Da odmah razjasnimo: ono kad ste pocrvenili poput netom skuhanog raka jer ste predugo boravili na suncu, pa ste noć potom proveli plačući i mažući se dopo sole kremicama i hladnim jogurtom, a nakon dva-tri dana sa svojih leđa, ramena i nosa ljuštili cijele plahte vlastite kože -- to nije alergija na Sunce. To su obične opekline od sunca (sunčanja), ili - ako baš želite svoj neoprez i nebrigu nazvati nekim dostojanstvenijim imenom, poslužite se latinskim medicinskim izrazom: erythema solaris.

Opekline su neoprez, a alergija je imunosna reakcija

Kad se govori o tzv. "pravoj alergiji na sunce", obično se misli na imunosno posredovanu preosjetljivost na UV spektar zračenja, a ne na opekline. Naravno, na misli se ni na alergijsku reakciju na Sunce kao takvo, jer na nj ne možete biti alergični kao na kikiriki, grinje, mačju dlaku ili penicilin: Sunce ne može biti uzrok alergije jer u svojem sastavu nema ništa što može pokrenuti pretjerano naglašen imunosni odgovor. Kemijski sastav Sunca čini ga ogromnom kuglom ioniziranih plinova – oko 74 % vodika, 24 % helija, te oko 2 % ostalih elemenata poput kisika, ugljika, dušika, silicija, magnezija, željeza i drugih. I od nas je udaljeno malo previše da bi moglo izazvati alergijsku reakciju kontaktnog, inhalacijskog ili prehrambenog tipa.

Dakle, na Sunce kao objekt nije moguće biti alergičan u klasičnom imunološkom smislu. Jer - vratimo se osnovama alergologije - da bi došlo do alergijske reakcije, molekule alergena morale bi doći u kontakt s našim imunosnim sustavom – što kod atoma i iona iz Sunčeve plazme nije slučaj, jer oni ne putuju do nas. No, ono što putuje jesu fotoni / elektromagnetsko zračenje - tj. svjetlost koja može izazvati fototoksične ili fotoalergijske reakcije. To nije alergija na kemijski sastav Sunca, nego na biološki učinak njegove radijacije. 

Ukratko, nitko nije alergičan na „vodik i helij iz Sunca“, ali može biti preosjetljiv na svjetlost i energiju koju vodik i helij proizvode kroz fuziju.

Sunčeva se svjetlost - vratimo se osnovama fizike - sastoji od elektromagnetskog spektra koji uključuje vidljivu svjetlost, infracrveno zračenje (toplina) i ultraljubičasto zračenje (UV). Upravo je UV komponenta odgovorna za najveći dio bioloških učinka, od preplanulosti i opeklina do pokretanja imunosnih reakcija, a kod kronične izloženosti i do mutacija DNK i kancerogeneze. 

Najveći dio UV zračenja koji dopire do kože je UV-A (dužih valnih duljina), dok je manji, ali agresivniji dio UV-B (kraćih valova), koji ima dovoljno energije da ošteti staničnu DNK i pokrene imunosni odgovor.

Zaštitni mehanizmi kože

Na sreću, koža nije bespomoćna. Melanin, pigment u koži, djeluje poput prirodnog UV-filtra. No, taj melaninski filter nije baš vrhunski učinkovit: primjerice, izrazito tamnopute etničke skupine (npr. nilotski narodi Dinka i Nuer iz Južnog Sudana) imaju toliko melanina u koži da ih štiti od sunčevog UV-zračenja poput losiona sa SPF (sun protecting factor) 30, tako da su nešto bolje - ali ne i u potpunosti! - zaštićeni od sunčanih opeklina ili karcinoma kože izazvanog kroničnim izlaganjem suncu.

Istina, postoji niz staničnih mehanizama za popravak DNK oštećene zračenjem. Kad te obrane zakažu, dolazi do opeklina, ali i mogućih dugoročnih posljedica poput raka kože. Još ozbiljnije postaje ako imunosni sustav pogrešno identificira vlastita tkiva ("pogođena UV zrakama) kao prijetnju, što vodi u autoimune reakcije. Upravo u tome leži opasnost nekih "alergija na sunce".

