Zadivljujući izgled maglice Kobilice, prikazan na prvim objavljenim slikama Svemirskog teleskopa Jamesa Webba (JWST), nagnao je mnoge da se upitaju zar svemir doista izgleda tako ili su fotografije koje nam serviraju "fotošopirane" i dorađene za objavu? 

Vidljivo i lijepo

Svemir baš i nije takav kakvim nam ga predstavljaju, objašnjava Alyssa Pagan sa Znanstvenog instituta za svemirski teleskop (STScI)  čiji je posao da podatke teleskopa prevodi u nešto oku vidljivo i lijepo. Riječ je, objašnjava ona, o spoju podataka, estetskih principa građenih tijekom desetljeća znanstvenog proučavanja, ali i subjektivnog ukusa. 

Kobilica je od Zemlje udaljena 7500 svjetlosnih godina; kako bi vidio ovako daleko, JWST koristi infracrveni spektar. Budući da je infracrveno ljudima nevidljivo, istraživači moraju odlučiti kako će te podatke prevesti u nešto vidljivo. Razumijevanjem ovih izbora, gledatelji mogu dekodirati puno više informacija od same slike.

JWST tako bilježi vrlo male raspone valnih duljina unutar infracrvenog spektra koji su u korelaciji s prisutnošću elemenata: vodika, sumpora, kisika. Te se valne duljine zatim boje prema kromatskom poretku. Kraće valne duljine, poput kisika, pripisuju se bojama s kraćim valnim duljinama, poput plave i tako dalje. One se zatim preklapaju i čine osnovu slike.

Hubbleova paleta

Vodik i sumpor su u korelaciji s crvenim nijansama pa se vodiku često daje žuti filtar. Rezultat je "Hubbleova paleta", nazvana prema slikama dobivenim Hubbleovim svemirskim teleskopom. Za te se slike ponekad kaže i da su oslikane "lažnim" bojama.

No, te boje predstavljaju stvarne podatke pa ih i znanstvenici i laici mogu ih čitati poput karte. Tako je slici Kobilice, uslikane Webbovim teleskopom, jasno da donjim crvenim dijelom dominiraju vodik i sumpor, dok gornjim plavim dijelom dominira kisik.

Stvar ukusa

Nakon nanošenja ovih osnovnih boja sve postaje "stvar ukusa", objašnjava Pagan. Palete boja mogu se pomicati gore ili dolje u spektru, tako da plava bude više ljubičasta ili obrnuto. Kontrast će vjerojatno biti pojačan, kao u slučaju Kobilice, zbog čega će u prvi plan iskočiti komplementarne boje. 

Slike svemira potiču emocije, o čemu je Stanfordova profesorica vizualne kulture dr. Elizabeth Kessler napisala knjigu "Picturing the Cosmos" u kojoj je istakla nevjerojatnu sličnost fotografija uslikanih Hubbleovim teleskopom sa slikama i fotografijama američkog Zapada iz 19. stoljeća. Nema ničeg čudnog u tome, smatra ona, da su vizualni programeri iz Hubbleovog tima beskrajnost svemira pokušali učiniti razumljivom tako što su je vizualno povezali s poznatim krajolicima.

Brda, doline i kozmičke litice

Ova praksa je nastavljena je i s JWST-om. Naslovnicu Kesslerine knjige krasi Hubbleova slika Kobilice koju je prilično precizno reproducirao JWST. Hubblesite ove nakupine plinova i svemirske prašine opisuje kao "brda i doline", dok NASA te pojave kolokvijalno naziva "kozmičkim liticama".

Svaka slika uslikana teleskopom zapravo je umjetnički prikaz jer u svemiru ne postoji "gore" i "dolje" pa dok se slike snimljene sa Zemlje često orijentiraju sa sjeverom na vrhu, sjever nema nikakvog značaja za orbitalni teleskop. Slika bi zbog toga mogla biti okrenuta i obrnuto, pretvarajući oblak prašine u nešto što "curi s vašeg ekrana". Umjesto toga, to su "kozmičke litice" koje odražavaju nešto poznato, a ne čudno i potencijalno strašno. 

Cilj je ovih intervencija "kozmičke slike" učiniti privlačnije gledatelju i pritom zadržati njihovu magiju. Razmjer onoga što gledamo, golemost prostora obuhvaćenog u kadru izvan je ljudskog poimanja. Našem iskustvu najbliži su objekti poput divovskih planina koje se nadvijaju iznad nas, objašnjava Kessler. 

Uskopojasni pristup

Pri snimanju fotografija svemira astrofotografi često koriste i uskopojasni pristup jer tako izbjegavaju svjetlosno onečišćenje. Dakako, svaku kameru u razini tla zaslijepit će svjetla iz zgrada i ulica. Ali izbacivanjem svega osim vrlo malog pojasa ljudima omogućuje snimanje slika koje će izgledati kao da su snimljene Hubbleovim teleskopom, objašnjava popularizator znanosti Dylan O’Donnell.

Za tumačenje tih uskopojasnih filtara mogu se koristiti različite palete boja. Jedna od popularnijih je "CFHT paleta", nazvana po Kanadsko-francusko-havajskom teleskopu podno vrha planine Mauna Kea na havajskom Velikom otoku. Pa dok Hubble vodiku daje žuti filtar na temelju različite potencijalne valne duljine, CFHT gura sumpor prema gore u spektru boja, čime se dobiva zeleno-ljubičasta maglica koja ističe različite detalje. 

"Preview alat"

Postoji puno različitih mogućih kombinacija valnih duljina i filtara i sve one rezultiraju različitim načinima prikazivanja podataka, i različitim estetskim iskustvima. O’Donnell je zato osmislio alat koji astrofotografima pomaže da brzo isprobaju različite pristupe, a amaterima omogućuje da uoče razliku između opcija.

Odabir između filtara stvar je želje. Većina ljudi radije bira prirodnije, dok sam O'Donnell koristi "lažne" boje za naglašavanje detalja, kao na njegove dvije slike maglice Orao; na jednoj je koristio pravu boju, a na drugoj Hubbleovu paletu.

Usporedba ukazuje na očite prednosti korištenja palete za demonstraciju strukture i dubine. Žuto-bijela prašina se ističe i izgleda mnogo detaljnije na plavoj pozadini u Hubbleovoj paleti, dok se kod pravih boja teško razaznaju razne nijanse ružičaste.

I JWST izrađuje slike u naoko neočekivanim bojama. Nedavno je objavljeno nekoliko slika Jupitera na kojima prevladava plava boja. Iako je još Hubble snimio slike Jupitera koje su istovremeno izgledale i plavo i crveno, na najnovijoj slici se čak i poznata Crvena pjega čini bijelom zbog reflektirane sunčeve svjetlosti.