Tijekom vikenda smo imali priliku sudjelovati u zatvorenoj beti Chivalrya 2, nastavka odlično prihvaćenog i hvaljenog Chivalry: Medieval Warfarea od prije devet godina. Kao i prethodnik mu, Chivalry 2 je orijentiran multiplayeru na temu srednjovjekovnih bitaka i beta nam je ponudila par mapa na kojima smo bjesomučno jurišali na protivnike i pokušavali ih što više uputiti prema vratima Raja prije no što i sami podlegnemo ozljedama, bilo od odsječene ruke, noge, dekapitacije ili pak metar i pol duge strijele iz baliste kojom nas je kukavica iz daljine oneshotao i zabio u blato. Jer smrt neminovno dolazi, samo je pitanje vremena u kojem trenutku.

Kao pravi štreberi, prije samog multiplayera odlučili smo proći malu školu srednjovjekovnog baratanja oružjem. Početna tri osnovna udarca (ubadanje, zamah sa strane, zamah preko glave) smo brzo usvojili, no kako nas je vodič iritantnog glasa vodio po poligonu, finese poput povezivanja udaraca, odbijanja protivničkih, izmicanja i blefiranja smo i po nekoliko puta morali ponavljati dok ih nismo ispravno izveli. Premda smo mislili da smo spremni za dijeljenje pravde po bojnom polju, nakon prvih par partija počeli smo shvaćati koliko upravo ti sitni detalji i odluke koje donesemo u trenu čine razliku između niti jednog ili par oduzetih protivničkih života prije neminovne smrti. Jednostavno, Chivalry 2 je jedna od onih igara u kojoj je osnove lako pohvatati, ali s njima nećete biti pretjerano uspješni sve dok ne počnete primjenjivati naprednije tehnike.

Primjerice udaljenost od protivnika čini veliku razliku između promašaja, kritičnog i mlakog udarca, što je pak povezano s veličinom samog oružja kojeg rabimo. Nije isto udarati s helebardom ili vidno kraćim mačem, a upravo ta procjena koliki nam je doseg nam u prvom sudaru može donijeti prednost, pa čak i trenutni +1 na brojci smaknutih neprijatelja i dakako, jednu brigu manje. Ili recimo sam zamah koji nije isti ako ne mičemo miša ili pogledom pratimo potencijalni put udarca koji će u drugom slučaju biti brži i samim time smrtonosniji. Kako u igri postoje klase, važno je naučiti prednosti i mane svake, kao i specijalnosti poput zapaljivih bombica koje će polako, ali sigurno nesretniku kojeg vatra zahvati srkati život. Strijelci primjerice imaju ograničen broj strijela zbog čega je poželjno ispucavati ih pored kakvog ostavljenog oružja jer u protivnom ostaju samo s nožem, obični pješaci koriste duga i spora oružja i mogu protivnike držati na distanci, laki vitezovi se uzdaju u umijeće baratanja oružjem, dok teško oklopljeni mogu koristiti i štit. Svemu tome valja dodati i predmete koje nailazimo na bojnom polju i možemo ih aktivno iskoristiti za napade, pa nam se nije jednom dogodilo da smo vidjeli kotače kola i noževe kako lete zrakom ili nas je pak pogodio nakovanj kao grom iz vedra neba. Ili u početku spomenuti projektil iz baliste koje mrzimo iz dna duše.

Tijekom zatvorene bete isprobali smo timski deathmatch koji je upravo ono što mu ime govori, te scenarije s nekoliko stadija u kojima jedna strana napada, dok druga brani u nekolicini scenarija. Potonji način igranja nam se više svidio iz razloga što u svakom stadiju imamo različiti cilj, pa smo tijekom Siege of Rudhelma kao pripadnici "plavih" Agatha Knightsa prvo gurali opsadne strojeve prema zidinama "crvenih" Mason Ordera, osvajali ključne točke u gradu, palili šatore i u konačnici morali ubiti samog vlastelina u kraljevskoj dvorani što je bio najlakši dio posla. Napadači za svaki dio napada imaju određeno vrijeme za ispunjenje, dok je obrani dovoljno da ih zaustavi u samo jednom stadiju dok isto ne istekne, premda moramo napomenuti da nam to u spomenutom scenariju, za razliku od Fall of Lionspire, nikad nije pošlo za rukom. Pretpostavljamo da će autori dodatno balansirati neke dijelove, iako priznajemo da i bez obzira na ishod, u svakom smo se napadu/obrani odlično zabavili.

Uz podršku do 64 igrača, sukobi izgledaju divlje i vrlo krvavo. Nagledali smo se uistinu svega, od otkinutih glava, protivnika (i nas samih) kako bez jedne ruke pokušavamo parirati divljacima koji nam pokušavaju istrgnuti i drugu, pa sve do brutalnih zamaha ogromnim maljem koji nesretnike odbacuje nekoliko metara kroz zrak. Nažalost, zasluge za veliki dio izginuća idu na račun suboraca koji često ne shvaćaju da njihovi udarci osim protivnika oštećuju i igrače njihove strane, pa smo često znali ludjeti na panjeve koji iz pozadine pokušavaju dohvatiti protivnike iako je između njih nekolicina prijateljskih bojovnika. Dakako, u žaru borbe smo i sami pokoji put zahvatili nekoga po glavi, ali hej! Sorry stari, helebardu je teško zaustaviti nakon zamaha, nije namjerno.

Sve u svemu, brutalno, zabavno, krvavo i jedva čekamo finalnu inačicu. Ista bi trebala biti objavljena 6. lipnja u verzijama za PlayStation 4, PlayStation 5, Xbox One, Xbox Series X/S i PC uz podršku za međuplatformsko igranje koje je bilo omogućeno i u ovom krugu bete i očito dobro radi jer na bojnom polju nismo mogli odrediti tko igra na konzoli, a tko na PC-u - ginuli smo svi kao braća.