Nekada jedan od najprepoznatljivijih bioloških simbola muškosti, snage i vitalnosti, testosteron je u suvremenom okružju općeg trenda farmakološkog marketinga i brendiranja postao i medicinski proizvod i lifestyle dodatak  i internetski meme. Pojam 'testosteron' sve više izlazi izvan bioloških okvira i sve češće se koristi kao oznaka temperamenta, odlučnosti ili čak društvenog statusa.

Danas se na mrežnim forumima, blogovima posvećenim zdravom življenju i portalima koji pišu o suvremenom lifestyleu zdravog tijela i još zdravijeg duha o testosteronu govori s istim žarom s kojim se raspravlja o vitaminima, afrodizijacima, antioksidansima i "superhrani" – kao o tvari koja navodno vraća „ono staro ja“, resetira volju, podiže moral i osigurava poboljšanu učinkovitost - u teretani, u seksu i u svakodnevnim aktivnostima.

Hormon koji je postao metafora

Testosteron je u popularnoj kulturi i fitnes-industriji postao svojevrsni simbol autentičnosti, pouzdan dokaz da se netko, poput poslovične „ne-daj-se-Ines“ - ne predaje godinama i biološkom padu, nego ima snage, mišića i psihičke volje za aktivnim, ispunjenim životom. U reklamama za dodatke prehrani i energijske napitke on je sinonim za borbenost, odlučnost i mušku vitalnost, dok se u suvremenim wellness centrima i online terapijama nudi i ženama kao sredstvo za „mentalnu bistrinu“ i obnovu energije.

Sve je to, međutim, nerijetko svjetlosnim godinama udaljeno od realnosti i neminovnih zakonitosti ljudske fiziologije: iza privlačnog mitološkog sjaja i „energiziranog“ naziva ('testosteron' baš zvuči onako - steroidno moćno, jel'?) krije se vrlo kompleksan hormon čija biološka ravnoteža u tijelu ovisi o genetici, životnom stilu, stresu i zdravlju – i nimalo ne podnosi banalizaciju. Dovoljno je da razina testosterona samo malo padne zbog kroničnog stresa, lošeg sna ili metaboličkih poremećaja i cijela priča o samopouzdanju i snazi se može urušiti poput poslovične kule od karata. Ili jenga-kule. Kužimo se, ne?

Članci i kolumne na portalima posvećenim trendovima zdravog življenja dobro ilustriraju taj svojevrsni testosteronski zeitgeist. U jednom od takvih tipičnih tekstova žene opisuju kako im terapija testosteronom „vraća energiju, volju i libido“, govore o osjećaju da ponovno postaju aktivne, hrabrije i emotivno stabilnije, a neke tvrde da im se poboljšava i koncentracija, kvaliteta sna i osjećaj samokontrole. Još i dodaju kako „osjećaju snažniji kontakt s vlastitim tijelom“, manju razinu tjeskobe i veći osjećaj kontrole nad svakodnevnim stresom. U njihovim opisima testosteronska terapija zvuči gotovo poput nekog „mentalnog orošavanja“ (da ne spominjem sada i ovdje koji se ženski organ orošava u svrhu postmenopauzalne revitalizacije): kao da im hormonska ravnoteža vraća emocionalnu sigurnost i onaj optimizam koji inače nestaje s kroničnim umorom, suhoćom sluznicâ i hormonskim fluktuacijama.

Muškost za utrljavanje u kožu

Naravno, s testosteronom nisu samo žene dobile „dodanu vrijednost“: o njemu se govori i u kontekstu revitalizacije muškaraca - i to ne samo putem terapijske primjene u steroidnim injekcijama. Nedavno je opisan pokus na dragovoljcima u kojem se muškarcima testosteron doslovno maže po koži u formi gela, s rezultatom da postaju - kako navodi zaključak eksperimenta - „pojačano napaljeni“ i skloniji impulzivnim reakcijama.

U detaljnom opisu istraživanja stoji da su ispitanici, nakon što im je nanesen hormonski gel, pokazivali brže reakcije na erotske podražaje i sklonost donošenju impulzivnih odluka u eksperimentalnim zadacima. Opažen je kratkotrajni prolazni porast samopouzdanja i smanjenje socijalne inhibicije, što sugerira da lokalna primjena testosterona na kožu može imati privremeni učinak na ponašanje. Ispitanici su, prema opisu studije, govorili o subjektivnom osjećaju veće spremnosti na rizik, što su istraživači interpretirali kao prolazno pojačanje dominantnog ponašanja.

