Riječ „kemoterapija“ obično povezujemo s liječenjem tumora, no pravo govoreći ta riječ u svakodnevnoj upotrebi više pripada medicinskom žargonu negoli znanstvenoj terminologiji. Ili, da budem jasniji, „kemoterapija“ je tijekom stoljeća suzila svoje značenje do neprepoznatljivosti. U svome osnovnom i najširem značenju kemoterapija je liječenje kemikalijama, jasno definiranih i u kemijskom laboratoriju dobivenih tvari. Era kemoterapeutika počinje s razvojem organske sinteze u drugoj polovici 19. stoljeća, no rekao bih da je prvi kemoterapeutik bila Glauberova (čudesna) sol, sal mirabile Glauberi, što ju je priredio njemački alkemičar Johann Rudolph Glauber u 17. stoljeću. Riječ je bila o natrijevom sulfatu, kojeg je Glauber priredio reakcijom sumporne kiseline i kuhinjske soli. Hvalio ju je kao „čudesno“ sredstvo za liječenje rana, ali i za mnoge druge, da ne kažemo sve bolesti.

Od kemoterapije je mnogo starija fitoterapija, ili – po narodski – travarstvo. „Travama“ se čovjek liječio još od kamenog doba, a da je fitoterapija prirodna terapija ne govori samo činjenica da čovjek ljekovito bilje uzima izravno iz prirode, nego da se njime gotovo instinktivno liječi. Takvu terapije poznaju i životinje: pas, kada ga boli želudac pase travu.

No došla su nova vremena, vremena u kojima kemičari sintetiziraju tisuće i tisuće novih organskih spojeva u nadi da će neki od njih postati novi lijekovi, novi proizvodi farmaceutske industrije. U konkurenciji s kemijskom sintezom, molekulskim modeliranjem i svime onime što obuhvaća sintagma drug design, fitoterapija gubi tlo pod nogama, jer – da damo jednostavan primjer – zašto vrućicu snižavati čajem od vrbine kore, kad imamo acetilsalicilnu kiselinu koja se s puferom i drugim dodacima jasne namjene nalazi u tableti Aspirina?

Problem međutim nije tako jednostavan. Biljke sadrže mnoge kemijske spojeve koji mogu, ali ne moraju blagotvorno djelovati na zdravlje. Usto postoji i sinergizam, pojava kada jedna ljekovita tvar pojačava djelovanje druge. I tako smo došli do ovotjednog priloga. „Polyphenols, polysaccharides, and their complexes from Aronia melanocarpa in the chemoprevention of colorectal cancer“ piše u naslovu preglednog rada (review) poljskih znanstvenika objavljenog u časopisu Molecules. Mnogo riječi zaista.

Aronija, ili točnije Aronia melanocarpa (crnoplodna aronija) je više-manje svakome poznata biljka, jer njezine pripravke možemo pronaći u svakoj biljnoj ljekarni. No koliko je stvarno ljekovita, drugo je pitanje.

Kemijska analiza otkriva u aroniji fenolne i polifenolne spojeve. Ti spojevi, zna se, uklanjaju slobodne radikale ili, točnije, reaktivne kisikove vrste, ROS (reactive oxygen species). Već to čini aroniju kandidatom za prevenciju raka debelog crijeva, bolesti od koje godišnje obolijeva dva, a umire milijun ljudi. Da bude još gore, predviđa se da će se broj oboljelih i umrlih do 2040. godine gotovo udvostručiti, pa će godišnje na svijetu obolijevati 3,2, a umirati 1,6 milijuna ljudi. To je cijena koju plaćamo lagodnom življenju: mnogo sjedenja, pušenja i pića, a malo kretanja i hrane bogate balasnim tvarima – jer tko da jede blitvu umjesno sočnog odreska!

Da bi se to izbjeglo, treba jesti aroniju. No nije svejedno koji dio biljke jedemo. Flavonoida ima najmanje u plodu (5,2 mg/g), potom u listu (8,5 mg/g), a najviše u košćici, sjemenki (190 mg/g), sve izraženo kao suha tvar. Flavonola u plodu ima između 0,12 i 1,4 mg/g, a u listu od 1,8 do 7,86 g. Već nam ti brojevi pokazuju veliku varijaciju, varijaciju koja ovisi ne samo o dijelu biljke kojim se borimo protiv raka debelog crijeva (i drugih oblika te teške bolesti), nego i o načinu uzgoja aronije.

Najvažniji sastojci aronije su antocijanini, u vodi topljivi pigmenti od kojih potječe boja aronijinih bobica, ali i boja korijena cikle. Oni čine do 60 % ukupnog sadržaja fenola. No osim antocijanina i drugih polifenola važni su i polisaharidi (celuloza, hemiceluloza, pektini i dr.), koji ne služe samo zato da potiču peristaltiku crijeva. Oni naime vežu polifenole te tako, sinergistički, pojačavaju njihovo ljekovito djelovanje. Za polisaharide vezalni polifenoli štite stijenke debelog crijeva od upala, a usto potpomažu rast korisnih i sprječavaju rast štetnih bakterija. Sve to dovodi do zdravije crijevne flore (mikrobioma), a ona opet do mnogobrojnih blagotvornih učinaka koji se ne svode samo na prevenciju raka debelog crijeva. Dodajmo tome da neki ekstrakti lista aronije pokazuju citotoksičnost i djeluju protiv širenja metastaza, možemo zaista reći da je aronija čudesna biljka po svojoj ljekovitosti.

Unatoč takvoj tvrdnji dolazi nam kao hladan tuš u Zaključku rečenog rada da ima „sve više dokaza koji indiciraju“ da aronija pomaže u sprječavanju raka debelog crijeva. Problem je da ono što uzmemo na usta ne dođe kao takvo i do debelog crijeva. Stoga bi, očito je, aronija, kroz svoje ekstrakte mogla poslužiti samo kao polazna točka za razvoj novih lijekova koji bi bili usmjereni prema liječenju i prevenciji raka debelog crijeva. Ti bi lijekovi bili, razumije se, tvari definiranog kemijskog sastava, drugim riječima kemijski spojevi i njihove točno određene smjese. Tako smo opet, kako i u mnogo drugim slučajevima, od fitoterapije došli do kemoterapije.

Nenad Raos, rođen u Zagrebu 1951., je kemičar, znanstveni savjetnik u trajnome zvanju, od 2017. u mirovini. Autor je oko 200 znanstvenih i stručnih radova iz područja teorijske i bioanogranske kemije te povijesti i filozofije znanosti. Još od studentskih dana bavi se popularizacijom znanosti. Sada piše za Čovjek i svemir te za mrežne stranice Panopticum i, naravno, Bug online. Autor je 16 znanstveno-popularnih knjiga, među kojima  su „Kemičar u kući – kemija svakodnevnog života“ i „Antologija hrvatske popularizacije prirodnih znanosti“.