Suvremena medicina sve više usvaja i primjenjuje napredne tehnologije, pa se danas zdravstveni djelatnici u kliničkoj praksi intenzivno koriste umreženom globalnom dostupnošću informacija i edukacijskih materijala, a u svojem se radu oslanjaju na umjetnu inteligenciju, biorobotičke sustave, sofisticirane elektroničke napravice za praćenje vitalnih funkcija pacijenata, računalno potpomognuto dizajniranje novih antibiotika i drugih lijekova... pa ipak, unutar tog modernog okruženja pametnih naprednih tehnikalija svakodnevno se susrećemo i s oprečnim trendom: s primjerima udaljavanja od tradicionalnog, empatičnog međuljudskog kontakta između liječnika i pacijenta.

Nerijetko smo svjedoci da još uvijek postoje (štoviše, još su češće i očitije!) situacije koje ustrajno i u sve većoj mjeri narušavaju povjerenje pacijenata u zdravstveni sustav, ma koliko on bio tehnološki napredan, sofisticiran i moderniziran.  

"Nekada je neopisivo teško uvjeriti liječnike da ste zaista bolesni."

Okretanje liječničke pozornosti tehnologiji i odvraćanje pozornosti od „živih ljudi“ koji dolaze u ambulante i bolnice rastući je trend koji ugrožava zdravlje milijuna pacijenata diljem svijeta. Liječnici pritom kao da više vjeruju računalima i brojkama ispisanim u nalazima nego onome što i kako im pacijenti priopćavaju kao svoje tegobe i simptome. Taj negativni fenomen nepovjerenja u pacijentovu procjenu težine bolesti i sklonost liječnika da zanemaruju, umanjuju, diskriminiraju, patroniziraju ili negiraju doživljaj pacijentovih problema (premda bi zdravlje i dobrobit pacijenata trebali biti na prvom mjestu) postao je globalno poznat pod angloameričkim nazivom 'medicinski gaslighting', specifičan je po tome što ima posebno izražen negativan učinak na žensku populaciju.

Što je medicinski "gaslighting"?

Navedimo samo jedan od nebrojenih primjera s kojim se žene doslovce svakodnevno suočavaju u zdravstvenom sustavu: djevojka s jakim bolovima u donjem trbuhu dolazi u hitnu službu, liječnik je površno pregleda i kaže kako je vjerojatno samo posrijedi „ona ženska stvar“, predmenstrualni sindrom, pa ju pošalje kući s preporukom da uzme analgetik. Nepunih 24 sata kasnije, djevojka u žestokim bolovima završava na hitnoj operaciji zbog puknuća ciste na jajniku.

U medicini, zanemarivanje i negiranje se događa kada liječnici ili drugi zdravstveni radnici omalovažavaju simptome pacijenta ili ih prikazuju kao preuveličane, subjektivne ili čak nepostojeće. Ovakvo postupanje zdravstvenih djelatnika pacijente često stavlja u stanje bespomoćnosti, ne samo u smislu njihovog fizičkog stanja već i mentalnog zdravlja.

Istraživanja pokazuju da žene, posebice one s kroničnim bolestima ili bolestima koje se teže dijagnosticiraju (poput hormonalnih i autoimunih poremećaja), češće doživljavaju da im se simptomi ignoriraju ili minimiziraju. Ženama se znatno češće nego muškarcima sugerira da su njihovi simptomi psihosomatski ili povezani s emocionalnim ili mentalnim stanjima poput stresa ili anksioznosti, što rezultira time da se pravi uzrok bolesti ne dijagnosticira na vrijeme. U tom slučaju nije samo posrijedi 'klasični gaslighting', već diskriminacija, medicinska pristranost.

"Stalno su mi govorili: 'Samo ste napeti i nervozni, to je anksioznost', a ja sam ih pitala: 'Dobro, ali kako to objašnjava moje loše nalaze jetrene funkcije?'."