Reakcije su se unutar nekoliko sati vraćale u normalu, no upravo ta brzina i prolaznost promjene dodatno potiče interes javnosti: ideja da se raspoloženje i impulsi mogu modificirati kremastim mazivom na bazi hormona zvuči gotovo kao znanstvena verzija čarobnog napitka za hrabrost i akciju. Međutim, u tom spoju znatiželje i senzacionalizma krije se istovremeno i opasnost, jer granica između znanstvenog eksperimenta i pseudo-mita o testosteronskoj čaroliji postaje sve tanja i sve manje jasna.

Premda autori tih istraživanja naglašavaju kako se radi o prolaznim učincima i malim uzorcima, mediji su ih objeručke pretvorili u senzaciju, jer ništa ne prodaje klikove kao hormon koji obećava više strasti, odlučnosti i prividne kontrole nad vlastitim životom. A kako sve češće viđamo, mediji su sposobni čak i vrlo oprezne zaključke znanstvenih studija pretvoriti u „prijelomnu vijest“ i čvrst dokaz drevne predodžbe da hormon upravlja požudom, odlukama i smjelošću, iako su stvarni učinci puno suptilniji i prolazni. Trend rastuće fascinacije hormonima kao prečaca do autentičnosti, vitalnosti i samopouzdanja temelji se na površnom shvaćanju biokemije kao jednostavnog recepta za sreću, moć i iluziju samodostatnosti.

Biologija ravnoteže, a ne ekstrema

Testosteron se u muškaraca proizvodi u - testisima (eto odakle mu potiče naziv!), a u žena u jajnicima i nadbubrežnim žlijezdama (da, i žene ga prirodno proizvode!). Kod muškaraca testosteron definira „muška“ sekundarna spolna obilježja – dublji glas, dlakavost, mišićnu masu, izgled vanjskog spolovila – ali i mentalnu energiju, motivaciju i libido (seksualnu želju). Kod žena, iako u znatno manjim količinama, ima važnu ulogu u održavanju gustoće kostiju, raspoloženja i - ponovo - libida.

No, jedna od njegovih ključnih uloga počinje puno ranije, još u maternici, daleko prije nego što će buduće novorođenče dobiti vanjski izgled djevojčice ili dječaka: testosteron nas oblikuje još u embrionalnom razvoju. Naime, upravo su oscilacije u razini testosterona tijekom ranih tjedana trudnoće ono što određuje hoće li se još nedefinirane spolne strukture fetusa razviti prema muškom ili ženskom izgledu. U tom osjetljivom razdoblju i najmanja pogreška u hormonalnom orkestru može proizvesti zagonetne, ponekad i bizarne varijacije – od hermafroditskih sindroma (kada su anatomske značajke spolnih organa „mješovite“), do transrodnih i interseksualnih situacija kod kojih se biološka, genetska i psihološka dimenzija spola uzajamno ne poklapaju: unatoč genetski jasnom spolu (sjećate se: XX=žensko, XY=muško), osoba može imati tjelesne i psihološke karakteristike suprotnog spola - od izgleda vanjskog spolovila, preko tjelesne građe, dlakavosti, dojki i dubine glasa, sve do karakternih osobina, energičnosti, agresivnosti i seksualnih pretenzija.

Za one koji žele znati više (ili se podsjetiti na već naučeno) o spolu, rodu i genetsko-hormonskom labirintu definiranja tih pojmova, neskromno preporučam iščitavanje mojeg teksta "O spolu, rode, da ti pojem: co to maš međ nogami?", objavljenog na ovom portalu neposredno nakon što je ženska(?) / muški(?) boksač(ica) Imane Khalif osvojila/o olimpijsko zlato u Parizu 2024.

Starenje nije biološka kazna

Biologija, baš kao i život općenito, rijetko poštuje stroge granice. I kao što testosteron u embrionalnoj fazi djeluje poput arhitekta tijela i duha (pa s malo previše ili premalo „boje i cementa“ konačni oblik građevine koju nazivamo našim tijelom može ispasti sasvim drukčiji nego što su to predvidjeli geni), tako i kasnije u životu, nakon što je već definiran izgled i način korištenja vanjskih spolnih karakteristika, razina testosterona postaje svojevrsni pokazatelj biološkog tempa – kako s godinama testosteron opada, smanjuju se i energija, libido i opći tonus, a ponekad i volja za druženjem, komunikacijom i općenito društvenim angažmanom.

