, a u trgovačkom žargonu i tsurisen torei, plitica za ostatak. Novac se u Japanu načelno ne predaje iz ruke u ruku. Plitica stoji između kupca i prodavača kao neutralan teren: obje strane vide koliko je položeno, nema nesporazuma oko toga je li bila novčanica od pet ili od deset tisuća, nema dodirivanja ruku. Ritual uključuje i to da blagajnik naglas potvrđuje primljeni iznos, a zatim i iznos koji vraća, pa svaka kupnja dobiva oblik male javne prezentacije.

Plitica je i praktično rješenje za japanski novčanik, koji je zapravo ladica za kovanice. Jen ima kovanice od jednog, pet, deset, pedeset, sto i petsto jena, a ta posljednja vrijedi tek nešto manje od tri eura. Nakon nekoliko dana putovanja džep je težak kao da u njemu nosiš olovni uteg.

Stroj koji broji umjesto tebe

Plitica, srećom, nije posvuda, što je dobra vijest za svakoga tko se želi riješiti hrpe kovanica. U samoposlugama, lancima s hranom i većini konbinija novac više ne dodiruje ni blagajnik. Robu skenira čovjek, a plaća se stroju pokraj blagajne. Papirnate novčanice uvlače se u prorez, a za kovanice postoji široki ljevak u koji se sitniš jednostavno istrese, kao kukuruz u mlin, bez brojanja i prebiranja po dlanu. Stroj sam zbroji, a ako si ubacio više nego što treba, odmah vrati razliku, točno do jena.

Za putnika s džepom punim kovanica to je najugodniji izum na japanskim blagajnama, ugodniji i od zahoda s grijanom daskom. Nema stajanja pred redom ljudi dok pokušavaš razlučiti kovanicu od pet od one od pedeset jena, koje obje imaju rupu u sredini.

Zašto Japan voli papir

Razlozi su društveni, a ne tehnološki. Krađa je rijetka, pa nošenje debelog novčanika nije rizik nego navika. Zemlja živi s potresima i tajfunima, a kad nestane struje i padne mreža, novčanica u ladici jedino je sredstvo plaćanja koje radi bez baterije. Stanovništvo je među najstarijima na svijetu, a starija generacija gotovini vjeruje više nego aplikacijama. Gotovina ne ostavlja trag u bazi podataka, što u kulturi diskrecije nije sporedno. A japanske su novčanice, tiskane na papiru s vlaknima grma mitsumata, uglavnom čiste i neizgužvane.

Sela u kojima vrijedi samo gotovina

Najjasnije se to vidi izvan gradova. U selima u unutrašnjosti, kroz koja smo prolazili bez turističkog plana, gotovina u kafićima, malim restoranima i obiteljskim zalogajnicama nije samo uobičajena nego gotovo obavezna. Natpis s logotipima kartica na vratima rijetkost je, a pitanje primaju li kartice izaziva uljudan osmijeh i blagi naklon, prekrižene ruke, što je japanski način da se kaže „ne“.

Lov na pravi bankomate

Do te gotovine, međutim, nije lako doći, barem ne izvan velikih gradova poput Tokija ili Kyota. Bankomata u Japanu ima mnogo, ali strana kartica radi tek na dijelu njih. Treba tražiti natpis International ATM ili International ATM Service i logotipe kartičnih mreža na samom aparatu: Visa i Plus, odnosno Mastercard, Maestro i Cirrus. Bez te oznake kartica se vrati uz poruku na japanskom, a uz nju ide i osjećaj da te aparat pristojno ispratio do vrata.

Mi smo novac uglavnom dizali na bankomatima banaka, a ne u  trgovinama 7-Eleven, FamilyMart i Lawson, kako to rade Japanci. Velike banke Mizuho, MUFG i SMBC počele su strane kartice prihvaćati tek sredinom prošlog desetljeća, i to ne na svim aparatima. Drugi je problem jezik. Na mnogim bankomatima izbornika na engleskom nema, a gdje ga ima, gumb za promjenu jezika skriven je u kutu ekrana, malen i ispisan japanskim znakovima, pa ga stranac pronađe tek kad mu ga netko pokaže. Bankomati banaka i pošte često rade samo u radnom vremenu poslovnica, pa navečer prestaju biti opcija.

QR kod na laminiranom papiru

Bezgotovinsko plaćanje u Japanu prošle je godine prvi put prešlo polovicu. Prema podacima ministarstva gospodarstva (METI) objavljenima ovog proljeća, udio kartica, aplikacija i ostalih elektroničkih plaćanja u ukupnoj potrošnji kućanstava u 2025. narastao je na 58 posto, s 42,8 posto godinu ranije. Država je odmah podigla ljestvicu: novi je cilj 65 posto do 2030., a dugoročno 80 posto. Glavni pokretač pritom nisu QR kodovi, nego obične kreditne kartice.

Najvidljiviji simbol te promjene ipak je PayPay, platforma koju su 2018. pokrenuli SoftBank i Yahoo Japan. Riješila je problem zbog kojeg mali trgovci nisu voljeli kartice: skupe terminale i visoke naknade. Za PayPay je dovoljan QR kod otisnut na papiru i zalijepljen na pult. Uz agresivne kampanje povrata novca i pandemiju koja je ljude odvikla od dodirivanja novčanica, PayPay je narastao do oko 70 milijuna registriranih korisnika, što je više od polovice stanovništva.

Za strance PayPay nije rješenje, jer otvaranje računa i dalje traži japanski telefonski broj i domaći bankovni račun. Doduše, PayPay kroz mrežu Alipay+ danas prihvaća više od dvadeset stranih mobilnih novčanika, od korejskog Kakao Paya do vijetnamskih aplikacija, što pokriva zemlje iz kojih dolazi oko 80 posto turista. Europljani u tih 80 posto uglavnom nisu, pa im ostaju kartica, Suica (IC kartica za plaćanje prijevoza i sitnih kupnji) i potraga za bankomatom s pravim natpisom.

Društvo rijetkih krađa i sigurnih ulica, potresi koji ruše mreže, starija generacija i kultura diskrecije: Japan ima dobre razloge za ljubav prema gotovini.