Nakon Ourzazatea ušli smo u pravu pustinju i započeli s našim pokušajem ulaska u Guinessovu knjigu rekorda – prvi prelazak Sahare električnim autom!

Nakon ogromne dionice (i dijela naredne) od Ourzazatea do Tiznita, noć smo proveli kao jedan od najisturenijih timova na reliju. Namjerno kažem najisturenijih a ne vodećih, jer ovo nije utrka, posebno ne za nas. Nakon službenog završetka treće dionice, namjerno smo zagazili i u četvrtu, jer je ta četvrta ogromna, pa da je obavimo što više jučer. Došavši u Tiznit naišli smo na još nekoliko timova koji su razmišljali isto kao mi, ali s "običnim" ne-električnim autima. Kako je u gradu bilo nemoguće srediti punjenje, osim na šuko utičnicu, zapičili smo JOŠ dalje na jug, našli mirno mjesto i kampirali u mraku uz poj generatora, možda dalje od ikog drugog na reliju.

Ujutro smo notorno neefikasni u polasku i spremanju, tako da se ta prednost odmah istopila.

Sljedeća dionica – Tafroute – Laayoune, službeno je sa 620 kilometara najduža na cijelom reliju, baš zato smo je svjesno skratili dužom vožnjom prethodni dan. Laayoune ili Al Ayoun, najveći je grad Zapadne Sahare, spornog područja (uglavnom) pod okupacijom Maroka. Punjenje je proteklo tako da smo pronašli neuredan i daleko preskup hotel sa 4 zvjezdice (od kojih realno zaslužuje dvije), i pogrešnim trofaznim priključkom. Zvalo se električara da zamijeni šteker (!!) i da se preko tri faze Tesla do jutra napuni do vrha.

15 km južno od Boujdoura (ili španjolski Bojadora) nalazi se vrlo atraktivna plaža s dvije brodske olupine. Pohitasmo tamo napraviti foto session s Teslom, što i učinismo, na ulazu u plažu. Nakeljili smo i GoPro da se spektakl silaska s ceste na pijesak bolje snimi. U stanju "dečki rade pizdarije" (hold my beer) otišli smo Daciom još dalje na plažu. Plaža je, naime, ogromna, pojas od mora do nečeg što nije plaža je širok valjda kilometar. Zaglavili smo u pijesku i imali prvu pokaznu vježbu "izvlačenje auta". Teže je nego je itko od nas očekivao, a pijeska je zapravo bilo malo. Nekoliko luđaka, Litvanci s Mercedesima - inače ima jako puno Litvanaca na reliju - otišlo je još dalje, iako su vidjeli našu glupost, brijem da su se iskopavali cijeli dan.

Jedan malo pametniji Litvanac, sa starim Passatom ostao je na rubu pijeska, malo nas je povukao, malo smo mi gurali i kopali, pa smo se izvukli.

To je bio tek početak nevolja, na penjanju s plaže natrag na cestu uništili smo gumu na Daciji. No problemo, mijenjamo gumu. Stavimo novu, Saša otpiči s Teslom, i kao sad ćemo Tomas i ja za njim. Kad quraz, felga lupa u kočnicu! Felge, specifično kupljene u Zagrebu za Daciu, nisu za Daciu! Ime dealera koji nas je ovako fino sjebao nećemo otkriti ako nam sponzorira narednu ekspediciju. :) Probali smo i neki repair kit, koji puni gumu iznutra nekom pjenom, izgubili još pola sata na to, nije išlo (kažu ljudi da ne znaju da taj kit ikome radi).

Izgubiti XY sati.... a sve zbog "hold my beer" i "lets Instagram this" pizdarija

Moram priznati da je to bio prvi moment u kojem me uhvatio mali očaj, i osjećaj da nećemo uspjeti. Pritisak da se odrade etape je ogroman, moramo ostati u grupi, a sad smo u situaciji da nam support vozilo stoji nasred pustinje bez načina da se pokrene. Plan B (ili Z) bio je zaustaviti nekog iz relija, žicati prevoz nazad u Boujdour s puknutom gumom, naći vulkanizera... izgubiti XY sati.... a sve zbog "hold my beer" i "lets Instagram this" pizdarija!