Prirodno smanjivanje razine testosterona s godinama kod muškaraca zovemo andropauzom (ili - za naš osjetljive muške duše manje dramatičnim nazivom "kasni hipogonadizam"), dok se kod žena pad razine testosterona preklapa s menopauzom pa nema neki poseban naziv (a nismo se ni trudili, jer se klasična medicina već po tradiciji ionako manje trudi oko osoba koje nisu klasificirane kao muška populacija).

U muškaraca se taj proces često prikazuje kao polagano „usporavanje biološkog metronoma“, dok se u žena promjene očituju suptilnije - kroz pad vitalnosti i promjene raspoloženja. Ipak, oba su spola u toj igri hormona jednako pogođena: normalna razina testosterona u odrasloj dobi održava ne samo mišićnu masu i gustoću kostiju nego i kognitivnu oštrinu, osjećaj kompetencije i sposobnost donošenja odluka.

Njegovo povlačenje nije „biološka kazna“ zbog nepromišljenog ili nezdravog života tijekom mladosti, nego podsjetnik da su hormoni svojevrsni dirigenti tjelesnog orkestra: kada izgubi strast mladenačkog zamaha, cijela simfonija života svira u sporijem ritmu. Ipak, ta normalna, posve fiziološka pojava hormonalnog smirivanja u kasnijoj životnoj dobi sve se češće pogrešno interpretira kao bolest (i općenito se, diskretno ali uporno, promovira mantra da je starost isto što i bolest), što je otvorilo prostor za cijelo novo, široko i ekonomski isplativo tržište hormonskog „pomlađivanja“.

Nedostatak i suvišak

Premalo testosterona kod muškaraca vodi umoru, depresiji, slabijoj koncentraciji, gubitku mišićne mase i libida. Kod žena pak - iako se teže mjeri - pad razine testosterona može utjecati na raspoloženje i seksualnu želju, osobito nakon kirurškog uklanjanja jajnika. Taj hormonalni manjak ne utječe samo na fizičku snagu, nego i na emocionalnu otpornost: istraživanja pokazuju da niže razine testosterona mogu biti povezane s povećanom osjetljivošću na stres i sporijim oporavkom nakon napora. S druge strane, niska razina hormona kod žena ponekad rezultira osjećajem „mentalne magle“, slabljenjem pamćenja i gubitkom spontanosti.

Suprotna krajnost, višak testosterona se javlja kod muškaraca (i žena, ako ćemo biti posve iskreni!) koji zloupotrebljavaju steroide, te kod žena s poremećajima kao što je sindrom policističnih jajnika (PCOS). Višak tog hormona uzrokuje da se tijelo ponaša kao neusklađeni orkestar pod palicom živčano rastrojenog dirigenta: svi instrumenti sviraju preglasno i bez dogovora. U muškaraca to može izazvati razdražljivost, promjene raspoloženja, pa i nasilne impulse, a u žena pojačanu dlakavost, dubok glas i nepravilne cikluse. Dugoročno, previše testosterona može poremetiti i metaboličke putove, povećavajući rizik od inzulinske rezistencije i kardiovaskularnih bolesti.

U oba slučaja, posljedice definitivno nisu ugodne i imaju širok raspon: od agresivnosti i impulzivnih promjena raspoloženja do akni, opadanja kose, pa i neplodnosti. Neki istraživači ističu i da kronične fluktuacije razine hormona mogu djelovati na moždane centre i neuronske krugove koji reguliraju nagradu i motivaciju, što dijelom objašnjava zašto osobe s hormonalnim disbalansom često osciliraju između euforije i iscrpljenosti.

Lijek, dodatak i (opasna) igračka

U kliničkoj medicini testosteron je klasičan lijek za muškarce, kojim se liječi hipogonadizam (niske vrijednosti testosterona u krvi ili slaba reakcija ciljnih stanica i tkiva na normalne razine). Gelovi, injekcije i flasteri vraćaju razinu hormona u fiziološke granice, a sve to pod strogim nadzorom i uz pažljivo praćenje razine u krvi, jer se terapija se individualno titrira zato što čak i relativno mala odstupanja mogu izazvati prilično snažne i neugodne nuspojave – od zadržavanja tekućine (edema) do promjena raspoloženja i povećanja hematokrita (gustoće krvi) s posljedičnom sklonošću začepljenju žila krvnim ugrušcima, što pak neminovno vodi do moždanih ili srčanih vaskularnih incidenata (infarkta, krvarenja, ishemije).

