U najnovijem izvješću Goldman Sachs Research (GSR), analitičkog ogranka moćne globalne investicijsko-bankovne korporacije Goldman Sachs Group, Inc.,  procjenjuje se da će u sljedećih 10 do 15 godina tržište humanoidnih robota – prema opreznim procjenama – biti „teško“ više od 6 milijardi dolara. Takvo bi tržište do 2035. godine moglo popuniti 4% predviđenog nedostatka radne snage u proizvodnji u SAD-u do 2030. i 2% globalne potražnje za njegovateljima i osobnim asistentima starijih osoba.

GSR svojoj analizi daje i dodatnu, još ambiciozniju projekciju: ukoliko problemi dizajna humanoidnih robota, adekvatne primjene naprednih tehnologija, te pristupačnosti i širokog javnog prihvaćanja takvih robota budu u potpunosti prevladani, dakle u idealnom razvoju situacije, do 2035. godine bi se moglo uspostaviti tržište vrijedno i preko 150 milijardi USD. Tržište te veličine moglo bi popuniti od 48% do 126% praznine u radnoj snazi ​​i čak 53% praznine u broju njegovatelja starijih osoba.

Pametniji od dostavljača pizze

Kao dvije temeljne prepreke takvom optimalnom napretku uvođenja inteligentnih humanoidnih robota navodi se to što današnji humanoidni roboti još uvijek mogu raditi samo u kratkim jednosatnim ili dvosatnim „smjenama“ prije nego što im je potrebno ponovno punjenje, te činjenica da su neki humanoidni roboti ovladali vještinama pokretljivosti i agilnosti, dok se drugi mogu dobro nositi s kognitivnim i intelektualnim izazovima – ali još uvijek nitko ne uspijeva objediniti oboje.

Jedna od najnaprednijih tehnologija koje nalikuju robotima na komercijalnom tržištu je koncept autonomnog vozila, ali humanoidni robot namijenjen radu u industriji ili kao asistent živim osobama morao bi imati veći stupanj kognitivne inteligencije i sposobnosti dvosmjerne komunikacije s ljudima od samovozećeg kamiončića za dostavu pizze. Izvješće sadrži i ne baš optimistično intoniranu rečenicu: „U povijesti razvoja humanoidnih robota, još nijedan robot do sada nije uspješno komercijaliziran.“

Ipak, GSR-ovo analitičko izvješće sugerira i strateške smjerove kojima bi se trebalo kretati kako bi humanoidni roboti postali pametniji i jeftiniji od samohodnih električnih taksija ili dostavnih vozila, te predviđa kako bi u slučaju otklanjanja sadašnjih manjkavosti humanoidni roboti mogli postati ekonomski održivi između 2025. i 2028. godine ukoliko se koriste u industrijskoj primjeni, a između 2030. i 2035. ako budu korišteni u širokoj „civilnoj“ primjeni.

Usavršavanjem do isplativosti

Nekoliko pretpostavki podupire tu perspektivu, a analiza Goldman Sachs Researcha detaljno opisuje koja bi se poboljšanja trebala dogoditi da bi se to ostvarilo… i potom došlo na naplatu.

Kao prvo, trajanje baterije humanoidnih robota moralo bi se poboljšati do te mjere da bi u jednom danu roboti mogli raditi najmanje dvadesetak sati prije nego što je potrebno ponovno punjenje u trajanju do 4 sata (tzv. shema 20+4) ili bi trebali biti omogućeni ciklusi izmjene brzog punjenja u tijeku jednog sata i samostalnog rada idućih 5 sati (tzv. shema 4×(5+1)).

Na drugom mjestu navodi se poboljšanje mobilnosti i agilnosti takvih robota, koje bi trebalo povećavati postupno i usporedno sa stalnim povećavanjem sposobnosti kognitivne obrade informacija. To pak znači da se  moraju znatno poboljšati i robotski „živci i osjetila“: kamere osposobljene za prostornu vizualizaciju, feedback-interakcija s okolinom, vizualni i glasovni senzori i drugi aspekti osjetila.

