USCIS je kratica za U.S. Citizenship and Immigration Services, savezna agencija unutar Ministarstva za unutarnju sigurnost (DHS) koja administrira američki sustav zakonite imigracije. Sadržaj direktive PM-602-0199. koju su objavili 21. svibnja je jasan: dobivanje zelene karte u SAD-u više neće biti rutinski posao. Svaki će se zahtjev provjeravati pojedinačno i više nema nikakva jamstva da će biti odobren. USCIS formalno ne zabranjuje podnošenje zahtjeva iz SAD-a, ali dirigira službenicima da svaki takav zahtjev tretiraju kao iznimku, a ne kao normu. Prema procjenama imigracijskih stručnjaka, promjena bi mogla pogoditi stotine tisuća osoba godišnje.

Potencijalna pravna greška

Više od pola stoljeća strani državljani s legalnim statusom mogli su podnijeti i provesti cijeli postupak dobivanja stalnog boravka iz SAD-a, uključujući nositelje radnih i studentskih viza, supružnike američkih građana te izbjeglice i tražitelje azila, i ta je mogućnost u praksi funkcionirala kao rutina, premda je formalno uvijek bila odluka vlasti. Mijenjati pravila običnom internom odlukom, bez javne rasprave koju zakon propisuje za velike promjene, potencijalno pravna je greška zbog koje bi sud mogao lako poništiti cijelu stvar.

Federalni sudovi su u oba Trumpova mandata već više puta zaustavljali imigracijske mjere upravo zbog preskakanja tog postupka, i očekivanje da će poslovne udruge, sveučilišta ili advokatske organizacije podnijeti zahtjev za privremenu mjeru zaustavljanja nije spekulacija, nego gotovo siguran sljedeći korak.

Od H-1B do zelene karte: kako je sustav funkcionirao

H-1B viza, koja je za većinu visokokvalificiranih stranaca jedina ulaznica u američki tehnosektor, ne dobiva se automatski: poslodavac podnosi formalni zahtjev u ime kandidata koji je još u svojoj zemlji, a broj zahtjeva svake godine višestruko premašuje dostupnih 65.000 mjesta, pa prolazak kroz lutriju nije zajamčen. Tek nakon odobrenja radnik dolazi u SAD i počinje raditi, uz vizu koja se inicijalno odobrava na tri godine s mogućnošću jednog produženja, što znači maksimalno šest godina, osim ako je radnik u međuvremenu pokrenuo proces za zelenu kartu, u kojem slučaju može dobivati dodatna produženja dok čeka.

Usporedno, obično što ranije jer redovi su dugi, poslodavac pokreće PERM certifikaciju kod Ministarstva rada, kojom dokazuje da na tržištu nema kvalificiranog američkog kandidata za tu poziciju, što u praksi traje godinu do dvije, a revizija može produljiti rok i dalje. Slijedi I-140 peticija kojom poslodavac formalno nominira radnika za zelenu kartu. Čim godišnja kvota dopusti, radnik podnosi I-485 i praktično prestaje putovati jer svaki izlazak iz SAD-a bez posebne putne isprave znači automatski odustanak od zahtjeva. Cijeli taj put može trajati pet, deset, petnaest godina, a za indijske i kineske državljane redovi su zbog godišnjih kvota po zemljama doslovno dugi desetljećima.

Za neke najgori trenutak

U svoj toj zavrzlami nalazi se radnik koji je kupio kuću, osnovao obitelj, postao ključni dio svoje tvrtke i koji je u tom trenutku istovremeno administrativno najranjiviji i životno najdublje integriran u američko društvo. Upravo tu direktiva najviše pogađa.

Mogućnost ostanka na poslu dok odluka čeka bila je srž cijelog modela i nije bila slučajna. H-1B i L-1 vize zakonom izričito dopuštaju nositeljima da planiraju trajni ostanak jer Kongres zna da poslodavac koji sponzorira stranog radnika od prvog dana računa da taj radnik ostane. Direktiva tu logiku ne ukida formalno, ali od službenika traži da svaki takav zahtjev tretiraju kao iznimku, a ne kao normu, i eksplicitno odbacuje automatsko odobrenje.

Indijci čekaju, Rusi nemaju kud

Posljedice najviše ovise o tome odakle radnik dolazi. Indijski inženjeri najčešći su korisnici ovih viza, a zbog kvota na zelenu kartu čekaju i po 30 godina. Za njih odlazak na provjeru u domovinu nije usputni izlet, nego ogroman rizik zbog kojeg mogu izgubiti posao i ostati zaglavljeni na početku dugog reda koji se godinama ne pomiče. Za ruskog državljanina situacija je logistički nerješiva jer američka ambasada u Moskvi od 2021. ne obrađuje vize, a određena zamjenska lokacija u Varšavi rješenje je samo na papiru. Djeca na vizama koja prelaze dobnu granicu, supružnici bez putnih dokumenata, radnici usred projekata koje ne mogu napustiti bez posljedica za sponzorstvo, slučajevi su koje ta odluka američke vlade ostavlja na dušu pojedinog službenika.

Sami su si krivi

Američka IT industrija sve ovo prati s poznatom mješavinom zabrinutosti. No i sami su krivi. Google od 2021. javno zna da samo mali dio kandidata koje sponzorira uopće prođe H-1B lutriju jer broj zahtjeva svake godine višestruko premašuje dostupna mjesta, i godinama traži zakonsko ukidanje kvota, bez rezultata.

Zaostaci, kvote i odbijanja nisu iznenađenje. Dokumentirani su godinama i svi ih znaju. Računaju da je Amerika i dalje dovoljno privlačno radno tržište i da talent ne odlazi drugdje. Sada reagiraju priopćenjima dok odvjetnici savjetuju klijentima da ne putuju dok se situacija ne razjasni, da provjere kvalificiraju li se za National Interest Waiver, iznimku koja omogućuje zelenu kartu bez poslodavca kao sponzora, i da prate federalne sudove gdje se privremena mjera zaustavljanja široko očekuje.

Reakcije su stigle brzo i s različitih strana

Garry Tan, predsjednik Y Combinatora i jedan od najglasnijih glasova Silicon Valleya, napisao je da Amerika treba zadržati pametne ljude koji grade budućnost i osnivaju tvrtke koje zapošljavaju milijune, i odluku nazvao lošom i promašenom politikom. Reid Hoffman, suosnivač LinkedIna, potez je nazvao štetnim za tehnološki sektor i postavio javno pitanje hoće li AI istraživači i studenti morati napustiti zemlju da bi nastavili raditi. 

Na političkoj strani reakcije nisu bile manje oštre. Njujorška guvernerka Kathy Hochul napisala je da nova politika izdaje samo obećanje na kojemu je izgrađena ova zemlja. Demokratski zastupnik Ted Lieu iz Kalifornije odluku je nazvao glupom politikom koja će pomoći konkurentima poput Kine i Rusije. 

David Bier, direktor istraživanja imigracije u libertarijanskom Cato Institutu, u opširnoj analizi politiku je opisao kao nelogičnu i zaključio da je USCIS prešao od tihog ignoriranja zahtjeva do masovnog odbijanja, efektivno okrenuvši leđa 1,2 milijuna podnositelja zahtjeva koji su već u procesu