Pa ipak, u nemedicinskoj svakodnevici – i na internetu i „uživo“ – testosteron je zadnjih godina postao praktički legalizirani uniseks-dodatak „za poboljšanje energije“, „povratak u mladost“ ili „podizanje ženske vitalnosti“, često bez prethodno provedene propisne dijagnostike, sveudilj uz prepoznatljivu marketinško-reklamnu retoriku kako se testosteronom može „probuditi ugasla životna iskra“ ili „resetirati hormonski sat“. Po forumima i društvenim mrežama dijele se savjeti o dozama, aplikacijama i učincima kao da se radi o kozmetici, a ne o snažnom hormonu s potencijalno katastrofalnim posljedicama u slučaju pogrešnog doziranja.

Da, točno je da znanstvena literatura opisuje kako testosteronska terapija može pomoći kod tegoba kakve se susreću kod nekih žena sa slabo aktivnim seksualnim porivom (HSDD) u postmenopauzi: studije bilježe poboljšanje libida, raspoloženja i osjećaja zadovoljstva. No, već površnim iščitavanjem rezultata tih studija jasno je kako su ti učinci često skromni i vrlo individualni, pa još uvijek ne postoje dugoročni sigurnosni podaci, niti je još odobrena ijedna službena terapijska testosteronska formulacija namijenjena ženama.

To međutim nije spriječilo rast tržišta: privatne klinike i internetske trgovine nude sve zamislive oblike testosteronskog doziranja i primjene – od kapsula i tableta, do transdermalnih krema i sprejeva – uz obećanja o „hormonskoj renesansi“ i „novoj energiji mladosti“. Često se pozivaju na opće fraze o „uravnoteženju hormona“ bez jasnog medicinskog utemeljenja, pa se hormoni reklamiraju i prodaju kao svojevrstan wellness-ritual, a ne kao ozbiljna (i opasna) terapija.

Granice samopouzdanja i - dopinga

Sportaši su s testosteronom već odavno u tradicionalnom, skoro u intimnom odnosu, i to uglavnom - zabranjenom. Od već skoro zaboravljenog Bena Johnsona i ranije, testosteron i njegovi derivati (poput nandrolona) sinonim su za doping i simboli potrage za nadljudskim rezultatima i kratkotrajnog bljeska uspjeha koji se često plaća zdravljem. Povijest sporta je ispisala i vlastiti bogati katalog hormonalnih eksperimenata – od injekcija u svlačionicama do sofisticiranih mikroterapija koja prate biološke ritmove. Doping testovi postaju sve pametniji, ali i njihovi korisnici sve inventivniji. U pozadini je ista stara ideja da se uspjeh može ubrizgati u venu. Ili u stražnjicu.

Međutim, ni rekreativne teretane nisu imune pred tim motivacijskim pritiscima. Među muškarcima i ženama podjednako - više nije rijetkost čuti o korištenju „testa“ (naziv odmilja za testosteron) ili „boostera“ . Na forumima se raspravlja o optimalnim terapijskim ciklusima, dok se po oglasima nude „bioidentični hormoni“ s upitnim porijeklom. Ono što je nekoć bio proteinski shake, danas je injekcija – često nepoznatog sastava i s upitnom sterilnošću. Apsurd je utoliko veći što isti oni koji cjepidlačno izračunavaju unesene i utrošene kalorije i prate broj „benčanih“ kilograma i prijeđenih koraka ne vide problem u ubrizgavanju tvari čije ime ne mogu ni izgovoriti.

Sve se češće u znanstvenim i popularnim izdanjima nailazi na tekstove koji govore o ženama koje testosteronom liječe umor i nezadovoljstvo – ne kao medicinsku terapiju, nego kao oblik samopomoći u doba iscrpljenosti. Opisuje se trend među još uvijek mladim, zaposlenim ženama koje balansiraju između stresa, iscrpljenosti i osjećaja gubitka kontrole nad vlastitim tijelom, što je simptom našeg vremena u kojem hormoni postaju psihološki alat i simbol borbe protiv umora i starenja, a ne biološki lijek.

