Suvremeni američki politički spektakl vrlo često izgleda kao kabaret s dvije potpuno odvojene scene: na prvoj, prednjoj pozornici Predsjednik dramatično najavljuje epohalne promjene, otkrića i spas čovječanstva... a na drugoj, u pozadini, državni birokratski aparat isporučuje ono što doista može, a da pritom ne iznosi laži i (da prostite) notorne gluposti: objavljuju dokumente, papire, proceduru i administrativne sitnice. Razmak između te dvije pozornice zna biti toliki da se publika pita gleda li uopće istu predstavu.

Najnoviji primjer stigao je s objavom vezanom uz autizam, Tylenol (paracetamol, acetaminofen) i folnu kiselinu (leukovorin). Dok je Trump jučer s govornice naglašavao kako „...Tylenol uzrokuje autizam“, miješao nazive i povlačio nedokazane fantastične usporedbe s Amišima i „pumpanjem konja“ cjepivima, službeni dokument američkog Ministarstva zdravstva i socijalnih službi (HHS) i Agencije za hranu i lijekove (FDA) je mnogo prizemljeniji i realniji. U tom dokumentu, kojega je Trump najavio izrijekom se navode posve drukčije činjenice od onih koje je Predsjednik izmucao za govornicom -- kaže se da dokazi o uzročnosti ne postoje, pa se kao opća mjera opreza u trudnoći preporučuje minimalna doza paracetamola (što je uostalom preporuka i kod svim drugih lijekova), te se uvodi regulatorni korak za leukovorin - ali samo u vrlo specifičnoj indikaciji: kod djece s cerebralnim folatnim deficitom.
Znakovito, cjepiva se u tom službenom dokumentu uopće ne spominju, ali Trump je ipak osjetio potrebu da ih uključi u svoj nesuvisli performans.

Paracetamol i autizam: 'niđe veze'

Paracetamol (acetaminofen, Tylenol) jedan je od najčešće korištenih lijekova protiv bolova i povišene temperature u trudnoći. Razlog je jednostavan: provjerenih i dokazano neškodljivih alternativa je malo, a na temelju velikog broja ozbiljno provedenih i potvrđenih istraživanja paracetamol se već desetljećima smatra (i u praksi dokazuje) najpouzdanijom, znanstveno potvrđeno sigurnom opcijom.

U zadnjih petnaestak godina - paralelno s pojačanim istraživanjima usmjerenim na iznalaženje uzroka autizma - pojavilo se i par studija koje su sugerirale da bi dulja i češća uporaba paracetamola u trudnoći mogla biti povezana s većim rizikom za poremećaje u neurorazvoju (uključujući autizam i ADHD). No, kad su se pažljive analize tih studija provele preciznijim istraživačkim metodama – primjerice, usporedbom braće i sestara (tzv. sibling-control dizajn, kojim se kontroliraju zajednički genetski i obiteljski faktori) – ta se moguća povezanost paracetamola i autizma pokazala netočnom.

Velike kohortne studije iz Švedske i Danske, koje su uključile milijune djece praćene tijekom dugog niza godina, pokazale su da - kada se u istraživanja uključi i procjena utjecaja obitelji i genetike - povezanost između prenatalnog paracetamola i autizma nestaje. Najjači zaključak koji se može izvući dosadašnjim istraživanjima jest da uzročna veza nije potvrđena. Vjerojatno je „efekt“ u ranijim radovima rezultat drugih čimbenika: bolesti zbog kojih se paracetamol uzima (poput febrilnih infekcija u trudnoći), socioekonomskih uvjeta ili genetske predispozicije.

I veliki državni regulatori i kontrolni mehanizmi poput Američkog kolegija opstetričara i ginekologa (ACOG) i Britanske agencije za lijekove (MHRA) naglašavaju kako nema dokaza da paracetamol uzrokuje autizam. Njihova preporuka ostaje standardna: lijek koristiti samo kada je potreban, u najmanjoj učinkovitoj dozi i najkraće vrijeme. Drugim riječima: razboritost, a ne panika.

Folati, leukovorin i autizam

Folat i njegova aktivna inačica folna kiselina (leukovorin) odavno su povezani s razvojem živčanog sustava. Poznato je da manjak folata u trudnoći povećava rizik od defekata neuralne cijevi, zbog čega se dodatak folne kiseline preporučuje svim trudnicama. Pitanje odnosa folata i autizma otvorilo se kad su neka istraživanja pokazala da dio djece s autizmom ima poremećaje u metabolizmu folata, posebno tzv. cerebralni folatni deficit (CFD). U tom slučaju folat teže prolazi krvno-moždanu barijeru, a u krvi se često otkrivaju antitijela na folatne receptore (FRAA).

