Postoji besplatan alat u pregledniku koji uzme vašu FLAC datoteku, enkodira je u MP3 na nekoliko različitih bitratea – 320, 128, 64 i 16 kbps – i potom vam omogućava da se u stvarnom vremenu prebacujete između njih, s ciljem da pokušate pogoditi koji je koji. Oznake su skrivene, redoslijed je slučajan, varanja nema. Na kraju dobijete rezultat, hladan i (najvjerojatnije) neugodan.

Probao sam stvar na vlastitoj glazbi – albumima koje poznajem napamet – koristeći studijske monitore Adam A7X i Topping DX5 II kao DAC i predpojačalo, dakle sustav koji definitivno ne bi trebao biti usko grlo za takav test. Sve to u akustički tretiranom prostoru. Rezultate bih opisao kao poražavajuće nekonzistentnima. Na glazbi s izraženom dinamikom i agresivnijim miksevima – Deftones, Moby – u prosjeku bih pogodio tri od pet uzoraka, što i nije neki rezultat, budući da bi dva najlošija bitratea ispravno detektirala pokojna mi baka, koja pred kraj života na jedno uho nije čula ništa, a na drugo još manje. No, kad su u igri bili 128 i 320 kbps MP3 zapisi i FLAC, stvar je klizila u nagađanje. Na akustičnom jazzu Avishaia Cohena, gdje bih intuitivno očekivao da će razlike biti najočitije, rezultat je bio jedan od pet, dakle statistički gori nego da sam bacao novčić. Takav ishod prihvatio sam ponizno, ali ne i sa osobitim iznenađenjem, jer potvrđuje nešto o čemu popujem već godinama.

Nisam se iznenadio iz razloga što isti rezultat dobiva gotovo svatko tko se podvrgne takvom ili sličnom slijepom testu, uključujući ljude sa znatno skupljom opremom od moje. Jedan AV inženjer, koji sam gradi studijske monitore po mjeri, u profesionalnom studiju, okružen zvučnicima za 25.000 dolara, u forumskoj raspravi tvrdi da ni on, a ni njegove kolege s dugogodišnjim iskustvom, ne mogu razlikovati MP3 na 320 kbps od lossless zapisa. Jedan ton-majstor opisuje eksperiment u kojem su hi-fi entuzijastima pustili zapis s magnetofonske vrpce na analognom Studer A820 decku, direktno, bez ikakve digitalne konverzije – publika je bila oduševljena zvukom, a potom šokirana kad im je rečeno da su zapravo slušali MP3 na 256 kbps.

Umjesto da se opterećujete rezolucijom zapisa, kupite bolje zvučnike i sredite sobu u kojoj slušate

A ipak, rasprave o tome treba li slušati glazbu u FLAC-u ili MP3-ju ne jenjavaju. Audiofilski forumi pune se prijeporima između zagovornika lossless formata i onih koji tvrde da je 320 kbps MP3 perceptualno identičan. Ljudi biraju glazbene servise prema tome nude li lossless streaming ili ne, kao da je to jedini kriterij koji utječe na kvalitetu zvuka. Tidal se godinama pozicionirao upravo na toj premisi; danas više ne može, jer lossless kvalitetu nude svi konkurenti.

U čemu je problem? U tome što fokus na rezoluciju zapisa zamagljuje sve ono što zaista utječe na to kako glazba zvuči u vašoj sobi. Hijerarhija prioriteta, kad je u pitanju kvaliteta zvuka, trebala bi izgledati otprilike ovako: prvo soba, zatim zvučnici, pa pojačalo, i tek onda sve ostalo – DAC, kabeli, format zapisa. Soba u kojoj slušate oblikuje zvuk više nego bilo koja pojedinačna komponenta u lancu. Neobrađena prostorija s ravnim zidovima, tvrdim podovima i nikakvom akustičnom obradom uništit će zvuk najskupljeg sustava. Zvučnici su sljedeći po važnosti, jer su oni taj element koji električni signal pretvara u fizičke vibracije zraka, i tu su razlike između modela daleko, daleko veće od razlika između bilo kojih dvaju formata zapisa. Pojačalo mora biti adekvatno za odabrane zvučnike, ali ni tu većini slušatelja ne bih savjetovao odlazak u ekstreme; nakon dosezanja određene razine kvalitete, poboljšanja su marginalna i često subjektivna.

Tek tada, na samom kraju tog lanca, dolazi pitanje u kojem formatu je zapisana glazba koju slušate. Tu je odgovor, za veliku većinu korisnika, neugodno banalan: kod svih aktualnih glazbenih servisa kvaliteta zapisa je dovoljno dobra. Glazbeni servis treba birati prema sučelju, funkcionalnostima, katalogu i ekosustavu, a ne prema tehničkoj specifikaciji formata zapisa.

Sve ovo pišem svjestan činjenice da će se u komentarima javiti preko nekoliko onih koji tvrde da čuju razliku. Ne sumnjam da je subjektivno tako – ljudska percepcija izuzetno je podložna očekivanjima, a kad znate da slušate FLAC, glazba vam jednostavno zvuči bolje. To nije halucinacija, ali nije ni akustička stvarnost – to je placebo, istodobno stvaran i nestvaran, nešto poput akustičke Schrödingerove mačke. Slijepi test eliminira očekivanja i ostavlja vas samo s onime što vaše uši zaista čuju. A uši, kako se pokazalo, ne čuju toliko koliko bismo htjeli.

Postoje slučajevi u kojima razlika jest čujna – akustični zapisi s velikom dinamikom, na vrhunskim elektrostatičkim slušalicama ili ispravno postavljenim dvokanalnim sustavima u akustički obrađenoj prostoriji, na vrlo pažljivo odabranom materijalu. Ali to je toliko uzak kontekst da se njime ne može opravdati dogma prema kojoj bi svi trebali slušati glazbu isključivo u lossless formatu. To je otprilike kao da tvrdite da bi svi trebali voziti Porsche jer on bolje drži cestu od Golfa na mokrom asfaltu pri 250 na sat – tehnički točno, ali koliko vas zaista vozi 250 po kiši?

FLAC ima smisla kao arhivski format – jednom komprimirano ne možete vratiti, pa je pohrana u lossless obliku razumna mjera opreza. Diskovi su relativno jeftini, kapaciteti ogromni, i nema razloga ne čuvati svoju kolekciju u najboljoj mogućoj kvaliteti. No, to je argument za pohranu, a ne za svakodnevno slušanje. Razlika između ta dva konteksta ionako se gubi u trenutku kad pritisnete play na Tidalu ili bilo kojem drugom servisu – jer tada slušate kroz svoj DAC, pojačalo, zvučnike ili slušalice, u svojoj sobi, s kumulativnim utjecajem čitavog audio lanca, koji je magnitudama veći od razlike između dvaju formata zapisa.

Kad sljedeći put netko postavi pitanje koji glazbeni servis koristiti, ili treba li slušati u FLAC-u ili MP3-ju, odgovor se ne krije u specifikacijama, već u korisničkom iskustvu. Čije vam sučelje najbolje leži? Čiji algoritam preporuka otkriva glazbu koja vas zanima? Koji najbolje surađuje s uređajima u vašem domu? Ako vam je zaista stalo do kvalitete zvuka, uložite u akustički tretman sobe ili bolje zvučnike. Neće vam trebati slijepi test da biste čuli tu razliku.