Ta se diskriminacija manifestira na različite načine: kao negiranje i odbacivanje simptoma (zdravstveni djelatnik uvjerava pacijenticu da su njezini simptomi 'samo u njezinoj glavi'), kao minimiziranje tegoba (ozbiljni simptomi se bez adekvatne dijagnostike pripisuju pretjerivanju, stresu, anksioznosti ili hormonalnim promjenama) ili kao stereotipiziranje (oslanjanje na spolne stereotipe pri postavljanju dijagnoze, kao što je automatsko pripisivanje bolova u trbuhu menstrualnim tegobama), ignoriranje (zanemarivanje simptoma i odbijanje provođenja daljnjih pretraga) ili patroniziranje (obraćanje pacijentici na način koji umanjuje njezinu inteligenciju ili sposobnost razumijevanja vlastitog tijela).

Zašto je medicinska spolna pristranost izraženija prema ženama?

Premda negiranje i ignoriranje simptoma može pogoditi bilo koga, istraživanja pokazuju da su žene znatno češće žrtve ovog fenomena. Razlozi za to su višestruki i duboko ukorijenjeni u povijesnim, kulturološkim i institucionalnim predrasudama. Na prvom mjestu je stručno povijesno naslijeđe: žene su stoljećima bivale isključene iz medicinskih istraživanja i edukacije zdravstvenih djelatnika, što je s vremenom rezultiralo manjkom znanja o specifičnostima ženskog zdravlja. Taj manjak znanja vidljiv je i unutar medicinske struke jednako kao i u vidu niske edukacijske razine opće populacije.

Unatoč civilizacijskom napretku i visokom stupnju educiranosti, mnogi zdravstveni djelatnici se ne mogu osloboditi tradicijskog balasta predrasuda, pa još uvijek, svjesno ili nesvjesno, imaju duboko ukorijenjene predrasude o ženama kao pacijentima. Na tu činjenicu treba vezati i problem nazvan nedostatak reprezentacije: žene su stoljećima bile premalo zastupljene u medicinskoj struci, posebno na vodećim pozicijama, što je uvelike utjecalo na diskriminacijsko oblikovanje medicinskih protokola i njihovu praktičnu primjenu.

Veliku ulogu - možda i najveću - igraju kulturološki faktori: u mnogim društvima još uvijek postoji civilizacijska, kulturološka i religijska tendencija da se žensko zdravlje tretira kao manje važno („drugotno“) ili da se ženama pripisuje prenaglašena emocionalnost. Još ako se na to nadoveže i realna činjenica kompleksnosti ženske fiziologije (gdje hormonalne fluktuacije i reproduktivni sustav čine žensko tijelo kompleksnijim i specifičnijim za dijagnosticiranje), jasno je zašto neki liječnici koriste ženski spol svojih pacijentica kao izgovor za ignoriranje i odbacivanje njihovih tegoba i simptoma.

Posljedice medicinske diskriminacije žena

A kada se zdravstveni sustav ogluši na potrebe i pritužbe žena, posljedice su i ozbiljne i dalekosežne: od toga da je pojava zakašnjelih dijagnoza značajno češća kod žena  (mnoge bolesti, uključujući maligne, otkrivaju se u kasnijim stadijima zbog inicijalnog zanemarivanja simptoma), preko činjenice da takvo kašnjenje izaziva pogoršanje zdravstvenog stanja (jer neliječeni simptomi mogu dovesti do komplikacija i trajnog narušavanja zdravlja), pa sve do psiholoških posljedica izluđivanja omalovažavanjem, što se očituje gubitkom povjerenja u zdravstveni sustav, ali i u daleko ozbiljnijim oblicima pojave anksioznosti ili depresiju.

"Nakon što je prošlo više od deset godina kako s tim tegobama neuspješno obilazim specijaliste, dosadila sam već i samoj sebi."