Tri vrste pretjeranih reakcija - i što učiniti

1. Polimorfna svjetlosna erupcija (PMLE) – najčešća forma "sunčane alergije". Javlja se kod otprilike 1 od 6 osoba, najčešće u umjerenim klimama. Nekoliko sati nakon izlaganja suncu, na izloženim dijelovima tijela (vrat, prsa, nadlaktice) pojavljuju se crveni, svrbljivi osipi, koji mogu potrajati i do deset dana. Radi se o preaktivnom imunosnom odgovoru na UV-zračenjem promijenjene komponente kože.
Ako se to dogodi, treba se odmah maknuti sa sunca, ohladiti kožu hladnim oblozima i nanijeti umirujuće kreme. U blažim slučajevima pomoći mogu antihistaminici, dok kod jače reakcije treba potražiti savjet liječnika. 

2. Kronični aktinični dermatitis (CAD) – težak oblik reakcije u kojem i najmanja količina UV-a može izazvati ekstremni ekcem. Javlja se na dijelovima tijela izloženim svjetlu (lice, ruke), koža je crvena, zadebljana, ljuskava i izrazito svrbi. U mnogim slučajevima potrebni su jaki imunosupresivi.
Osobe s CAD-om trebaju potpuno izbjegavati UV zračenje, koristiti zaštitnu odjeću i UV-filtrirane naočale te po mogućnosti boraviti u prostorima s filtriranim svjetlom. Liječenje uvijek treba voditi dermatolog, a pri prvim znakovima sumnje nužna je rana dijagnostika.

3. Eritropoetska protoporfirija (EPP) – nasljedna bolest u kojoj se zbog poremećaja u metabolizmu porfirina razvija preosjetljivost na sunce. Već i 120 sekundi na dnevnom svjetlu izaziva bolne otekline, crvenilo i dugotrajan osip. Kod djece može dovesti do trajnih ožiljaka i oštećenja krvnih žila u koži. Zbog čestih boravaka u zatvorenom prostoru, djeca s EPP-om često razvijaju i nedostatak vitamina D.
Osobe s EPP-om trebaju se strogo kloniti sunčeve svjetlosti, koristiti zaštitnu odjeću i kape, a prozore zaštititi UV-filterima. Liječnici ponekad preporučuju i uzimanje beta-karotena te nadoknadu vitamina D kako bi se ublažile posljedice izbjegavanja Sunca.

Kada zaista (no, na sreću - rijetko) postane baš opasno

Najteži slučajevi uključuju xeroderma pigmentosum (XP), rijetki nasljedni poremećaj u kojem je oštećen sustav popravka DNK. UV oštećenja se ne popravljaju i s vremenom dolazi do nakupljanja mutacija, što rezultira rakom kože u vrlo ranoj dobi, čak i prije šeste godine života. Stanice kože u osoba s XP-om ne mogu se učinkovito obraniti od svakodnevnog UV zračenja, zbog čega se preporučuje strogo izbjegavanje sunca i korištenje specijalizirane UV-zaštitne opreme. Djeca s ovom bolešću moraju nositi odjeću s UV zaštitom, široke kape, rukavice i koristiti kreme s najvišim zaštitnim faktorom, čak i u zatvorenim prostorima s prozorima. U nekim zemljama razvijeni su programi za rano otkrivanje i skrb, koji mogu produljiti životni vijek, no u područjima bez dobre zdravstvene skrbi, prosječan životni vijek je nažalost samo 13 do 14 godina.

Još jedan rijedak, ali osobito neugodan oblik reakcije je hydroa vacciniforme (HV), koja se javlja u djece i povezana je s Epstein-Barr virusom. UV zračenje izaziva mjehuriće i kraste na licu i rukama, koje ostavljaju ožiljke. Osipi su često bolni, a djeca mogu osjećati pečenje, svrbež i nelagodu, što dodatno otežava svakodnevne aktivnosti i kretanje na otvorenom. Iako se smatralo da bolest sama od sebe nestaje tijekom adolescencije, u novije se vrijeme otkriva da u nekim slučajevima prelazi u limfoproliferativni poremećaj, što može uključivati i ozbiljnije sistemske manifestacije. To znači da tijelo počinje nekontrolirano stvarati bijele krvne stanice, što može biti rizično i u nekim slučajevima slično ranim fazama limfoma, odnosno raka limfnog sustava. Rano prepoznavanje simptoma i izbjegavanje izlaganja suncu ključni su za ublažavanje simptoma, a u nekim slučajevima primjenjuju se antivirusni lijekovi i lokalni kortikosteroidi.

