Za razliku od ostalih pionira žanra FPS-a i razvoja igara općenito koji su vremenom gubili na popularnosti i tek u pojedinim rijetkim izdanjima nakratko zasjali, Doom se uspješno vratio na scenu 2016. godine te svoj kultni status potvrdio tri godine kasnije ponovo odličnim Doom Eternalom. Naravno da spomenuti nastavci nisu izvršili toliki utjecaj na daljnji razvoj pucačina kao izvorna izdanja, no sadržavali su dovoljno inovativnih elemenata i prepoznatljive adrenalinom nabijene akcije da iznova privuku mase igrača koji priželjkuju takvu igrivost.

Saga o Doom Slayeru nastavlja se novim poglavljem Doom: The Dark Ages, koje je svojevrsni povratak u prošlost i govori o događajima koji su prethodili buđenju našeg junaka na Marsu, a vodi nas u futurističko srednjovjekovno okruženje u kojem demoni iz samih dubina pakla pokušavaju pokoriti ljudski svijet. Priča kao takva nije neka mudrolija jer služi isključivo kao podloga za ono što slijedi, no morali smo je se dotaknuti jer nas developeri tijekom igranja svako malo zatrpavaju međuscenama. S jedne strane, zabavno je vidjeti sve te paklene prikaze i njihov strah i poštovanje prema Doom Slayeru kao jedinom protivniku kojeg se istinski boje, no s druge strane, nije da smo iz njih nešto pametno saznali, pogotovo jer je u Doomu uvijek sve kristalno jasno: mi sami, a njih milijarde.

Manje priče, više akcije

Imamo osjećaj da su međuscene uvrštene tek kao prezentacija maštovitosti developera, no kako ih je uistinu oveći broj, vrlo brzo smo, gledajući ih, osjećali svojevrsni zamor i dosadu, te smo svakim novim filmićem sve brže dobivali želju da ga prekinemo kako bismo se ponovo vratili u akciju. Srećom, igrivost je i dalje odlična, tim više što su nam se osobno svidjela osvježenja kakva bismo očekivali u nekim drugim igrama, a ne u Doomu koji je uvijek bio sinonim za direktno jurišanje na nadmoćnije protivnike bez potrebe za zaklonom.

Dakako, govorimo o štitu koji u ostalim igrama služi kao zaštita od neprijateljskih napada, no moramo naglasiti da je od trenutka kada ga uzmemo u ruke, što se događa praktički na samom početku igre, itekako vidljivo da je ovdje namijenjen više napadačkim akcijama nego pravoj zaštiti. Igrači koji su se bojali da će korištenje štita usporiti igrivost mogu odahnuti, jer ne samo da ga je potrebno koristiti kao dopunu arsenalu oružja, već je dizajniran na način da potiče agresivniju igrivost. Istina, možete stajati na mjestu i držati ga ispred sebe, no nakon par hitaca će puknuti, što je svakako jasan znak da ga tako ne treba koristiti. No zalijetanje s njim će one slabije neprijatelje pretvoriti u hrpu kostiju i mesa koje lete uokolo, dok će one jače prilično oštetiti, a moguće ga je koristiti i kao bumerang na način da označimo protivnike, zavitlamo ga i, nakon što ih osakati, uredno će nam se vratiti u ruku.

Da sve ne bi bilo baš toliko jednostavno, autori su odlučili uvrstiti vremenski tempirano pariranje. U osnovi, ukoliko vidite zeleni projektil pred sobom, pravodobno podizanje štita netom prije udara odbit će projektil pošiljatelju, a to je ujedno i izvrstan način da oslabimo njihovu zaštitu. Kad govorimo o vremenski uvjetovanoj akciji, moramo naglasiti da je i na defaultnim postavkama vrijeme reakcije prilično praštajuće, a kao i sve ostalo, u opcijama je to moguće dodatno ugađati do mjere da je dovoljno dići štit netom nakon što je projektil ispaljen i uredno ga nakon sekundu-dvije odbiti, što ipak ne preporučamo. Od ostalih prilagodbi, možemo kontrolirati količinu resursa koji ispadaju od eliminiranih protivnika, jačinu štete koju im nanosimo ili koliko oni mogu nanijeti nama, no mišljenja smo da je i pri „tvorničkim“ postavkama sve prilično dobro izbalansirano i nudi igračima odličan omjer zabave i izazova sukladno izabranoj težini.

Svidjelo nam se što su autori za svako streljivo uvrstili dvije vrste oružja, od kojih je jedno efikasnije protiv više protivnika, dok je drugo pametnije koristiti protiv usamljenih, ali otpornijih. Primjerice, obična sačmarica će zahvaljujući brzom punjenju desetkovati regularna smetala u par sekundi, no za jaču i oklopljenu ekipu preporuka je u ruke uzeti „super shotgun“. Osobni favorit nam je Pulverizer koji kao streljivo koristi lubanje i ispucava komadiće kostiju u velikom broju i velikom brzinom, a valja spomenuti i da je svako oružje tijekom igre moguće nadograditi dodatnom funkcionalnošću.

Zmajevi i mechovi

Dakako, vatrena oružja su upotpunjena napadima iz blizine, udarcima koji su ujedno i odličan način obnove streljiva što igrače potiče na dodatnu agresiju, a u slučaju da ste "kratki" sa zdravljem, igra će to prepoznati i protivnici će izbacivati dodatne nadopune zbog čega nećete od njih panično bježati već s još većim žarom jurišati prema njima. Ipak, smrt je u nekom trenutku neizbježna, no srećom, na mapama je moguće pronaći Life Sigile koji omogućuju nastavak od mjesta pogibije umjesto od posljednjeg checkpointa. Općenito, mape su vrlo maštovito dizajnirane s mnogo skrivenih tajni i vrijednih predmeta te potiču istraživanje umjesto pravocrtnog jurišanja prema krajnjim ciljevima, što je svakako dodani plus.

Jedina prava zamjerka inače odličnoj igrivosti su dijelovi koji su u najavama izazvali najviše pažnje. Naime, u nekoliko situacija možemo uletjeti u Atlan mecha koji je ustvari masivna verzija našeg junaka, pri čemu nam je na raspolaganju hrpa oklopa i samo jedno oružje koje trga sve pred sobom, pa je jedina briga izbjegavati napade, dok je druga zamjerka – zmaj. Zmaj je daleko kompleksniji za upravljanje i traži navikavanje nakon kojeg ćete sijati smrt s visina, no koliko god cijenili ovaj pokušaj osvježavanja ustaljene igrivosti, čitava stvar nam nije sjela baš najbolje. Ne sumnjamo da će neki igrači biti oduševljeni "jahanjem", no svi znamo što je Doom i što od Doom Slayera možemo očekivati, pa je za nas osobno u ovakvoj igri potpuno suvišan.

Uz sve navedeno i pohvale na račun grafike i animacija te odličnog soundtracka, doduše mrvicu slabijeg od onih u prethodnicima, Doom: The Dark Ages je nastavak koji ne donosi revoluciju, ali će igračima pružiti više nego solidnu dozu osvježene zabave, pogotovo dugogodišnjim ljubiteljima ovog serijala. Preporuka.

Igrano na PC-ju putem PC Game Passa