Nezanemariva posljedica je i povećan financijski teret uzrokovan višestrukim posjetama liječnicima i traženjem 'drugog mišljenja', kao i gubitak društvene pozicije (jer žene čije se zdravstvene tegobe ne shvaćaju ozbiljno mogu imati velikih poteškoća u profesionalnom i osobnom životu). Medicinsko patroniziranje nije samo pitanje individualnih iskustava pojedinih žena; to je sustavni problem koji zahtijeva povećanu društvenu pozornost i akciju.

Povijesni kontekst

Da bi se u potpunosti shvatio fenomen medicinskog zanemarivanja žena, treba se osvrnuti na njegovu dugu i kompleksnu povijest. Korijeni ovog problema sežu duboko u prošlost, a oblikovani su stoljetnim društvenim, kulturnim i znanstvenim predrasudama.

Temelje suvremene spolne i rodne diskriminacije i androcentrične medicine položeni su još su u antičkom dobu i Srednjem vijeku: u Staroj Grčkoj, kolijevci zapadne medicine, žene su bile percipirane kao „nesavršene verzije“ muškaraca, pa je i Hipokrat, kojega mnogi smatraju ocem zapadnjačke medicine, vjerovao da je žensko tijelo fundamentalno drugačije i inferiorno muškom, na čemu su izgrađeni temelji za stoljeća pogrešnih medicinskih teorija o ženskim bolestima. Tijekom Srednjeg vijeka situacija se dodatno pogoršala: Crkva je imala snažan utjecaj na medicinu, a žensko tijelo je biblijskim anatemiziranjem bilo povezivano s grijehom i nečistoćom, menstruacija je smatrana „pokorom“ za urođene ženske grijehe, a mnogi ženski zdravstveni problemi pripisivani su „histeriji“ -  pojmu koji dolazi od grčke riječi za maternicu. Nerijetko je postojala vrlo tanka granica koja je dijelila žensku glavobolju ili psihičku bolest od inkvizicijskog spaljivanja takve vještice na lomači.

Nakon mračnog i nazadnog Srednjeg vijeka, renesansa i prosvjetiteljstvo su donijeli napredak u medicini i znanosti… ali ne i za žene, koje su i dalje ostale na marginama gdje su ih smjestila vjerovanja Starog i Srednjeg vijeka. Medicinska istraživanja provodila su se gotovo isključivo na muškarcima, a rezultati su se nekritički primjenjivali na žene. U 18. i 19. stoljeću je u medicinskim krugovima teorija o „lutajućoj maternici“ dobila na dodatnoj popularnosti. Prema toj pseudoznanstvenoj teoriji maternica se može pomicati kroz tijelo, uzrokujući pritom simptome koji su se potom koristili za objašnjavanje širokog spektra ženskih zdravstvenih problema: od glavobolja, promjena raspoloženja, do depresije i ozbiljnih psihičkih bolesti.

"Kao da se svi ponašaju po shemi 'Njenu dijagnozu nije lako odrediti, pa ćemo reći da su posrijedi njezini tanki živci'."

Druga polovica 19. stoljeća, tzv. „Viktorijansko doba“, donijelo je nove izazove. Žene su i dalje bile percipirane kao krhka bića, sklona histeriji i nervnim poremećajima. Ovo je dovelo do pretjerane medikalizacije ženskog tijela i uma: mnogi liječnici tog doba smatrali su da su žene po prirodi bolesne i slabe, što je često rezultiralo pretjeranim liječenjem i štetnim tretmanima. Istovremeno se pojavio i fenomen poznat kao „rest cure“ (liječenje odmorom), koji je ženama s različitim simptomima propisivao dugotrajan odmor u krevetu, izolaciju i pasivnost. Ova „terapija“ je nerijetko pogoršavala stanje pacijentica, ali se nastavila primjenjivati još desetljećima, do duboko u dvadeseto stoljeće.

