Dopunska nastava Ivana-Gorana Viteza je u konkurenciji šest filmova odabrana za hrvatskog kandidata za 93. nagradu Oscar Američke akademije filmske umjetnosti i znanosti, u kategoriji najboljeg međunarodnog dugometražnog filma. Odluku je tajnim glasovanjem i natpolovičnom većinom u drugom krugu donijelo petnaest članova Komisije HDFD-a (Hrvatsko društvo filmskih djelatnika), u srijedu 21. listopada 2020. godine.

Glumačku postavu čine Milivoj Beader, Marko Cindrić, Anita Matić Delić, Željko Königsknecht, Zlatko Burić, Janko Popović Volarić, Filip Eldan, Đorđe Kukuljica, Darko Janeš, Zlatan Zuhrić Zuhra i drugi. Na velikom platnu debitiraju i mladi Frida Jakšić i Franko Pavičić u vodećim ulogama devetogodišnjih školaraca. Osim što ga je režirao, Ivan-Goran Vitez je za film napisao i scenarij. Produkciju potpisuje Interfilm iz Zagreba, a film je podržao Hrvatski audiovizualni centar. Producenti su Ivan Maloča i Maja Vukić.

Ovogodišnji hrvatski kandidat za nagradu Oscar predstavljen je na konferenciji za medije u Kulturno informativnom centru u Zagrebu gdje su bili prisutni predstavnici izabranog filma redatelj Ivan-Goran Vitez, producent Ivan Maloča, ravnatelj Hrvatskog audiovizualnog centra Chris Marcich, predsjednik Komisije Goran Ribarić i tajnik HDFD-a Sven Španić.

Komisija HDFD-a ove godine odlučivala je između šest prijavljenih filmova, a oni su: Dnevnik Diane Budisavljević (Dana Budisavljević, produkcija Hulahop), Dopunska nastava (Ivan-Goran Vitez, produkcija Interfilm), Glas (Ognjen Sviličić, produkcija Maxima film), Mater (Jure Pavlović, produkcija Sekvenca), Ribanje i ribarsko prigovaranje (Milan Trenc, produkcija Studio devet) i Zagrebački ekvinocij (Svebor Mihael Jelić, produkcija CEFGI).

Vitez je za medije izjavio da je američka publika odlično reagirala jer je njima to bliska tema zbog puški u školi koje su im skoro svakodnevica, te da su trebali ići i u Minneapolis, no da je to otkazano zbog lockdowna. Istaknuo je da je glavni problem natjerati glasače da pogledaju film, jer su zatrpani filmovima.

Njegovo mišljenje dijele i Chris Marcich, ravnatelj HAVC-a, i Ivan Maloča, vodeći čovjek producentske kuće Interfilm. Marcich vjeruje da će članovi Akademije i njihove komisije prepoznati film, i potrudit će se osmisliti kako doći do članova Akademije da ga pogledaju. Maloča je potvrdio da je film zbog teme jako interesantan američkoj publici, za razliku od Hrvatske gdje je primljen "korektno, ali drugačije".

Prilikom prošlogodišnje premijere filma, Vitez je za medije izjavio sljedeće: gledatelji ‘Dopunske nastave’ mogu očekivati film koji je u isto vrijeme cijelim svojim trajanjem napet i zabavan, ali pritom ne bježi od britke analize trenutka u kojem živimo, ne podcjenjujući inteligenciju svoje publike niti njihovu sposobnost paralelnog praćenja i povezivanja nekoliko narativnih rukavaca. Dakle, onima koji od filma očekuju samo popcorn zabavu, mogu obećati očekivanu porciju kokica, ali će im uz njih biti podvaljen i cijeli filmski obrok.

U filmu pratimo nedavno rastavljenog oca koji pokušava doći do svoje kćeri na dan njenog rođendana. Nakon što mu to ne uspije u prvom navratu, u školu dolazi s tortom, poklonom i puškom. U međuvremenu, pred izbore i uz pomoć poslušnika, korumpirani gradonačelnik nastoji talačku krizu izmanipulirati u svoju korist.

Suprotno od onoga što bismo očekivali od talačke krize u Hollywoodskoj produkciji, u Dopunskoj nastavi nema istaknutog junaka čiji je zadatak spasiti dan. Štoviše, na ovaj ili onaj način svi su likovi na tamnoj strani crno-bijelog spektra. S jednim takoreći upadljivo suptilnim izuzetkom, izlazak iz okvira degradiranog društva i iskazivanje hrabrosti pojedinih likova proizlazi tek iz namjere da se spasi vlastito dijete.

Da je namjera filma iznimno depresivni prikaz društva pokazuju ne samo negativci nego i prikaz lika koji je u samom središtu priče - lik oca. Naime, već u početku filma njegov je lik kroz vulgarne forumske rasprave zacementiran kao građanin i lik drugog reda. Ako je filmu od samog početka bila namjera biti anti-teza pričama o iskupljenju, time je u tome i uspio.

Film uspijeva u prikazu negativnih karakteristika raznih društvenih slojeva - od vulgarnosti i histerizacije do zlokobnosti i manipulacije - koje sigurno djeluju bliže nego što bismo  to htjeli. S druge strane, oni koji su u ovom životu uspjeli zadržati imalo optimizma će takav prikaz ipak doživjeti kao hiperboliziran, odnosno pretjerano negativan za film koji se događa u civilizaciji, a ne u džunglama ratnog Vijetnama.

Bez onoga što bi iz negativnih likova izvukli sukobi s očekivanom svjetlijom stranom spektra, doseg karakterizacije te pesimistične plejade likova na kraju može biti tek polovičan. Nesumnjajućim žiteljima civiliziranijih predjela ove planete bi mogao djelovati i kao zanimljivost i karikatura - čemu pridonosi i suhi humor u sklopu kojeg sporedni likovi u par navrata ignoriraju neposrednost talačke krize i nastavljaju vlastitu svakodnevicu.

Dopunska nastava na putu do upečatljivosti gubi ili izostavlja više nego što bi trebala. Ipak, bez obzira na monotonu - ali ne i dosadnu - ograničenost, Dopunska nastava uspijeva zaslužiti pažnju vrijednu svoga trajanja.