Volimo se smatrati velikim fanovima South Parka na temelju gutanja svake epizode prije 15, 20 godina i plakanja od smijeha, uz obavezno prepričavanje novih dogodovština svima oko sebe, korištenju repetitivnih fraza Cartmana i ekipe u društvu i, primjerice, uzvikivanja “Timmy!” nakon čašice više, što nam je ostalo u rječniku do današnjih dana. Kao takvi, i sami smo zgroženi ocjenom koju dajemo, jer iako solidna, nije realna – ipak je to interaktivni South Park sa svim svojim vrlinama (i manama). Nažalost ili na sreću, opisu smo morali pristupiti i sa stajališta gamera, što poprilično mijenja čitavu priču, tako da je krajnja ocjena nekakav prosjek između ta dva gledišta.

Svi oni koji su prije tri godine zaigrali prethodnika, South Park: The Stick of Truth, znaju što mogu očekivati jer je, barem površinski, nastavak The Fractured But Whole identičan. Namjerno kažemo površinski, jer iako je raspored kuća u gradu jednak onom iz prvog dijela i sve se odvija u nekom kvazi 2,5D okruženju, uz klasične animacije likova, koje ne odudaraju od onih viđenih u animiranom serijalu, neke razlike zbog kojih ovo izdanje djeluje ispoliranije i zabavnije postoje.

Umjesto da nas igra stavi u ulogu jednog od postojećih likova poput, primjerice, iritantnog debeljka, sami odlučujemo o tome kako će naš New Kid izgledati i u kojem će se smjeru razvijati. Priča je, pak, evoluirala iz parodije Lord of the Ringsa ili nekog sličnog fantazijskog uratka, u trenutačno popularnu domenu superjunaka. Naime, novu prijetnju predstavlja misteriozan nestanak mačaka u gradu, i očito je da ih netko otima, zbog čega Cartman, a tko drugi, dolazi na ideju osnivanja junačke družbe koja će razotkriti počinitelja. On sâm naziva se The Coon i mješavina je rakuna i čovjeka, a svoju skupinu imenuje, logično, Coon and Friends. Svaki lik kojeg otključamo ima vlastite supermoći, koje će koristiti u vanjskom svijetu za rješavanje zagonetki, koje, realno rečeno, nisu preteške, kao i tijekom bitaka koje su doživjele neke promjene.

Umjesto poteznih borbi kakve smo igrali u nastavku, naš će se junak s tri prijatelja prema izboru okušati u novom sustavu, koji je više slobodniji i daje mogućnost kretanja prije izvršavanja napada. S obzirom na to da neke sposobnosti djeluju na više kvadrata u širinu, dužinu ili na neki drugi način, igračima je omogućeno pozicioniranje i predviđanje kretanja protivnika, kako bi ultimativne moći nanijele što više štete svim neprijateljima koje zahvate. Iako TBS komponenta nije najgora do sada viđena, smatramo da je nedovoljno razrađena, baš kao i RPG elementi, koji su prilično banalni i na neki način površno odrađeni.

Puštanje vjetrova je, dakako, ponovno zastupljeno, i na njemu je još veći naglasak, s obzirom na to da nadogradnjom možemo pokrenuti prematanje vremena unatrag kako bismo poništili protivnički potez, pauzirali akciju za dodatni napad ili, pak, u krajnjem slučaju, prizvali vlastitu kopiju iz prošlosti. Prvih nekoliko puta djeluje zabavno, no stražnjice i sve vezano uz njih toliko se ponavljaju da postaje monotono, pogotovo ako niste ljubitelj karakterističnog “southparkovskog” humora koji na momente zna iznenaditi genijalnošću. Sve u svemu, na nas je South Park ostavio dobar dojam, no ništa više od toga, a fanovi serijala mirne mu duše mogu dodati kakvih desetak posto.