Sigmund Freud i razvoj psihoanalize imali su početkom 20. stoljeća značajan utjecaj na percepciju ženskog zdravlja. No, premda je Freud dao važan doprinos razumijevanju ljudske psihe, njegove teorije o ženskoj seksualnosti i psihologiji često su korištene za patologizaciju normalnih ženskih iskustava. Mnogi fizički simptomi kod žena pripisivani su psihološkim uzrocima, što je dodatno ojačalo praksu medicinskog gaslightinga. Sredina 20. stoljeća donijela je novi značajan napredak u medicini, uključujući otkriće antibiotika i razvoj sofisticiranijih dijagnostičkih metoda, ali žene su i dalje redovito bile isključivane iz kliničkih istraživanja, a njihovi zdravstveni problemi nerijetko trivijalizirani.

Paradoksalno, upravo sredina 20. stoljeća je bilo doba kada su žene masovno počele ulaziti u medicinsku profesiju. Međutim, dominantne androcentrične hijerarhijske strukture i edukacijske prakse u medicini ostale su uglavnom nepromijenjene, formirajući često i kod žena-liječnica iste predrasude prema ženskim pacijenticama.

Tek je 1970-ih i 1980-ih godina feministički pokret počeo snažnije ukazivati na probleme u zdravstvenoj skrbi žena. Knjige poput „Our Bodies, Ourselves“ pomogle su educirati žene o njihovom tijelu i zdravlju, potičući ih da preuzmu aktivniju ulogu u svojoj zdravstvenoj skrbi. U isto vrijeme, medicinska je zajednica počela prepoznavati potrebu za istraživanjima specifičnim za žene. Godine 1990. u SAD-u je osnovan Ured za istraživanje ženskog zdravlja pri Nacionalnom institutu za zdravlje, označavajući važan korak prema priznavanju jedinstvenih zdravstvenih potreba žena.

"Ne dobijem ni nešto protiv bolova. Jednostavno me pokušavaju uvjeriti da sve izmišljam."

Ulaskom u 21. stoljeće, svijest o problemu medicinskog omalovažavanja žena značajno je porasla. Društvene mreže i digitalne platforme omogućile su ženama da dijele svoja iskustva i organiziraju se u zagovaranju boljih zdravstvenih usluga. Medicinska istraživanja sve više prepoznaju važnost uključivanja žena u klinička ispitivanja i proučavanja spolnih razlika u zdravlju i bolesti. Međutim, unatoč napretku, medicinska diskriminacija i dalje ostaje značajan problem. Stoljetne predrasude duboko su ukorijenjene u medicinskim praksama i institucijama, a njihovo iskorjenjivanje zahtijeva kontinuirane napore i sistemske promjene.

Sistemski problemi koji uzrokuju medicinsku diskriminaciju

1. Nedostatak istraživanja specifičnih za žene
Već je spomenuto: povijesno gledano, medicinska istraživanja su se prvenstveno provodila na muškarcima, a rezultati su se potom nekritički primjenjivali na žene. Tek 1993. godine u SAD-u je donesen zakon koji zahtijeva uključivanje žena u klinička ispitivanja koja financira država. Prije toga – vjerovali ili ne! – čak su se i istraživanja o bolestima koje primarno pogađaju žene, poput raka dojke, često provodila isključivo na muškim ispitanicima.

Žene su bile isključene iz kliničkih ispitivanja lijekova i medicinskih tretmana pod izgovorom zaštite potencijalnih trudnoća ili zbog hormonalnih fluktuacija koje bi mogle „kontaminirati“ rezultate. To je zauzvrat rezultiralo značajnim nedostatkom podataka o tome kako različite bolesti i tretmani specifično utječu na žensko tijelo. A posljedično nerazumijevanje mnogih aspekata ženske anatomije i fiziologije, poput menstrualnog ciklusa ili menopauze, ostali su još uvijek nedovoljno istraženi.