Također će se u sprezi s poboljšanjem osjetila morati poboljšati brzina i učinkovitost real-time procesuiranja informacija dobivenih iz tih perifernih inputa, tako da roboti mogu uspješno izbjegavati prepreke i procjenjivati najkraći put do izvršenja zadatka, te suvislo reagirati na pitanja i zahtjeve. Kao još veći izazov ističe se automatizirana specijalizacija i individualizacija robota, to jest proces auto-treniranja i autonomnog samousavršavanja humanoidnih robota nakon što počnu raditi na poslovima koji su specifični i varijabilni u svojim ciljevima i zahtjevima. Trenutno taj proces „samostalnog učenja“ kako izvesti specifične zadatke na složenom radnom mjestu čak i kod naprednih robota traje za neka specifična radna mjesta i više od godinu dana.

I naposlijetku, proizvođači robota morat će smanjiti troškove proizvodnje za otprilike 15-20% godišnje kako bi jednom proizvedeni humanoid mogao kroz svrsishodno korištenje samoga sebe isplatiti za dvije godine.

Kobotizacija robotizacije

Navedene poteškoće se na prvi pogled mogu učiniti nerješivima unutar predviđenih vremenskih gabarita, ali u izvješću se navodi i kako već postoji presedan za njihovo rješavanje: iskustvo u uvođenju tvorničkih kolaborativnih robota.

Kolaborativni robot ili kobot (engl. cobot) namijenjen je izravnoj interakciji i suradnji s ljudima unutar zajedničkog prostora ili u prostorima gdje su ljudi i roboti u neposrednoj blizini. S obzirom da je takav kooperativni način rada čovjeka i kobota u načelnoj suprotnosti s tradicionalnim industrijskim primjenama u kojima su roboti izolirani od kontakta s ljudima, koboti su se svojedobno suočili sa značajnim skepticizmom, baš kao što se danas suočavaju humanoidni roboti.

Ipak, danas su koboti uobičajen dio proizvodnih linija u pogonima, primjerice u automobilskoj industriji. Trebalo im je otprilike sedam do deset godina da prijeđu put od svojih prvih komercijalno dostupnih verzija do serijske prodaje. I poput današnjih humanoidnih robota koji se još uvijek bore za prihvaćenost u svojoj domeni primjene, tako su i koboti morali mnogo toga naučiti i napredovati u pogledu svoje spretnosti i vremena odziva. Dakle, kako je danas posve uobičajena stvar vidjeti robote kako u industrijskim primjenama funkcioniraju „rame uz rame“ s ljudima, tako bi i humanoidni roboti mogli pronaći svoje područje optimalne primjene i prihvaćenosti.

Primjena humanoidnih robota mogla bi biti uspješna i isplativa u područjima u kojima ne-humanoidni industrijski roboti imaju poteškoća, uključujući upravljanje skladištima i logistikom, te poslove koji su jednostavni ali zahtijevaju čovjekoliku motoriku i procjenu prostora, kao što je prijenos robe uz i niz stepenice.

Psihološke i druge barijere

U kućanstvima bi, dakako, raspon izazova za primjenu humanoidnih robota bio daleko složeniji. U izvješću se kaže da je robotičke aplikacije za individualne kupce i kućanstva znatno teže dizajnirati zbog raznovrsnijih potencijalnih scenarija primjene, nužnosti prepoznavanja velikog broja raznolikih objekata i njihove namjene, kompliciranijeg navigacijskog sustava u prostorima znatno manjim i složenijim od tvorničkih hala i skladišta.

Poseban problem predstavlja pitanje kako će obični ljudi prihvatiti humanoidne robote i reagirati na njihovu prisutnost u privatnom prostoru svojega doma.

A kada se – čak i bez dublje analize - samo nabroje mnoga druga pitanja i potencijalni problemi uvođenja humanoidnih pametnih strojeva u opću primjenu, uključujući sukobe oko „preotimanja radnih mjesta“ ljudskim radnicima, pitanje povjerenja u sigurnost ljudi unutar radnog prostora robota, problem očuvanja privatnosti podataka koje roboti prikupljaju, psihološku barijeru koja je posljedica robotske sličnosti sa stvarnim ljudima, problem nemogućnosti istinske zamjene ljudskih emocija, poteškoće povezane s interakcijom ljudskog mozga i računala, kao i pitanja etike i zakonskih propisa koja se tiče autonomije robota, tada postaje jasnije koliko je velik optimizam analitičara koji smatraju da je sve navedene prepreke moguće riješiti na takav način da već za desetak godina budemo svjedoci ulaska humanoidnih robota u naše živote.