Temu dobrog ili lošeg PR-a svako toliko aktualizira neki događaj iz stvarnog života, i kod proizvođača koji ima problema sa samozapljanjem mobitela, i kod američkih predsjedničkih izbora, i kod bankrota velikih kompanija koje ide spašavati država izmišljanjem novih zakona, primjera je bezbroj...

Povijest je uostalom zaista učiteljica života. Venecija, jedna od najboljih država ikad, vladala je i nekim našim današnjim prostorima. Kada gledate kartu kasnog srednjeg vijeka ili renesanse, pa kad vidite koliko je Venecija malena i čudno raspoređena, samo uz obalu i izolirane točke, gradove i utvrde – morate se zapitati kako su opstali toliko dugo koliko jesu uz sile teške kategorije kao Francuska, Austrija, Otomansko carstvo, Rusija, Poljska... Tajna uspjeha Venecije je iznimno kvalitetna, poduzetna i hrabra mornarica – i ratna i trgovačka. Zatim je tu, rekli bi, uz ironičan sloj, današnjim rječnikom, neoliberalni makijavelizam. Na kraju najviše od svega – diplomacija i, ono što je tema ovog teksta, odnosi s javnošću, PR.

O bici kod Lepanta, ključnom dogaćaju Ciparskog rata, mogu pričati satima. To mi je jedan od najdražih i najfascinantnijih povijesnih događaja uopće. Flota Svete lige nije sastavljena lako. Naime, jedan od glavnih razloga turskih uspjeha u 16. stoljeću bila je razjedinjenost Europe – kršćanske zemlje oklijevale su složiti koaliciju i svatko je razmišljao "neka susjedu crkne krava" tj. neka Turci napadnu baš njega. Saveznička flota kod Lepanta djelo je pape Pija V koji je upornim pregovaranjem uspio nagovoriti inače međusobno zavađene sile Europe – Veneciju, Španjolsku, Savoju, Đenovu, Toskanu, Malteški red, Papinsku državu – da formiraju zajednički front prema zajedničkom neprijatelju – Turcima.

Flotom je, kao kompromis, zapovijedao mladi španjolski plemić Don Juan od Austrije, a neke od članica više su se mrzile međusobno nego što su mrzili Turke. Jedno od najvećih rivalstava među saveznicima bilo je ono između Venecije i Đenove (ne zaboravimo da je i "naš" Marko Polo, kao Venecijanac, neko vrijeme proveo u đenoveškom zatovoru). Pri plovidbi do Lepanta, često su izbijale tučnjave i sukobi među mornarima i pješacima ukrcanim na brodove iz trazličitih država i gradova. Većina pješaštva na brodovima bila je španolska, najdiscipliniranija i najbolja pješadija Europe tada, ali idem u digresiju.

Da bi minimizirao interne sukobe, Don Juan je flotu još prije bitke rasporedio ovako: lijevo krilo su činile venecijanske galije (uključujući i nekoliko iz naših krajeva); u sredini su bile španjolske galije, uglavnom nešto veće od drugih i nešto venecijanskih i malteških; desno krilo činili su većim dijelom Đenovljani, pod zapovjedništvom Đenovskog admirala Gian Andrea Dorie. Iza svega je bila operativna rezerva, pod komandom Alvara de Bazana, s miješanim sastavom (šibenska galija nalazila se u rezervi). Ispred sva tri skvadrona išla su po dva velika venecijanska galeasa. Galeas je posebno velika galija, zapravo ploveća tvrđava načičkana topovima i namijenjena disrupciji protivničke flote prije nego pravi kontakt uopće i bude ostvaren. Galeasi na lijevom, venecijanskom krilu, i u sredini, su odigrali ključnu ulogu, dok se na desnom krilu nisu stigli ni postaviti.

Samu bitku neću prepričavati, iako bi mogao mleti o tome satima. Vrlo ukratko – na lijevom su krilu Venecijanci nakon teške borbe, te nakon pogibije admirala Barbariga, okružili Turke i satjerali ih uz obalu. U sredini je nakon jednako krvave borbe španjolsko pješaštvo u izravnoj tučnjavi na palubama ukrštenih brodova odnijelo pobjedu.... ali sve je to moglo biti uzalud da su na desnom krilu Turci prevagnuli.

O tome što se zbivalo na desnoj strani vode se prijepori do današnjeg dana. Kako je turska flota ukupno bila brojnija, ta se prednost posebno vidjela na desnoj strani, koja je završavala na otvorenom moru; lijevo krilo je dodirivalo kopno i tu nije bilo mjesta za "širenje" flota. Videći da će ga brojnija turska flota okružiti zdesna, što je u taktičkom smislu značilo gotovo siguran poraz, Gian Andrea Doria je svoju, malobrojniju eskadru, odvukao još više udesno, prema otvorenom moru. Turski admiral, Uluč Ali, inače alžirski pirat, je onda otišao još više prema van (za njega ulijevo), Doria opet udesno....

Dok su se ova dvojica nadmudrivali, a obzirom da je za raspored desnog krila zbog udaljenosti od početnih pozicija ionako trebalo najviše vremena, bitke na lijevom krilu i u centru već su bile praktično odlučene. U jednom trenutku Uluč Ali, svojim manjim i mnogo bržim brodovima upada u procjep koji se kod kršćana otvorio između centra i desnog krila, prekasno da utječe na ishod bitke, ali na vrijeme da ostvari jedinu tursku, sasvim lokaliziranu pobjedu tog dana.

Dorijini brodovi jedva da su i vidjeli bitke, ali su ipak odigrali ključnu ulogu. Neutralni se današnji povijesničari uglavnom slažu – Doria je svojim manevrima vjerojatno spasio kršćansku flotu od poraza. To, međutim, nije verzija koju ćete naći u povijesnim knjigama, posebno u suvremenim zapisima, dakle onima nastalim odmah nakon bitke.

                                                              -oOo-                                    

Venecijanci, majstori PR-a, odmah su oko sredine istog dana, dok je more bilo crveno od krvi, preživjeli iscrpljeni, a brodovi još dogorjevali, sastavili izvještaj senatu, i poslali ga natrag u Veneciju brzom fustom (fusta je mala, brza galija). Kad je fusta s press releaseom došla u Veneciju, ne samo što je zavladala radost zbog pobjede, nego je i venecijanska PR agencija odmah stvar stavila na web – dakle, poslala na sve dvorove Europe i ostalo je – legenda, ili tek povijest.

U Venecijanskoj verziji Đenovezi su kukavičke džukele, a Gian Andrea Doria najveći bijednik što postoji. Sve ovo je fantastično opjevao Andrija Kačić Miošić, u Razgovoru ugodnom naroda Slovinskoga, u Pismi od strašnoga boja. Kao pošten Slaven-Venecijanac, za Doriu nema dobrih riječi: "Ej neviro, nigdi te ne bilo!"

Zaključak – ni tada nije bilo bitno tko je šta zapravo uradio, već tko je poslao brži i kvalitetniji PR!