2. Spolni stereotipi i predrasude u medicinskom obrazovanju
Medicinska edukacija (školovanje zdravstvenih djelatnika) još uvijek prečesto reproducira spolne stereotipe i predrasude. Mnogi medicinski udžbenici i nastavni materijali i danas koriste muško tijelo kao „standard“, dok se žensko tijelo tretira kao „iznimku“ ili se specifičnosti fokusiraju isključivo na reproduktivne organe. Nedostatak medicinske edukacije o spolnim razlikama ima za posljedicu da se ne posvećuje dovoljno pažnje tome kako se iste bolesti mogu različito manifestirati kod žena i muškaraca. Stoge ne čudi što istraživanja pokazuju kako mnogi zdravstveni djelatnici imaju nesvjesne implicitne predrasude o pacijenticama, percipirajući ih kao „emotivnije“ ili „sklonije pretjerivanju“. Na primjer, studija provedena 2019. godine je pokazala kako mnogi liječnici nedovoljno ozbiljno percipiraju znanstvenu činjenicu da su simptomi srčanog udara kod žena često drugačiji nego kod muškaraca, što rezultira zakašnjelim dijagnozama s posljedično lošijim ishodima za žene.

3. Patrijarhalnost medicinskog sustava
Zdravstveni sustav, kao i mnoge druge društvene institucije, dugo je bio (i još uvijek je) dominiran muškarcima, što je oblikovalo njegove rukovodeće strukture i svakodnevnu praksu. Iako se zadnjih desetljeća broj žena u medicini povećava, nedostatak žena na vodećim pozicijama i u određenim specijalizacijama je i dalje evidentan. Istraživanje objavljeno u časopisu The Lancet 2019. godine pokazalo je da, iako žene čine većinu zdravstvenih radnika globalno, one zauzimaju samo 25% vodećih pozicija u zdravstvu. A tradicionalna hijerarhijska struktura u medicini može obeshrabriti pacijentice da postavljaju pitanja ili izražavaju svoje neslaganje s medicinskim pretragama ili tretmanima kojima su podvrgnute.

Povrh svega, još uvijek je snažan tradicionalni stav medicinara o znanje kao moći: neki liječnici još uvijek vrlo nevoljko pružaju informacije i premalo uključuju pacijentice u donošenje odluka o njihovom zdravlju, održavajući na taj način tako neravnotežu moći.

4. Opterećenost zdravstvenog sustava
U mnogim zemljama, prosječno vrijeme koje liječnik provede s pacijentom tijekom pregleda je kraće od 15 minuta, što često nije dovoljno za temeljitu evaluaciju kompleksnijih zdravstvenih problema. Stoga treba priznati kako i poslovična preopterećenost zdravstvenog sustava može doprinijeti problemima u komunikaciji i skrbi. Liječnici često imaju vrlo ograničeno vrijeme za svakog pacijenta, kako muškog tako i ženskog, što može dovesti do površnih pregleda i nedostatka temeljite analize simptoma.

Sistemski pritisci mogu tjerati liječnike na brzo kategoriziranje simptoma i brzo postavljanje dijagnoze, ponekad na štetu temeljitosti, a nedostatak kontinuiteta skrbi zbog česte promjene liječnika može otežati prepoznavanje kroničnih ili složenih zdravstvenih problema.

5. Kulturološki, društveni i edukacijski faktori
Vjerojatno najdramatičniju ulogu u medicinskom ignoriranju žena imaju širi društveni kontekst i kulturološko-tradicijski čimbenici. Studija objavljena u Journal of Pain 2021. godine pokazala je da, kada muškarci i žene prijave istu razinu boli, promatrači (uključujući zdravstvene djelatnike) češće procjenjuju žensku bol kao manje intenzivnu i manje vrijednu liječenja. U mnogim kulturama postoji očekivanje da žene trpe bol ili neugodu, posebno ukoliko je vezana uz reproduktivno zdravlje. Osim toga, ženama se češće nego muškarcima za fizičke simptome pripisuju psihološki uzroci.