Zaustavili smo neke Mađare, par kombija i džipova. Bili su nas spremni odvesti u Boujdour, okupili se svi oko auta, studiraju, diskutiraju na svom jeziku. Duh međusobnog pomaganja na reliju je jak, što je i jedan od razloga za sudjelovanje. Uto, neki stariji Mađar, valjda jedini koji nije ni izašao iz svog auta, da savjet da na prednji kotač stavimo staržnji s Dacie, a na stražnji jedan od ovih zamjenskih. Kako su na stražnjim kotačima kočnice drugačije, može stati i kotač s manjim odmakom. Buda iz Budimpešte! Nije ni izašao iz auta, kao neki lik iz Tarantinovog filma koji kaže dvije riječi i nestane. Učinili smo tako i nastavili dalje.

Na kraju dana smo još sjebali traženje prenoćišta u Dakhli, palili generator više nego je potrebno, stražarili uz njega cijelu noć i dopunjavali bengom, ali već smo debelo na šestoj etapi, nešto pametniji i iskusniji, još smo u igri.

Šesta etapa, dakla - Bou Lanoar, najproblematičnija je zbog prelaska granice Zapadne Sahare, odnosno Maroka, i Mauritanije. Dužinski, s oko 407 kilometara nije bog zna šta, i računali smo je prevaliti jednim punjenjem. Bilo je to punjenje krcato problemima (kao i gotovo sva dosadašnja u kojima smo koristili agregat) u Dakli, uz noćno stražarenje i nadolijevanje goriva u generator, no krenuli smo dobre volje. Osim granice, drugih većih smetnji, a niti posebno zanimljivih stvari koje bi uvjetovale skretanja s rute, nije bilo. 

Politička situacija u ZS opisana je u dva posta u pripremnoj fazi na FB stranici, no tada mnogima sve ovo skupa nije bilo toliko zanimljivo pa ih vjerojatno nisu čitali, pa evo neka ponove sada gradivo...

Uglavnom Maroko je okupirao Zapadnu Saharu, za čiju nezavisnost, a protiv Maroka, se bori gerilski i/ili politički pokret Polisario. Maroko ima stvarnu kontrolu nad većinom teritorija, i nad gotovo cijelom obalnom crtom. Na jugu, nakon točke na kojoj prestaje marokanska kontrola, postoji 3 km širok pojas ničije zemlje, koji malo kontrolira Polisario, malo UN, a najviše nitko. Evo kako je u roadbooku opisan taj pojas:

There is the military buffer zone under UN control on the other side of the gate – this is the actual Western Sahara, i.e. the area liberated by Polisario. It is known as the “No-man’s Land” to everybody. It is characterized by lawlessness, chaos, waste, cars discarded and blown up and vehicles left here because of various insurance fraud issues.

Warning! As this is a territory without law, there is no military force or police who could protect you, but there are lots of mines. Stay always on the trodden trail and keep left!

Dakle, dosta zabavno. Pojas izgleda kao scenografija za neku zombi apokalipsu, sve skupa s olupinama auta i čudnim likovima koji bauljaju kao zombiji. 

Nakon ovoga, dolazi se na mauritanijsku granicu koje je jedna od najbizarnijih granica ikad. U principu produžetak no man's landa i bezakonja koje tamo vlada. Neki vojnici ili ljudi odjeveni kao vojnici nešto mašu, likovi lupaju po staklu i haubi, traže od tebe nešto... Treći svijet do jaja. Prođe se i to, iskusni smo putnici, nikom ništa, pratimo samo stanje baterije. Do Bou Lanoara je oko 55 kilometara, vozimo super polako, Dacia ispred Tesle da smanjuje otpor zraka, roadbook sugerira da se zaustavljanja u Mauritaniji izbjegavaju i po danu, a kamoli po noći. Vruće je, a pored ceste nema ničeg - pustinjetina. Tu i tamo projuri neki 30 godina stari Mercedes. Merđe su u Mauritaniji keva.

