Namjeravate li kupiti memoriju ili – sačuvajbože! – grafičku karticu, gorko ćete zaplakati kad vidite cijene. Njihov nagli skok u dućanima posljedica je ogromne potražnje za jednim i drugim od strane podatkovnih centara koji rade ili bi tek trebali početi raditi. Analitičari tržišta vele da je 70% memorije koja će se proizvesti u 2027. već unaprijed prodano, a čini se da je Nvidia odlučila preusmjeriti i čipove koje koristi u grafičkim karticama najvišeg ranga u podatkovne centre.

Je li to ilegalno?

Samo po sebi – nije. Pravila tržišnog natjecanja ne propisuju koliko čega tvrtka mora proizvesti ni kome to treba prodati. Kad Nvidia čipove preusmjeri s RTX 5090 na unosnije akceleratore za podatkovne centre ili kad proizvođači memorije kapacitete prebace s klasičnog DRAM-a na HBM, to nije protupravno samo zato što stvara nestašicu i diže cijene u maloprodaji. U Hrvatskoj od povreda tržišnog natjecanja Kazneni zakon progoni samo namještanje ponuda u javnoj nabavi. Sve ostalo je upravna stvar, a AZTN i Europska komisija mogu izreći kaznu do 10 % ukupnog godišnjeg prometa.

Nestašica postaje podloga za tužbu tek ako se dokaže jedna od triju povreda.

Kartel

EU zabranjuje sporazume kojima se ograničava ili kontrolira proizvodnja. Za dogovor među Nvidijinim partnerima, proizvođačima grafičkih kartica, nema naznaka da se radi o tome: svi kupuju čipove od istog dobavljača i jednako ovise o tome koliko će im isporučiti.

Kod memorije je slika drugačija. Tržište DRAM-a drže Samsung, SK Hynix i Micron, a sve tri tvrtke imaju bile su "zloćkaste" u prošlosti. EU Komisija je 2010. zbog dogovaranja cijena memorije kaznila ove i još sedam drugih proizvođača s ukupno 331 milijun eura.

U lipnju je pak u Americi pred saveznim sudom u Kaliforniji podignuta je tužba prema kojoj su od listopada 2022. usklađeno ograničavali proizvodnju klasičnog DRAM-a, a ugovorne cijene od trećeg tromjesečja 2024. do prvog tromjesečja 2026. porasle su oko 700 %. To su zasad samo navodi tužitelja, a u Europi istrage oko tog najnovijeg slučaja nema.

Ključna je razlika između zabranjenog dogovora i dopuštenog ponašanja. Kad tri tvrtke svaka za sebe procijene da se više isplati HBM, to nije zabranjeno. Zabranjen je dogovor ili razmjena povjerljivih podataka o budućim cijenama i proizvodnji, a dokaz za to obično stiže od pokajnika ili iz pretresa, ne od kupaca.

Zlouporaba vladajućeg položaja

Hrvatski zakon "dominantnim tvrtkama" zabranjuje ograničavanje proizvodnje na štetu potrošača. Nvidia, s više od 70 % prodaje AI akceleratora, realan je kandidat za vladajući položaj, ali se samo smanjenje proizvodnje bez isključivanja konkurenata u praksi gotovo nikad ne kažnjava.

Postoji i teorija koju nitko nije provjerio pred regulatorom. Nvidia je i jedan od najvećih kupaca memorije, a u srpnju 2026. najavila je partnerstvo sa SK Group, vlasnikom SK Hynixa, vrijedno više od 500 milijardi dolara. Kad bi dugoročnim ugovorima zaključavala ponudu memorije kako bi je uskratila AMD-u i Intelu, to bi moglo biti isključujuće ponašanje. Trebalo bi, međutim, pokazati da ugovori konkurentima zatvaraju pristup memoriji, a ne samo da Nvidia kupuje mnogo.