"Kada vam doktor jednom pripiše da ste živčana i psihički opterećena, sve drugo pada u zaborav… i svi vaši daljnji odlasci liječnicima postaju pakao."

Nedovoljna zdravstvena pismenost i tradicionalni nedostatak zdravstvene edukacije u programima redovitog školovanja imaju za posljedicu da ne samo što muškarci nemaju dovoljno znanja o spolnim i rodnim razlikama i specifičnostima, nego i velik postotak žena nema dovoljno znanja o svom tijelu i zdravlju da bi mogle učinkovito zagovarati svoje potrebe. Istraživanje provedeno u Velikoj Britaniji 2022. godine pokazalo je da više od 50% žena ne zna osnovne činjenice o svom menstrualnom ciklusu, što može otežati prepoznavanje i prijavljivanje abnormalnih simptoma. Tradicionalni model zdravstvene skrbi često stavlja pacijente u pasivnu ulogu, obeshrabrujući aktivno sudjelovanje u vlastitom liječenju, a premda Internet pruža mnoštvo informacija, nedostatak pouzdanih i lako razumljivih izvora može otežati ženama da se kvalitetno samoeduciraju o svojim zdravstvenim problemima.

Potrebne su promjene

Dugoročno rješavanje problema medicinskog spolnog zanemarivanja zahtijeva sistemske promjene u zdravstvenom sustavu i u cijelom društvu. Ove bi promjene trebale biti sveobuhvatne i pokrivati različite aspekte zdravstvene skrbi, od edukacije do državne zdravstvene politike.

Vjerojatno najučinkovitiji i najhitnije potreban potez bio bi reforma medicinskog obrazovanja, u kojega bi bila nužna integracija spolne medicine, odnosno uvođenje obaveznih kolegija u kurikulume medicinskih fakulteta uz educiranje studenata o razlikama u prezentaciji bolesti kod žena i muškaraca, kao i implementacija obaveznih praktičnih vježbi o prepoznavanju i prevladavanju implicitnih spolnih predrasuda za sve studente medicine i zdravstvene djelatnike. Sve ovo bi trebalo provoditi uz stalni naglasak na vještinama komunikacije i vježbe za povećanje fokusa na razvoj empatije i ovladavanje vještinom aktivnog slušanja kod budućih liječnika.

Kako je već istaknuto, jedan od glavnih razloga zašto medicinsko zanemarivanje češće doživljavaju žene nego muškarci jest činjenica da se općenito znatno manje zna o ženskom tijelu nego o muškom. Premda biološke razlike između spolova idu sve do stanične i molekularne metaboličke razine, znanstvenici su medicinska istraživanja i zaključke donosili temeljem proučavanja muškaraca, pogotovo u ranim fazama istraživanja lijekova, a ta je praksa, dijelom motivirana strahom da bi trudnoća mogla poremetiti rezultate studija, dovela do velikih praznina u znanju o specifičnim zdravstvenim problemima žena.

Stoga je od velikog značaja uključivanje žena u klinička ispitivanja, poticanje istraživanja o utjecaju hormonalnih fluktuacija na učinkovitost lijekova, uz uspostavljanje zakonskih regulativa koje zahtijevaju adekvatnu zastupljenost žena u svim fazama kliničkih ispitivanja, te usmjeravanje većeg fokusa na ženske zdravstvene probleme kroz izdašnije financiranje istraživanja o bolestima koje primarno pogađaju žene (npr. endometrioza, policistični jajnici…).