Kamp Bou Lanoar! Nalazi se oko dva kilometra udaljen od glavne ceste, i to na polu-pješčanom terenu. Vjerojatno smo, s malo više pažnje, do kampa mogli doći na knap, bez punjenja, što bi nam uvelike olakšalo ostatak dana, noć, i naredni dan, ali život i reli imaju druge planove. Potrošnju i dosege i optimizaciju vožnje električnih auta najbolje da komentira ekspert za ta pitanja - Saša. Vjerujte da nam se nije zaustavljalo na mauritanijskoj cesti bez prijeke potrebe.

Kako smo već napisali, taj dan smo prešli granicu, što je unatoč apokaliptičnim scenama u No man's landu, prošlo neočekivano lagano. Na mauritanijskoj strani vukli smo se kao puževi, na zadnjim elektronima baterije. 15 km od kampa morali smo stati na brzinsko punjenje. Kako roadbook zaista, ali ZAISTA ne preporuča stajanja na mauritanijskim cestama, to smo obavili jako brzo, samo da se dovučemo do kampa (kamp je pod zaštitom vojske, one ekipe koju ste vidjeli na nekoj od prethodnih slika).

Ali kamp nije kod glavne ceste nego 2 km dalje, preko pijeska! Znači još jedno punjenje kod skretanja za kamp (dva punjenja u samo 15 km - loše) i planiranje taktike za dolazak Daciom off road vožnjom do kampa. Na cesti van zaštite vojske sigurno nećemo kampirati....

Vodite računa da svako punjenje znači istovar hrpe teških stvari iz Dacie prije startanja generatora.... iako smo u kamp došli u dobrom raspoloženju, stvari su kasnije krenule nizbrdo....

Nitko od nas trojice, a pogotovo ja, nismo ljubitelji kampiranja radi samog kampiranja. Mislim, ono, može se, ali sve nas zanimaju neke druge stvari više od rastezanja ili sklapanja (pogotovo sklapanja!) šatora, hladne klope iz konzervi ili MRE-a i spavanja na neudobnim prostirkama i u vrećama za spavanje. Odradit ćemo to radi nekog višeg cilja (fotografije, avanture, vožnje, airsofta, kako tko...) ali ne radi samog užitka kampiranja.

Onesvijestio sam se od umora u svom šatoru oko 21h. Kasnije sam čuo da je izbila svađa kad su neki neugodni Mađari došli i tražili od Saše i Tomasa da ugasimo generator. Generator, u pustinji, u Mauritaniji, nama nije zeka-peka nego pitanje života i smrti. Saša i Tomas parkirali su aute maksimalno uviđavno, na rub logora, okrenute niz vjetar i s vratima Dacie prema vanjskoj strani kampa. Po meni se to zbilja nije previše čulo, a ja sam spavao možda i najbliže izvoru buke. Uz to, bili smo spremni ustupiti mjesta za punjenje gadgeta na generatoru svakome tko je pitao, a dosta njih i jest pitalo. I planirali smo ga ugasiti u ponoć. Nekima očito to nije bilo dovoljno i usred noći trebalo je prekidati punjenje i micati vozila još pedesetak metara dalje - nezgodno na sto načina. Ovo će za posljedicu imati da ćemo ubuduće izbjegavati kampiranja. 

Zbog lošeg uzemljenja, a na pijesku je dobro uzemljenje nemoguće, te opisanih akumuliranih problema od dana prije i te večeri, punjenje je išlo jako sporo. Ujutro su nabrijani 4x4 luđaci krenuli napuštati kamp još prije svitanja. Svi skupa smo spavali očajno, mene je boljelo sve što boli, ekipa napušta kamp, auto nam nije napunjen, sve je ukurcu.... ali moramo se maknuti odatle jer ovo je Mauritanija, i vojna zaštita kampa će također uskoro otići.