Partneri i trgovci

Protupravno bi bilo nametanje minimalnih maloprodajnih cijena partnerima i trgovcima ili diskriminacija pri raspodjeli čipova bez objektivnog razloga. Komisija je 2018. Asus, Philips, Pioneer i Denon & Marantz kaznila s ukupno 111 milijuna eura zbog nametanja cijena internetskim trgovcima. Francuski regulator kaznio je 2020. Apple i zato što je u nestašici nezavisnim trgovcima uskraćivao robu koje je u vlastitim trgovinama bilo. Kad bi se pokazalo da Nvidia u nestašici čipove prvo daje tvrtkama u kojima ima udjele, poput CoreWeavea, to bi bio sličan slučaj.

Obrazac nije dokaz

Kritičari tvrde da je nestašica metoda, a ne posljedica: ranije preuzimanje opreme, rast potraživanja, plaćanje unaprijed uz nepovratne narudžbe, ulaganja u kupce koji zatim kupuju Nvidijine čipove te višegodišnji ugovori s predujmovima kod proizvođača memorije. Svaki od tih poteza ima razumno objašnjenje i nijedan sam po sebi nije prekršaj. Da su time napuhani prihodi, oštećeni bi bili ulagači, a o tome odlučuju regulatori tržišta kapitala. Za kupce kartica i memorije mjerodavno je pravo tržišnog natjecanja, koje slijed posve zakonitih poteza ne pretvaraju automatski u prekršaj jer nam ne odgovara cijena opreme u maloprodaji.

Ipak, skup svih poslovnih poteza nije ni posve nevažan jer može predstavljati namjernu tržišnu strategiju.

U predmetu Google Android, EU Komisija je 2018. tri zasebne prakse ocijenila kao dijelove jedinstvene strategije i izrekla kaznu od 4,34 milijarde eura. Kad bi neki regulator u potezima Nvidije vidio strategiju održavanja nestašice radi nametanja predujmova i nepovratnih narudžbi, to bi bio put do slučaja. Dokaz bi morao doći iz internih dokumenata proizvođača, do kojih kupac sam ne može doći. Zato se većina uspješnih tužbi za naknadu štete u Europi vodi tek nakon što regulator utvrdi povredu.

"Kome da prijavim?"

Inicijativu za pokretanje postupka AZTN-u može podnijeti svatko. Europskoj komisiji može se uputiti formalna pritužba, za koju treba pokazati legitiman interes, ili anonimna dojava preko alata za zviždače. Prijava neće materijalno obeštetiti onoga tko je je podnio, ali odluka regulatora kasnije olakšava tužbu koja će možda ishoditi povoljnu presudu.

Drugi način bi bio tuđa istraga jer prema Zakonu o postupcima naknade štete zbog povreda prava tržišnog natjecanja iz 2017., pravomoćna odluka regulatora druge države članice pred hrvatskim sudom smatra se dokazom povrede, osim ako tuženik ne dokaže suprotno. Pravomoćna odluka AZTN-a se ne može pobiti pred hrvatskim sudom, a odluke Komisije obvezuju sud.

S Nvidijom je najdalje otišao francuski Autorité de la concurrence. Istraga traje od 2023., kad su istražitelji pretražili Nvidijine prostorije zbog sumnje na protutržišne prakse u sektoru grafičkih kartica. Glavni izvjestitelj rekao je 9. srpnja 2026. da se istraga bliži kraju, ali da to ne znači nužno i sankcije. Slijedi obavijest o prigovorima ili zatvaranje predmeta, a do zaključenja ovog teksta obavijest nije upućena. Ako stigne, slijede odluka kolegija regulatora i žalbe.

Jedan drugi slučaj, onaj Applea, pokazuje koliko to traje: od pritužbe do odluke prošlo je osam godina, a do presude žalbenog suda - deset.

Za krajnjeg kupca koji bi tužio, sve ovo ima malo ili nimalo efekta. Sve što je poznato upućuje na to da je težište istrage na AI čipovima, CUDA-i i Nvidijinim ulaganjima u kupce, a kupcu odluka koristi samo ako se odnosi na robu koju je on kupio.