Spolno utemeljeno medicinsko zanemarivanje bi trebao biti češće prepoznato, otklonjeno i sankcionirano. Stoga bi bilo poželjno kreirati nacionalne smjernice za prepoznavanje i prevenciju  diskriminacije u zdravstvu i implementirati te smjernice kao protokole zdravstvenih ustanova i u medicinsku praksu. Idealno bi bio omogućiti i uvođenje sustava u kojem pacijentice mogu bez straha od posljedica prijaviti svoja iskustva medicinskog negiranja, omalovažavanja i izluđivanja, te osigurati da drugi zdravstveni djelatnik pregledava slučajeve kada su pacijentice prijavile da se njihovi simptomi ne shvaćaju ozbiljno ili ih se posve negira.

"Činilo se kao da nitko nije bio zainteresiran za postavljanje moje dijagnoze."

Promjene su potrebne i šire nego samo u zdravstvu; načelno bi bilo idealno kontinuirano provoditi edukaciju cijelog društva putem pokretanje nacionalnih kampanja za podizanje svijesti o medicinskom diskriminiranju i pravima pacijenata, te podizanjem razine zdravstvene pismenosti, posebno među ženama i marginaliziranim skupinama.

Pozitivni pomaci i primjeri dobre prakse

Iako je medicinsko zanemarivanje i dalje ozbiljan problem, ohrabrujuće je vidjeti da se diljem svijeta poduzimaju koraci za njegovo rješavanje. Nakon ukazivanja na loše prakse i primjere, valja istaknuti i neke pozitivne pomake i primjere dobre prakse, pa i razmotriti kako bi mogla izgledati budućnost.

Pozitivni pomaci u istraživanju i edukaciji vidljivi su prije svega kroz podatke da je u posljednjih nekoliko godina primjetan značajan porast broja znanstvenih radova koji se bave temom medicinskog gaslightinga. Primjerice, časopis Journal of Women's Health je u 2022. godini pokrenuo posebnu veliku seriju članaka posvećenu medicinskoj diskriminaciji žena, za kojim su slični serijali i feljtoni uslijedili i u drugim medijima.

Sve više medicinskih fakulteta u svoje kurikulume uključuje teme implicitnih predrasuda; na Sveučilištu Stanford je za sve studente medicine uveden obavezan kolegij o spolnim i rodnim razlikama u medicini, a Američka liječnička komora (AMA) je pokrenula seriju online tečajeva i webinara o implicitnim predrasudama u medicini u sklopu svojeg programa kontinuirane edukacija zdravstvenih djelatnika.

Neke bolnice su uvele posebne protokole za postupanje u slučajevima kada pacijenti osjećaju da njihovi simptomi nisu shvaćeni ozbiljno: klinika Mayo je uvela „protokol drugog mišljenja“ koji omogućuje pacijentima da bez komplikacija zatraže pregled drugog liječnika ako nisu zadovoljni prvom dijagnozom. Brigham and Women's Hospital u Bostonu je implementirala program „Pacijent kao partner“, koji aktivno uključuje pacijente – posebice žene – u proces donošenja medicinskih odluka o njihovoj dijagnostici i liječenju.

"Samo želim osjećati povjerenje u doktora kod kojega idem na pregled."

Neke države već imaju razvijene zdravstvene strategije koje posebno adresiraju potrebe žena ili su uvele zakone koji eksplicitno zabranjuju bilo koji oblik diskriminacije u zdravstvenoj skrbi, uključujući i medicinsko zanemarivanje. Na primjer, Kanada je 2018. godine uvela „Rodno utemeljenu analizu" (GBA+) kao obavezan alat u razvoju svih zdravstvenih politika, a Kalifornija je 2019. godine donijela zakon koji zahtijeva da zdravstveni djelatnici prolaze obuku o implicitnim predrasudama.

