MIT dokazao da je 500 godina star Da Vincijev dizajn mosta izvediv
Leonardo da Vinci prije više od pola milenija nacrtao je konstrukciju samonosećeg kamenog mosta, a sada moderna tehnologija pokazuje da je ovaj nacrt izvediv i u stvarnosti
Priča o samonosećem kamenom mostu Leonarda da Vincija počinje još 1502. godine kada je turski sultan Bajazid II. Pravedni raspisao "natječaj" za osmišljavanje i izradu mosta koji bi povezao Istanbul i Galatu. Jedan od najpoznatijih izumitelja u to doba bio je, dakako, veliki Leonardo da Vinci koji je prijavio svoj nacrt i opis do tada neviđenog dizajna mosta sultanu. Riječ je bila o kamenom mostu sastavljenom samo od komada klesanog kamena, međusobno nepovezanih cementom ili mehaničkim spojnicama – samo način slaganja kamenih blokova trebao je osigurati da most bude stabilan.
Da Vinci nije dobio posao, ali je njegov nacrt preživio do današnjih dana, kada je ekipa s cijenjenog MIT-a odlučila provjeriti bi li takav koncept mogao biti izveden u stvarnosti.
Snaga geometrije
Leonardov nacrt danas se tumači kao nešto oko 280 metara dug spljošteni luk bez potpornih stupova, otprilike deset puta duži od tipičnog luka mosta građenog u to vrijeme. U nacrtima ne stoje specifikacije materijala kao niti točne mjere, no pretpostavka je da je jedino kamen mogao dolaziti u obzir.
MIT-jeva ekipa je na temelju svih dostupnih saznanja složila model i projektirala blokove od kojih se ovakav most treba izraditi. Njih minimalno 126 bilo je potrebno za dokaz koncepta i izradu mosta u mjerilu 1:500. Potom su blokovi izrađeni na 3D pisaču, što je trajalo oko 6 sati po komadu. Kada su sve dijelove izradili i sastavili, vidljivo je na objavljenoj slici, most je samostalno stabilno stajao na mjestu a njegova je struktura uspjela podupirati samu sebe – samo zahvaljujući geometriji, gravitaciji i kompresiji među blokovima.
Zanimljivo, Leonardo je u most ugradio i zaštitu od potresa. Ovaj je ovaj model izdržao i testiranje na pomičnoj platformi gdje je bio podvrgnut lateralnom gibanju kakvo bi se dogodilo u slučaju zemljotresa. Slabosti je pokazao tek kada bi se "obale" pretjerano odvajale jedna od druge. "Ne trebate nužno najmoderniju tehnologiju da biste dobili najbolju ideju", zaključak je MIT-jeve ekipe.
