U devetnaestom, pa i u ranom dvadesetom stoljeću ozon se smatrao boljim oblikom kisika. I to ne bez razloga, jer ozon je reaktivnija modifikacija kisika, pa bi onda – sasvim logično – bilo bolje udisati ozon, O₃, neko kisik, O₂. Kada se još otkrilo kako ozon uništava bakterije i druge klice bolesti sreći nije bilo kraja.  Imati ozonator, uređaj za proizvodnju ozona tihim električnim pražnjenjem  u kući postala je umalo stvar društvenog prestiža. Čak se  govorilo kako treba ići u prirodu, u šume, u planine i na morsku obalu, jer tamo da je zrak bogat ozonom. Odakle sad to? Ozon duguje ime svome intenzivnom mirisu (grč. ozo - mirišem), pa kada su ljudi iz grada prvi put osjetili svjež miris prirode lako su ga pobrkali s mirisom ozona. Danas međutim znamo kako je ozon otrovan u bilo kojoj koncentraciji, no i da ga  nažalost sve više udišemo. On naime nastaje  reakcijom otpadnih plinova (smoga) kada na njih djeluje ultraljubičasto zračenje – dakle baš u gradu. 

No to je samo dio priče o tom mirisnom plinu. Priča je to samo o onom ozonu što se nalazi u najnižim slojevima atmosfere, u troposferi. Sasvim je druga priča o stratosferskom ozonu. Tamo kisik, O₂, apsorbira ultraljubičsto zračenje (valne duljine 185 – 200 nm) da bi se reakcijom slobodnih radikala pretvorio u ozon, O₃. No ni ozon ne miruje, jer i on apsorbira ultraljubičasto zračenje, no ovaj put od 200 – 290 nm, pri čemu se raspada na kisik, O₂. Tako se djelovanjem ultraljubičastog zračenja održava stalna razina ozona u stratosferi. I još važnije: upravo apsorpcija UV-zračenja u kojoj sudjeluju obje alotropske modifikacije kisika čuva život na Zemlji od njegova razornog učinka.

Ali taj lijepi prirodni sklad uništava, a tko će drugi nego čovjek. Dušikovi oksidi, nastali gorenjem fosilnih goriva pri visokim temperaturama,  reagiraju s ozonom pretvarajući ga u kisik. Zbog toga koncentracija stratosferskog ozona opada, a s njime i apsorpcija UV-zračenja valne duljine 200-290 nm. Još je gori uništavač ozona klor koji se oslobađa iz freona. Freoni su pak drugo (komercijalno) ime za klorofluorougljike (chlorofluorocarbons, CFCs). Najpoznatiji je triklorfluormetan:  formula mu je  CF₃Cl, a kratica  CFC-11. Početkom devedesetih godina proizvodilo ga se oko stotinu tisuća tona godišnje – da bi na ovaj ili onaj način dospijevao u zrak te se uzdizao do stratosfere i tamo uništavao ozon.

Tom je kemijskom zulumu došao kraj kada je 1989. stupio na snagu  Montrealski sporazum kojim se zabranjuje proizvodnja i upotreba freona. Proizvodnja CFC-11 naglo pada da bi 2009. godine iznosila samo tisuću tona, a 2013. sasvim utrnula.  Trend proizvodnje pratila je koncentracija u zraku, pa je nakon maksimuma zabilježenog 1994. godine koncentracija CFC-11 počela sve brže padati. Sva je zgoda – mislilo se  - da će se stratosferski ozon posve povratiti, točnije da će ga u stratosferi sredinom ovoga stoljeća biti isto kao i 1980. godine. No to se neće desiti. Tako se barem može zaključiti iz rezultata najnovijih istraživanja.

Skupina europskih i američkih znanstvenika ovog je naime mjeseca objavila znanstveni rad u prestižnom časopisu Nature u kojem su pokazali kako koncentracija CFC-11 u atmosferi stagnira. Točnije, od 2012. godine uočava se otklon od krivulje pada njegove koncentracije: godišnji  pad razine ozona od -0,85 ± 0,10 %,  zabilježen u prvom desetljeću našega stoljeća, došao je nakon 2012. godine na -0,4 ± 0,1 %. Iz toga znanstvenici zaključuju kako netko još uvijek proizvodi CFC-11 premda to ne prijavljuje Tajništvu za ozon pri Agenciji Ujedinjenih naroda za zaštitu okoliša (UNEP). Prema njihovim procjenama neprijavljena (i nedozvoljena) proizvodnja CFC-11 iznosi 13 ± 5 tisuća tona godišnje, a to otprilike odgovara svjetskoj proizvodnji u 2005. godini.

Sada se postavlja jedno nužno, jednostavno i posve logično pitanje: tko može proizvoditi deset tisuća tona bilo čega, a kamoli tako zahtjevne kemikalije kao što je CFC-11, a da o tome nitko ništa ne zna? Još je čudnije što se ta proizvodnja ne može opravdati ekonomskim razlozima  budući da su za freone, tj. klorofluorougljike nađeni mnogo jeftiniji nadomjesci. (Freoni su se rabili za punjenje rashladnih uređaja i boćica raspršivača.) Možda se, mislim si ja,  CFC-11 koristi u proizvodnji tajnoga oružja – kad već njegovu pojavu u zraku ne mogu objasniti izvanzemaljcima.

Nenad Raos, rođen u Zagrebu 1951. godine, je kemičar, umirovljeni znanstveni savjetnik u trajnome zvanju. Još od studentskih dana bavi se popularizacijom znanosti: napisao je na stotine znanstveno-popularnih članaka, sedam je godina bio glavni urednik Prirode, a sada je urednik rubrike „Kemija u nastavi“ u časopisu Kemija u industriji. Autor je sedam izložbi u Tehničkom muzeju Nikola Tesla u Zagrebu te 13 znanstveno-popularnih knjiga. Posljednju knjigu, s temom postanka života na Zemlji napisao je na engleskom jeziku (The Cookbook of Life – New Theories on the Origin of Life).