Značajnu ulogu u mijenjanju paradigme imaju i društveni pokreti i aktivizam koji iniciraju osnivanje i jačanje organizacija koje se bore za prava pacijenata, posebice žena -- primjerice #BelieveWomen pokret, koji je inicijalno bio fokusiran na seksualno nasilje, a proširio se i na područje zdravstva, potičući vjerovanje ženama kada govore o svojim zdravstvenim iskustvima. Postoje grupe koje aktivno rade na promociji istraživanja ženskog zdravlja i zagovaranju bolje zdravstvene politike, kao što je organizacija „Society for Women's Health Research“.

Pogled u budućnost

U nas i dalje nema ni približno dovoljno pojedinaca, aktivnosti, organizacija ili zakonskih regulativa koje bi poticale borbu za edukaciju i stimulirale nastojanja za smanjivanje pojavnosti i prakticiranja medicinskog gaslightinga žena. Iz takve pozicije je teško davati optimistične projekcije, ali ipak je uz malo mašte moguće zamisliti budućnost u kojoj:
- personalizirana medicina postaje standard, a zdravstvena skrb je prilagođena individualnim potrebama svakog pacijenta, uzimajući u obzir spol, genetiku, životni stil i osobnu povijest;
-  AI asistenti postaju uobičajeni u dijagnostici, tj. umjetna inteligencija pomaže liječnicima u prepoznavanju suptilnih obrazaca dijagnostički važnih znakova i simptoma, uz smanjenje utjecaja spolnih predrasuda;
- pacijentice ulaze u sustav zdravstva osnažene znanstveno provjerenim informacijama, nakon što su kroz napredne zdravstvene aplikacije i korištenje nosivih („wearable“) tehnologija prije posjeta liječniku prikupile detaljne podatke o svom zdravlju;
- medicinski kurikulumi su u potpunosti spolno i rodno osjetljivi, a svi budući zdravstveni djelatnici dobivaju temeljitu edukaciju o razlikama u zdravlju i prevenciji diskriminacije po spolu;
- zdravstveni sustavi su strukturirani oko potreba pacijentica, vrijeme pregleda je produženo, omogućujući temeljitije razgovore i svrsishodniju dijagnostiku;
- interdisciplinarni pristup postaje norma: kompleksni slučajevi rutinski se pregledavaju od strane timova stručnjaka iz različitih područja;
- društvo u cjelini je educirano o zdravlju, a povećana zdravstvena pismenost omogućuje svima da bolje razumiju i zagovaraju svoje zdravstvene potrebe.

Svaka žena zaslužuje biti saslušana, shvaćena ozbiljno i tretirana s poštovanjem kada je riječ o njezinom zdravlju. Ključno je nastaviti podizati svijest, zagovarati promjene i raditi na stvaranju zdravstvenog sustava koji je pravedan, empatičan i učinkovit za sve pacijente neovisno o spolu i rodnom opredjeljenju. Medicinska spolna pristranost, zanemarivanje, patroniziranje, diskriminacija i gaslighting može postati stvar prošlosti samo kroz kontinuirani angažman pacijenata, zdravstvenih djelatnika, istraživača, politike i društva u cjelini.

Pozitivni pomaci koje vidimo daju razloga za optimizam: sve veća svijest o ovom problemu, kombinirana s napretkom u tehnologiji, istraživanju i edukaciji otvara put prema zdravstvenom sustavu koji istinski sluša žene i vjeruje im.

^{Igor „Doc“ Berecki je pedijatar-intenzivist na Odjelu intenzivnog liječenja djece Klinike za pedijatriju KBC Osijek. Pobornik teorijske i praktične primjene medicine i znanosti temeljene na dokazima, opušta se upitno ne-stresnim aktivnostima: od pisanja znanstveno-popularnih tekstova i objavljivanja ilustracija u tiskanom izdanju časopisâ BUG, crtkanja računalnih grafika i primijenjenog dizajna, zbrinjavanja pasa i mačaka, fejsbučkog blogiranja o životnim neistinama i medicinskim istinama, sve do kuhanja upitno probavljivih craft-piva i sasvim probavljivih jela, te neprobavljivog sviranja bluesa.}