Dacia je na toj drugoj lokaciji zapela u pijesku (sve radi 2-3 smrada kojima je smetala buka). Hrvatski tim, i sam u žurbi, nas je pomagao izvući, ali nas je na kraju izvukao jedan od laganih terenaca, valjda iz natjecateljske, ili barem ozbiljne off road skupine. I taj koji nas je izvukao je bio Mađar, kao i seronje koji su nas tjerali iz kampa, pa se time efekt Mađara nekako poništava tj svodi na nulu.

Sto miliona sati i jedinica energije izgubili smo na tome. 

Trebao nam je odmor, odmak od svih drugih timova kojima smeta buka, i normalno punjenje, makar i na običnu utičnicu...

U svemu ovome tog jutra bio sam potpuno beskoristan, nisam se mogao ni sabrati ni misliti (nije da sam inače bitno koncentriraniji ili korisniji, ali tad sam baš bio 100% zakurac), Saša i Tomas su odradili sve, i to na najbolji mogući način, Saša se ušaltao u "survival" mode, a Tomas je cool i pod pritiskom. Ja sam njonjavi IT-evac. Izvukli smo aute na glavnu cestu, Dacia nije zapela na tom putu, Tomas je toliko nagazio gas da je preletio na drugu stranu ceste. U utovaru i prenošenju stvari pomogli su i vojnici (tu je nastala jedna od slika s njihovim technicalom).

Dosta lošeg raspoloženja, na glavnoj cesti, s malo iznad pola baterije u Tesli, uz rastuću pješčanu oluju, bez vojne zaštite i s timovima koji jedan za drugim prolaze kraj nas pičeći prema jugu dok mi stojimo, zaključili smo a) da smo ukurcu; b) da ubuduće izbjegavamo kampove; c) da definitivno izbjegavamo svaki off road po pijesku s Daciom!

Tomas i Saša su ljudi za najteže zadatke, ja kad se prisjećam tih momenata, zapravo ih se jedva sjećam, samo neka mješavina košmara u glavi, lelujanja između polu-budnosti i 30-sekundnih padanja u san u Daciji, dok generator galami 30 centimetara iza. 

Raspoloženje je od najniže točke raslo s dvije stvari - da sati prolaze, a nitko nas nije ubio ni oteo, i s tim da se baterija puni. Nakon nečeg što je izgledalo kao cijela vječnost, a zapravo je bilo do, mislim, 13h, baterija je bila puna do vrha i spremna za marš prema Nouakchottu! Opet smo u igri, neispavani, boli nas glava i mišići, ali idemo dalje. Mislili smo da smo zadnji od svih timova u reliju - zapravo smo bili daleko bolji od toga, no bili smo svakako zadnji u odlasku s lokacije kampa, što je dovoljno zlo i naopako samo po sebi.

Pješčana oluja tada je već bila u punom zamahu - možda se ne čini kao bog zna što, ali vjetar nosi sve što nije čvrsto vezano ili masivno, i zavlači pijesak u sve pore i otvore. Vidljivost je najviše par stotina metara. Svaki auto ili kamion iz drugog smjera zaspe te pijeskom. Uz to je i ciijela atmosfera nezdrava i depresivna.

Službena dionica za taj dan natjecateljske 4x4 timove šalje u unutrašnjost Mauritanije, a sve ostale na vožnju plažom, do takozvanog B2 kampa. Zbog pješčane oluje i ne baš privlačne off road vožnje većina timova odustala je od kampiranja na B2 plaži i zapičila direktno u Nouakchott. Ovo se sasvim dobro slagalo s našim planovima da izbjegavamo kampiranje i vožnju po pijesku. Trebao nam je odmor, odmak od svih drugih timova kojima smeta buka, i normalno punjenje, makar i na običnu utičnicu...