Izdavaštvo

Prije 25 godina predstavljen prvi broj Buga

Miro Rosandić petak, 1. prosinca 2017. u 07:00

Bilo je prohladno tog 1. prosinca 1992., u zraku tu i tamo koja pahuljica, noć je padala, a prema Klubu kulturnih radnika, odnosno restoranu poznatijem pod imenom „Kod Drageca“, slijevao se popriličan broj uzvanika i znatiželjnika. Pokretanje časopisa potpuno okrenutog budućnosti izazvalo je neočekivano veliko zanimanje

Kao što sam napisao u prošlomjesečnom Bugu - kada bi netko snimao epizodu serije “Grlom u jagode” ili novijeg pandana “Crno-bijeli svijet”, s radnjom vremenski smještenom u 1992. godinu, koje bi događaje spomenuo iz tog doba želeći starije podsjetiti, a mlađe impresionirati nabrajanjem svega što se dogodilo te godine?

Moglo bi to izgledati ovako: Republika Hrvatska postala je međunarodno priznata država i članica UN-a; ostvarena je prva hrvatska internetska veza prema svijetu; na Pjesmi Eurovizije pobjeđuje Irska, i to je bio početak njihove serije od tri pobjede za redom; u prvoj sezoni HNL-a prvenstvo osvaja Hajduk, a na Olimpijskim igrama u Barceloni hrvatska košarkaška reprezentacija dogurala je do finala i igranja s američkim “dream teamom”; Michael Schumacher osvaja svoju prvu pobjedu u Formuli 1, i to na GP Belgije; Oscara za najbolji film dobio je vestern “Unforgiven” (“Nepomirljivi”) Clinta Eastwooda; Volkswagen Golf (i to trojka) prvi je put proglašen autom godine; Microsoft izdaje Windowse 3.1, a IBM pokreće proizvodnju ThinkPad prijenosnika; krajem godine u Zagrebu izlazi prvi broj kultnog kompjuterskog časopisa Bug…

Ovo posljednje, dogodilo se baš na današnji dan – 1. prosinca 1992. godine!

Kulturno-zabavni program na promociji prvog broja bio je uglavnom - kulturan
Kulturno-zabavni program na promociji prvog broja bio je uglavnom - kulturan

Lijepo to ovako zvuči, osobito kada se zaborave ratne traume i sve ružno što se i dalje događalo u našem okruženju. Ali i ti traumatični doživljaji, koje je brzo smjenjivala euforija kao posljedica osjećaja kako je došao trenutak za promjene, bila je poticajna za mnoge informatičare, pa su te 1992., kao i sljedećih godina, osnovane brojne nove IT tvrtke.

Kako je došlo do toga da se u Zagrebu početkom devedesetih pokrene izdavanje časopisa o kompjuterima i za kompjuteraše?

– Početkom 1992. na zagrebačkim kioscima sve su se teže mogli naći informatički časopisi. “Moj Mikro” izlazio je samo na slovenskom, a “Računari” iz Beograda prestali su stizati, kiosci su oskudijevali i stranim informatičkim izdanjima. Ideja o pokušaju da se napravi novi časopis generirana je iz čitalačke navike. Ako vas je zanimala informatika, jedini način kako pohvatati sve događaje na informatičkoj sceni bio je praćenjem specijaliziranih IT mjesečnika – kojih više nije bilo! Kako su informacije stizale isključivo iz stručnih časopisa, osjećali smo se zakinutima. Ni ne sluteći o kakvom se pothvatu radi, zapitao sam se zašto nitko nije pokrenuo jedne takve novine u Hrvatskoj – prisjeća se Tonči Carić, prvi direktor Buga, objašnjavajući kako je i sam u to doba bio student ETF-a (današnji FER) i kako su njegovo razmišljanje dijelili i kolege s fakulteta, Jadranko Stjepanović i Robert Šipek.

– Nakon usput izrečenih maštarija, počeli smo održavati sve konkretnije sastanke. Robert je imao već nešto poduzetničkog iskustva, Jadranko dobar uvid u tadašnje inozemno informatičko izdavaštvo, a ja gomilu planova i odgovora na pitanja kako, zašto i kada napraviti. Vjerojatno bi sve ostalo samo puka maštarija i čavrljanje u kafiću, da kojim slučajem nisam na zavodu, gdje sam namjeravao raditi svoj diplomski rad, dobio od prof. Kalpića jednu adresu i broj telefona da napravim neki poslić oko BBS-a i modema. Otišao sam na danu adresu i odradio traženo. U nevezanom razgovoru s čovjekom koji je trebao pomoć s našeg zavoda, Nenadom Kokićem, shvatio sam da se novac za takav projekt ipak može naći. Ideja je pala na plodno tlo – vrlo spretan menadžer Nenad Kokić osigurao je sve. Robert, Jadranko i ja trebali smo samo okupiti autore, predložiti sadržaj i ustrajati u vlastitom naumu. Veliku podršku u tim trenucima dobio sam od svojih prijatelja Denisa Perića, Gordana Čepa, Vilme Ivić i mnogih drugih poznanika koji su nesebično dali svoje vrijeme i ideje, jer tada je svaki rad bio volonterski.