A što ako krivac nije sunce, nego krema?

Česti alergijski problem nije u Sunčevim zrakama, nego u nečem što smo stavili na kožu, pa izložili UV svjetlosti. Fotokontaktni dermatitis nije prava alergija na sunce, već alergija na neke kemikalije (npr. u kremama za sunčanje, losionima ili analgetskim gelovima), koja se aktivira tek kad se koža s tim spojevima izloži suncu.

Tipičan primjer su osobe koje nanesu gel s ibuprofenom, a zatim se izlože suncu i razviju alergijski osip. Takvi osipi mogu biti praćeni peckanjem, crvenilom, pa čak i stvaranjem plikova, a često su jasno ograničeni na područja gdje je preparat nanesen. Tipično za fotokontaktnu alergiju jest podatak da osoba inače nije alergična na taj preparat -- osim ako namazana njime izađe nepokrivene kože na dnevno svjetlo.

Osim ibuprofena, fotoreaktivne reakcije mogu izazvati i neki drugi lijekovi poput ketoprofena, naproksena, tetraciklina, sulfonamida, fluorkinolona, pa čak i nekih diuretika poput hidroklorotiazida. Rizik se povećava i kod parfema i dezodoransa koji sadrže kemijske spojeve osjetljive na UV zračenje, poput limonena, linaloola, geraniola, citronelola i eugenola – tvari koje se često nalaze i u prirodnim eteričnim uljima.

Da bi se to spriječilo, preporučuje se testirati kozmetičke i ljekovite pripravke na maloj površini kože prije upotrebe, a pri izlaganju suncu koristiti isključivo dermatološki provjerene proizvode. Ako se osip već pojavi, najbolje je odmah isprati zahvaćeno područje, nanijeti hladne obloge i po potrebi potražiti savjet dermatologa.

UV nije samo boja ljeta

Iako Sunce omogućuje život, vitamin D i dobro raspoloženje, kod nekih ljudi ono može postati opasno. Alergije i preosjetljivost na sunčevo zračenje nisu mit, već realnost, koja u najtežem obliku može bitno narušiti kvalitetu života, pa i biti smrtonosna. Srećom, najčešće se radi o prolaznim i blagim oblicima, koji se mogu držati pod kontrolom. Zato je važno razumjeti vlastitu kožu i njene reakcije te prepoznati rane znakove osjetljivosti.

Nisu svi jednako osjetljivi, ali svi mogu profitirati od umjerene i odgovorne izloženosti suncu. Ključ leži u informiranosti: poznavanje sastava proizvoda koje nanosimo na kožu, svjesnost o uzetim lijekovima i njihovoj fotoreaktivnosti, te navika redovite zaštite kože od UV-zračenja. Iako zvuči banalno, jednostavne mjere poput šešira, majice dugih rukava i izbjegavanja podnevnog sunca i dalje su najučinkovitija obrana.

No prije nego se krene s izlaganjem suncu, pogotovo nakon duge zime, nije naodmet podsjetiti se da neki ljudi zaista mogu biti alergični - ne na Sunce, već na njegove zrake. 

 - - -

^{Igor „Doc“ Berecki je pedijatar-intenzivist na Odjelu intenzivnog liječenja djece Klinike za pedijatriju KBC Osijek. Pobornik teorijske i praktične primjene medicine i znanosti temeljene na dokazima, opušta se upitno ne-stresnim aktivnostima: od pisanja znanstveno-popularnih tekstova u tiskanom i online-izdanju časopisâ BUG, crtkanja računalnih i old-school grafika i dizajna, zbrinjavanja pasa i mačaka, fejsbučkog blogiranja o životnim neistinama i medicinskim istinama, sve do kuhanja upitno probavljivih craft-piva i sasvim probavljivih jela, te neprobavljivog sviranja bluesa.}