Manji randomizirani kontrolirani pokusi (npr. Frye i sur.) pokazali su da djeca s autizmom i CFD-om mogu imati poboljšanja u verbalnoj komunikaciji i socijalnim funkcijama kad primaju leukovorin. Rezultati su ohrabrujući, ali daleko od toga da bi se lijek mogao proglasiti univerzalnim tretmanom za autizam.

Zato i službeno priopćenje HHS/FDA vrlo precizno govori o uskoj indikaciji: leukovorin se uvodi kao terapija za djecu s dokumentiranim CFD-om, a ne za autizam općenito.

Što zapravo govore dosadašnje spoznaje?

Trenutne spoznaje o ovoj temi mogu se sažeti u nekoliko cjelina.

1) Kada je riječ o paracetamolu i autizmu, znanstvena istraživanja do danas nisu uspjela potvrditi uzročnu vezu. Prijašnje asocijacije, koje su izazvale zabrinutost i brojne rasprave, sve se češće tumače kao posljedica zbunjujućih čimbenika – od bolesti zbog kojih su trudnice posezale za lijekom, preko socijalnih okolnosti, pa sve do genetskih predispozicija. Zaključak ostaje isti: razborita uporaba paracetamola u trudnoći i dalje je preporuka medicine.

2) Kada je riječ o folatima, oni imaju neupitnu ulogu u razvoju živčanog sustava. Dodavanje folne kiseline u prehranu trudnica danas se smatra standardom, jer pouzdano smanjuje rizik od defekata neuralne cijevi. Uz to, istraživanja su otvorila pitanje postoji li poveznica između poremećaja u metabolizmu folata i autizma. Upravo tu se pojavio leukovorin, aktivni oblik folne kiseline, koji kod manjeg dijela djece s autizmom i potvrđenim cerebralnim folatnim deficitom može poboljšati neke simptome, osobito one vezane uz govor i socijalnu interakciju. No i dalje je jasno da leukovorin nije univerzalni „lijek za autizam“ i da njegova primjena ima smisla samo u precizno određenim slučajevima.

3) I na kraju, cjepiva – koja se u službenom dokumentu američkih institucija uopće ne spominju. Spomenuo ih je jedino Trump, i to na nesuvisao način i posve izvan znanstvenog konteksta. Jesu li cjepiva dio priče o paracetamolu, leukovorinu, i autizmu? Odgovor je kratak: nisu – barem ne u službenom dokumentu HHS-a i FDA-e; cjepiva se tamo ne spominju ni jednom riječju. Trump ih je samoinicijativno ubacio u svoj govor, vjerojatno da oživi staru antivaksersku priču i zapali svoju političku bazu. Rezultat je bio nesuvisla usporedba s „pumpanjem konja s 80 cjepiva“ – primitivno slikovita, ali neistinita i znanstveno potpuno besmislena. Upravo to najbolje ilustrira razliku između provjerene znanstvene argumentacije i političkog performansa kojemu znanstvene činjenice služe tek kao scenografski rekvizit. 

Skretanje pozornosti (sa zaista bitnih stvari)

Dok politička retorika voli dramatizirati i populistički izmišljati jednostavne uzroke i rješenja, znanost je, kao i obično, sporija, dosadnija i – konkretnija. U slučaju paracetamola i autizma nema dokaza o uzročnosti, u slučaju leukovorina postoje prvi, ograničeni dokazi korisnosti za podskup djece s metaboličkim deficitom, a cjepiva su tu ubačena samo kao rekvizit u politički govor.

Razlika između Trumpovog performansa i stvarnog sadržaja regulatornih dokumenata možda najbolje pokazuje što se dogodi kada se znanost pretvori u politički teatar: puno dima, malo vatre i još manje činjenica. Ali posljedice takvih istupa nisu samo smiješne ili kabaretske – one mogu biti i ozbiljno štetne.

Kada političari poput Trumpa i Kennedyja iznose znanstveno neprovjerene tvrdnje, lijekovi koji su desetljećima korišteni i dokazano sigurni mogu završiti na stupu srama i biti izbačeni iz terapijske lepeze u kojoj imaju nezamjenjivo mjesto, osobito u trudnoći. Istodobno, takav pristup otvara prostor pseudoznanosti, sumnjivim „alternativnim tretmanima“ i općoj atmosferi nepovjerenja prema znanosti i provjerenim činjenicama o autizmu, ADHD-u i drugim neurorazvojnim poremećajima.

Time se pozornost javnosti i resursi znanstvenih institucija skreću prema neutemeljenim detaljima i nebitnim lijekovima, umjesto da se ulaže u traženje pravih uzroka, etiologije i učinkovitih načina liječenja. To je ono što ovakve političke intervencije čini opasnima: laži i zablude koriste se za kratkoročne političke ciljeve, a znanost i medicina  - a time i pacijenti - ostaju gurnuti u stranu nauštrb prikupljanja političkih poena, uskraćeni za podršku i sredstva koja su im nužna za istraživanja i liječenje.