World of Warcraft igramo od prvog dana otvorene bete, dakle, punih šesnaest godina. Bilo je tu posustajanja i ponovnog vraćanja, uz posebnu zaluđenost tijekom “zlatnog doba”, pri čemu mislimo na The Burning Crusade i Wrath of the Lich King, ekspanzije koje su ujedno privukle najveći broj igrača. Nakon njih uslijedio je lagani pad i recikliranje sadržaja s Cataclysmom, Mists of Pandaria, i u konačnici dodatkom Warlords of Draenor, nakon kojeg smo mislili da nas WoW više nema snage privući na duže vrijeme. Jednostavno, potonji je bio previše prazan i praktički je svega mjesec-dva nakon izlaska izazvao masovni odljev igrača.

Nešto je trebalo pod hitno mijenjati, čega su itekako bili svjesni u Blizzardu. Ubijanje tri/pet/sedam veprova, koji svakim dodatkom dobiju pokoji šiljak ili papak više, i lootanje njihovih kljova nije više bilo dovoljan razlog za višemjesečno plaćanje ne baš jeftine pretplate, pa su developeri sjeli za stol i napravili dugoročniji plan za njihovu narednu ekspanziju Legion. Ona je bila sadržajno iznimna te je donijela nove klase, savezničke rase i pregršt naknadnih razloga za druženje, zbog kojih je WoW dobio novi vjetar u leđa i nagnao nas na povratak. Ista je formula primijenjena i u Battle for Azerothu, doduše u nešto blažem obliku, a taman kada smo se mislili odmoriti barem godinu dana do novog dodatka, pojavio se World of Warcraft Classic. Uz njega, stigli smo i do Shadowlandsa, nove ekspanzije koja nastavlja zgode naših junaka u sklopu mnogo veće priče zakuhane u BfA.

Stari znanci

Bez previše otkrivanja, dovoljno je pogledati uvodnu animaciju kako biste zaključili da je Sylvanas i dalje glavni negativac. Iako nije prvi put da blizzardovci biraju vođe Horde za takve nezahvalne uloge (sram ih bilo!), očito je Sylvanas previše značajan lik da bi je samo tako uklonili u jednoj ekspanziji, a i njene magične sposobnosti idealne su za zaplet, prema kojem ona otvara portal između stvarnog i zagrobnog svijeta, u kojem je, njenim uplitanjem, narušena harmonija. Primjerice, The Maw u kojem započinjemo svoju avanturu ranije je služilo kao zatvor za najgore likove, no sada u njemu završavaju duše svih poginulih, koji osnažuju vojsku Jailera, krampusa koji je prema nekim opisima jači čak i od Titana. Kratki uvod u početnom području, kojem ćemo se povremeno naknadno vraćati, nastavlja posjet Oribosu, središnjem gradu u kojem, baš kao u Shattrahu, valja optrčati krug kako bismo se upoznali s njime, da bi nas daljnje avanture odvele u Bastion, napućen nekom vrstom anđela, mračni Maldraxxus, magične šume Ardenwealda, i u konačnici, vampirski Revendreth.

Ono što se odmah može zamijetiti, veliki je naglasak na priču koja je prepuna dijaloga, monologa koje je nužno odslušati za nastavak, što često zna biti i pomalo dosadno, zatim klasičnih animacija, kao i onih stripovskih. S obzirom na samo okruženje, odnosno zemlju duša, autori nisu propustili priliku podsjetiti nas na neke događaje iz prošlosti, kao i likove koje smo susretali prije deset, pa i više godina, i sve to upakirati u beskonačne nizove zadataka, od kojih će vas samo rijetki namučiti, vjerojatno ako iz prve ne shvatite da ste za takve određene prigode dobili sposobnost koju morate iskoristiti.

Kako smo navikli, svako područje nakrcano je davateljima misija, uz posebnost scenarija koji su povezani s kampanjom podijeljenom u nekoliko poglavlja i završetak svakog je uvjetovan rješavanjem jasno naznačenih zadataka, bez preskakanja, zbog čega zone valja rješavati određenim redoslijedom. Srećom, to pravilo vrijedi sve dok s jednim likom ne završite priču, nakon čega svi naredni mogu birati zone proizvoljno. Pametna je to odluka u svakom pogledu, jer bi ponovni prelazak svih zadataka u Bastionu, prvom području nakon uvodnog, dosadio već na prvom altu, a znamo da ih svi imamo nekolicinu.

Ukleti toranj

Kada smo već kod levelanja, recimo da je prije samog izlaska ekspanzije došlo do redukcije brojki u vidu stupnjeva razvoja i statistika, pa tako oni likovi koji su bili 120. stupanj u BfA, sada kreću s 50. i napreduju narednih deset razina. Svidjelo nam se i to što svježe kreirani novi likovi, iako nam realno ne pada na pamet takva ludost, u samom startu mogu birati ekspanziju u kojoj će doseći preduvjete za Shadowlands i proživjeti veći dio povijesti World of Warcrafta, bilo da se radi o The Burning Crusadeu, Lich Kingu ili, pak, BfA. S druge, pak, strane, što se tiče osjećaja napretka od 50. do 60. razine, nemamo riječi hvale jer realno baš i ne postoji. Konkretno, naš warrior u tih je deset razina dobio dva pojačanja već postojećih sposobnosti, što je doslovce nezamjetno, no opet, do završnih sadržaja nekako se mora stići.

Njih čini nekolicina novih instanci, novi raid, koji u trenutku pisanja ovog teksta još nije otvoren, toranj Torghast, kao i priključivanje jednom od četiri dostupna tabora. Punog imena Torghast, Tower of the Damned, ta izmjenjiva instanca čini centralno mjesto Mawa i svakim su ulaskom, solo ili u grupama, pred igračima novi izazovi, s obzirom na to da se raspored prostorija mijenja zajedno s postavkama protivnika, čija snaga, kako se penjemo po katovima, progresivno raste. U svakom prolasku imamo priliku nadograđivati likove iznimnim sposobnostima, koje daju nevjerojatnu izdržljivost i snagu, što je za savladavanje Torghasta i potrebno, no nakon izlaska vraćamo se na početne postavke.

World of Warcraft: Shadowlands nije najbolja ekspanzija koju smo zaigrali, ali svakako će biti zanimljiva predanim igračima ove skoro punoljetne masovke, kao i povratnicima kojima se nudi novo proživljavanje nekog od prethodnih dodataka. Nije tajna da nas u ovom trenu u potpunosti zadovoljava, a koliko će potrajati, ovisi samo o Blizzardu i sadržajima koje planiraju ubaciti naknadno.