Tanka foto arhiva

Kada smo prije deset godina selili u novi redakcijski prostor, direktor Aron rekao mi je da bacim arhivski ormar ladičar, kao - što će mi taj stari krš s hrpom fotografija na papiru i filmovima, u raznim verzijama? Bilo mi je žao riješiti se tog simbola novinskih redakcija starog kova. Arhiva je u predinternetsko vrijeme bila temelj imalo ozbiljnije proizvodnje novinskih članaka, a pojedine velike novinarske legende svoj su ugled i cijenjeni status dugovali upravo bogatim osobnim arhivama, na temelju kojih su pisali analitičke tekstove prepune faktografije i kod čitatelja izazivali divljenje na račun informiranosti i erudicije.

U mom ormaru našle su se i sve ove slike koje vidite uz ovaj prigodničarski tekst. Na žalost vrlo malo ih je sačuvanih iz perioda rada na prvom broju i njegovoj promociji. Ne samo da u to vrijeme nije bio običaj baš svaki dan pozirati i naslikavati se, već u tom periodu nije još ni postojao moj ormar ladičar!

Tomislav Kotnik, budući šef marketinga u Bugu, lista prvi broj
Tomislav Kotnik, budući šef marketinga u Bugu, lista prvi broj

Kao što vidite prema priloženom uz ovaj tekst - s promocije prvog broja sačuvana su samo tri slajda, iako je to bio društveni događaj, s puno uzvanika i tijekom večeri nastalo je puno fotografija.

Za drugi broj Buga pripremili smo izvještaj o toj promociji i ilustrirali ih s tri fotografije. Tada je priprema za tisak rađena tako da smo slajdove slali u Italiju, gdje bi u posebnom studiju za obradu materijal skenirali, ubacili u prijelom i potom izradili filmove za tiskaru. Nakon toga sve korištene materijale uredno su spremali nazad u jednu veliku kuvertu i vraćali ih redakcijama. Tako su i ovi slajdovi nakon xx mjeseci došli do mene nazad (s hrpom ostalog materijala) i ostali sačuvani. A sve ono što je ostalo višak u prvom periodu izgubljeno je jer je naš tadašnji, vrlo mladi, tehnički urednik, malo mario za sve što je prošlo ili je u nekom trenutku bilo višak, uglavnom ga je zanimalo samo novo iskustvo, ono što tek dolazi na red, a nimalo – nered koji je ostajao iza…

Općenito je pripremanje prvog broja Buga bio jedan veliki kaos. Gomila studentarije, strašno puno entuzijazma, bezbroj potpuno kontradiktornih ideja i prijedloga. Sa samo nekoliko godina radnog staža bio sam među njima teška iskusnjara (u novinarskom smislu), ali i meni je to bilo prvi put da radim s gomilom početnika i to odmah kao glavni urednik. Oni koji su već pisali za neki drugi časopis (npr. za Računare), prepričavali su ostalim svoja iskustva kao kada gušterima, koji još nisu ispalili ni jedan metak, drže predavanje iskusnjare koji su preživjeli krvave bitke. Neki su radili i na projektima poput Runtimea (kultni časopis za Mac korisnike, koji nije išao u klasičnu distribuciju i na kioske) ili studentska izdanja i to je uglavnom bilo to.

Prvi impresum

Najlakši i najkonkretniji način da se podsjetimo tko je sve radio na prvom broju je pogled na impresum. Moram vam odmah priznati da su mi sjećanja na neka od tih imena vrlo maglovita, jer jedan dio njih nestao je već nakon prvog broja, dok je s druge strane bilo nekoliko vrlo angažiranih osoba koje na koncu nisu ni spomenute u prvom impresumu. Ali to je tako…

Idemo redom: Tonči Carić, direktor; Miroslav Rosandić, glavni urednik; kao redakcijski kolegij smo uz Tončija naveli još: Krunoslav Cvok (bio je zadužen za marketing); Denis Perić, Jadranko Stjepanović i Robert Šipek; Igor Masnjak kao grafički urednik; Robert Slavečki, tehnički urednik; Dražen Beleta, tehnička obrada teksta; Davor Kindy, fotograf; Vilma Ivić, tajnica (u stvari je pomagala gdje god je trebalo); i sada cijeli niz suradnika: Miroslav Ambruš-Kiš, Zoran Cvijetić, Gordan Čep, Damir Delić, Ante Denić, Dario Denteš, Drago Galić, Miroslav Kiš, Leopold Kukac, Veljko Kukulj, Mario Mikočević, Nenad Miodrag, Senad Mulabegović, Damir Pehar, Davor Petrić, Marko Rakar, Zoran Šimunić, Mirsad Todorovac i Davor Žunić; Aleš Petan, predstavnik za Sloveniju; i na koncu Krešimir Hasenöhrl, koji nas je prelamao, dugi niz godina.

One koji nedostaju bojimo se i spomenuti jer bi uvijek moglo biti „a zašto i on/ona nije naveden/a?“, ovako se držimo samo u impresumu navedenih i na ovaj dan, kada se navršava 25 godine od predstavljanja prvog broja, ovim tekstom odajemo im priznanje i vječnu internetsku čast i slavu (ako ih Google uspije dobro indeksirati)!

Comdex 1992. - Čudna je ta naš sklonost prema Las Vegasu - uspjeli smo biti prisutni na tada najznačajnijem IT sajmu i prije izlaska prvog broja
Comdex 1992. - Čudna je ta naš sklonost prema Las Vegasu - uspjeli smo biti prisutni na tada najznačajnijem IT sajmu i prije izlaska prvog broja

S obzirom na vrlo mali broj fotografija iz 1992., dodajemo još dvije foto galerije, najstarijih masovnih okupljanja koje imamo sačuvane. Možda vam bude zabavno na slikama pronalaziti neka danas poznata lica s domaće IT scene.