Ironično, testosteron koji je nekoć simbolizirao mušku dominaciju sada se nudi kao sredstvo za žensko osnaživanje – što je još jedan dokaz da društvo hormone više voli nego što ih razumije.

O rodu, seksu i energiji

Ulazak testosterona u područje „ženske“ terapije otvorio je i novu razinu rasprava o rodnim pitanjima: ako žene smiju (i žele) povećati testosteron u cilju bolje energije i seksualnosti, razbijamo li time granice između dosadašnje podjele na „muške“ i „ženske“ hormone? Uostalom, biologija nas uči da ti pojmovi ionako nisu strogo odvojeni: razlika je samo u koncentraciji i kontekstu. Hormoni se ne ravnaju po društvenim kategorijama, nego po receptorima i tajmingu svojeg djelovanja. Nema ničeg „muškog“ u molekuli testosterona, kao što nema ničeg „ženskog“ u estrogenu – osim kulture koja ih je tako odlučila nazvati. Zato su rasprave o rodno pripadnim hormonima često više kulturološke i političke nego znanstvene i biokemijske.

Ali, suvremeni val hormona kao terapije otvorio je i šire pitanje identiteta: sve više transrodnih i nebinarnih osoba koristi testosteron u okviru medicinskog tranzicijskog liječenja, gdje on postaje sredstvo izražavanja roda, ali i suočavanja s društvenim stereotipima. U tim se pričama spajaju biologija i samoodređenje: hormon koji je nekoć bio simbol dominacije sada postaje alat slobode. Istodobno, u popularnoj kulturi testosteron se i dalje tumači kroz klišeje o agresiji i natjecanju, ne ostavljajući prostora za nijansu ili suptilnost.

Jer - tržište voli jednostavne narative. U njemu je testosteron i znak moći i lijek protiv umora i opravdanje za ponašanje. Marketinški slogani ga pretvaraju u metaforu pobjede, dominacije ili oslobođenja, ovisno o publici kojoj se obraća. Svaka generacija i svako tržište pronalazi u njemu ono što želi čuti – simbol je snage, neovisnosti, čak i prkosa protiv starenja.

Biološki i kulturološki nastavak stare priče

Zanimljivo je da svako doba ima svoj hormon‑ikonu: u pedesetima su to bili kortizol i adrenalin, u osamdesetima endorfini, na smjeni stoljeća hit je bio hormon rasta, a danas je to testosteron – trenutno najkomercijalniji hormon na planeti, s vlastitim PR-odjelom predvođenim kamarilom "fitnes influencera" i "wellness gurua". U toj prenapuhanoj slici se olako previđa činjenica da je hormon tek pošiljka kemijskih signala, a ne metafizička poruka svemira. Testosteron nas, paradoksalno, ne čini više muškracima ili ženama, nego više ljudima – u svim našim pokušajima da fiziologiju pretvorimo u filozofiju.

Priča o testosteronu stoga nije samo biološka, nego i kulturološka. Pokazuje koliko brzo znanstveno otkriće može postati društveni mit i koliko je tanka linija između medicine i marketinga. Kada se testosteron maže po koži ili prodaje u injekcijskim bočicama s obećanjima o vitalnosti, u tome ima nečeg duboko ljudskog: težnja da se kompleksni problemi svedu na jednostavnu formulu, da se kemijska molekula pretvori u metaforu smisla života i eliksir samopouzdanja.

U tom smislu, testosteron je samo novi nastavak stare priče o ljudskoj želji za kontrolom i uvjerenja da se životna tjelesna i mentalna ravnoteža mogu kupiti novcem, na recept.

^{Igor „Doc“ Berecki je pedijatar-intenzivist na Odjelu intenzivnog liječenja djece Klinike za pedijatriju KBC Osijek. Pobornik teorijske i praktične primjene medicine i znanosti temeljene na dokazima, opušta se upitno ne-stresnim aktivnostima: od pisanja znanstveno-popularnih tekstova u tiskanom i online-izdanju časopisâ BUG, crtkanja računalnih i old-school grafika i dizajna, zbrinjavanja pasa i mačaka, fejsbučkog blogiranja o životnim neistinama i medicinskim istinama, sve do kuhanja upitno probavljivih craft-piva i sasvim probavljivih jela, te neprobavljivog sviranja bluesa.}