Treći put bila bi tužba za naknadu štete koja se podnosi trgovačkom sudu, a zakon iz 2017. donosi četiri pravila. Neizravni kupac, koji je karticu kupio u trgovini, ima pravo na naknadu. Smatra se da je preplata prenesena na njega ako dokaže povredu, previsoku cijenu za izravnog kupca i vlastitu kupnju robe koja je bila predmet povrede. Kod kartela vrijedi pretpostavka da je kartel prouzročio štetu, dok se kod zlouporabe vladajućeg položaja šteta mora dokazati. Sud može naložiti tuženiku ili trećoj osobi da preda dokumente o slučaju. Sudionici kartela odgovaraju solidarno, pa se puna naknada može tražiti od bilo kojeg od njih. Rok je pet godina od prestanka povrede i od dana kad je oštećenik saznao ili mogao saznati za povredu, štetu i štetnika.

Najveći problem nije pravni, nego računski. Uz srednju cijenu RTX 5090 na hrvatskom tržištu od oko 9600 eura (preporučena maloprodajna cijena je, usput, 1999 dolara…) i preplatu od 10 %, šteta iznosi 960 eura.

Kao preplata pritom se ne računa razlika do preporučene cijene. Računa se razlika između plaćene cijene i cijene koja bi vrijedila da povrede nije bilo, a nju procjenjuje vještak, primjerice usporedbom s cijenama prije povrede ili na tržištima koja povreda nije zahvatila. U nestašici bi i ta cijena bila iznad preporučene, pa se priznaje samo dio razlike koji je prouzročila povreda.

Valja znati da je sudsko vještačenje samo po sebi "skup sport", a stranka koja izgubi plaća i troškove druge strane. Pojedinačna tužba kupca jedne kartice ekonomski nema smisla.

Oni koji karticu nisu kupili jer si je nisu mogli priuštiti nemaju što utužiti. Europski sud je u potvrdio da naknadu može tražiti svatko, ali šteta mora biti stvarna: preplaćena cijena, izgubljena dobit ili kamate, uz dokazanu uzročnu vezu. Tko je odustao od kupnje, zadržao je novac. Njemu ostaje prijava AZTN-u ili Komisiji.

Grupne ili predstavničke tužbe

Tu Hrvatska ima pravnu prazninu. Zakon o predstavničkim tužbama iz 2023. ne obuhvaća propise o tržišnom natjecanju, pa udruga za zaštitu potrošača ne može podići predstavničku tužbu zbog kartela. Ostaje zajednička tužba više kupaca koji dijele troškove vještaka i odvjetnika, ali svaki mora dokazati vlastitu kupnju i vlastitu štetu. U nekim državama članicama, primjerice u Portugalu, udruga može tužiti u ime svih pogođenih potrošača koji se sami ne isključe. Takav model učinio bi tužbu zbog utvrđenog kartela memorije isplativom i za kupca jednog modula.

Što kupac može napraviti?

Teoretski ponešto, u praksi ništa od čega bi imao koristi.

Kupac koji razmišlja o tužbi treba sačuvati račun (vrijedi i digitalni) s modelom, datumom, trgovinom i cijenom. Prijava ima smisla samo uz konkretne informacije, a tvrdnja da je kartica skupa nije dovoljna. Treba pratiti odluke francuskog regulatora, Europske komisije i AZTN-a, paziti na petogodišnji rok i nakon svega toga, tko misli tužiti  - samo zajedno s drugim kupcima.

I tako...

Danas tužba zbog nestašice grafičkih kartica nema pravne osnove. Nijedan europski regulator nije utvrdio povredu, a nestašica sama po sebi to nije. Pravo tržišnog natjecanja u pravilu ne štiti kupce na jednom tržištu od proizvođača koji radije prodaje na drugom, unosnijem.

Kupci kartica najviše što mogu očekivati je francusku odluku o Nvidiji, koja će, ako bude osuđujuća, vjerojatno više govoriti o AI čipovima nego o karticama za igrače. Dakle – ništa za krajnjeg korisnika.

Što se memorije tiče, kad bi se dokazao kartel proizvođača memorije, hrvatski kupac bio bi u najboljem mogućem položaju: šteta se kod kartela pretpostavlja, neizravni kupac ima pravo na naknadu, a za cijelu štetu odgovara svaki sudionik.

Ukratko, tko se mislio sudovati, bolje mu je da odustane i sačeka što će vrijeme donijeti samo po sebi – sve ostalo je najvjerojatnije gubitak vremena.