Čovječanstvo se već desetljećima ponaša kao lijeni bahati bogataš koji svoju inače raskošnu kuću nije nikada redovito održavao i čistio, pa kad je shvatio da će se ugušiti u vlastitom smeću i nemaru, krenuo je razgledavati ponude za nekretnine u široj okolici. Mars je bio očiti favorit već od samih početaka potrage za novim domom, Mjesec je pak zamišljen kao usputna stanica i privremeno skladište za buduću selidbu, a sada se već i među ozbiljnim znanstvenicima spominje čak i Titan, golemi Saturnov mjesec s atmosferom, rijekama i morima.

Problem je jedino to što nijedan od tih svjetova nije ni približno nalik Zemlji. A što ih bolje upoznajemo, to postaje jasnije zašto bismo ovu svoju nekretninu možda ipak trebali malo bolje održavati.

U crveni planet smo se uselili prije nego što smo stigli do njega

Mars je posebno interesantan jer je imao izvrstan marketing daleko prije nego što je marketing uopće izmišljen kao pojam.

Krajem 19. stoljeća talijanski astronom Giovanni Schiaparelli opazio je na Marsovoj površini tragove koje je opisao rječju canali, što na talijanskom može značiti kanali ili brazde. Engleski jezik od toga je napravio canals, izraz koji asocira na umjetno iskopane vodene kanale, a maštu je do kraja u sfere zablude odveo američki astronom Percival Lowell, koji je sebe i mnoge druge uspio uvjeriti da kroz teleskop promatra golemu mrežu građevinskih zahvata neke drevne marsovske civilizacije.

Marsovci su se uskoro uselili u književnost, radio, stripove i filmove: H. G. Wells poslao ih je u invaziju na Zemlju, Ray Bradbury napisao je Marsovske kronike, a Hollywood je kasnije na Crvenom planetu izmjenjivao Schwarzeneggera, Damona i poveći broj drugih nesretnika kojima produženi boravak ondje uglavnom nije dobro prošao.

Pritom treba biti pošten pa priznati da Mars doista ima jednu ogromnu prednost: blizu nam je.

Naravno, u astronomiji je „blizu“ prilično relativan pojam. Ovisno o položaju planeta, put do njega traje mjesecima, a telefonski razgovor s kontrolom leta imao bi pauze duge i do dvadesetak minuta u svakom smjeru. Ali u usporedbi sa Saturnom i njegovim mjesecima, Mars je nam je praktički susjed preko puta ulice i zato je tijekom druge polovice 20. stoljeća postao logičan sljedeći cilj nakon Mjeseca.

Ako smo mogli doći do Mjeseca i sletjeti na njega, razmišljalo se, zašto ne bismo nastavili dalje?

Mjesec: odmorište na autocesti prema Marsu

Ideja naseljavanja Marsa uopće nije nova.

Još je Wernher von Braun pedesetih godina prošloga stoljeća zamišljao ljudske ekspedicije koje će se postupno širiti iz Zemljine orbite prema Mjesecu i Marsu. Nakon što je svojim radom izravno kumovao konstrukciji zloglasne njemačke rakete V2, a potom i američkog programa Apollo koji je odnio ljude na Mjesec, Braunu je bilo prirodno očekivati nastavak: prvo orbitalne svemirske postaje, pa malo na Mjesec, pa potom na Mars.

Američka Space Exploration Initiative iz 1989. je ponovno predlagala dugoročnu ljudsku prisutnost na Mjesecu kao korak prema Marsu, a isto se ponavljalo početkom 21. stoljeća. Današnji NASA-in program Artemis izravni je potomak iste logike: Mjesec bi trebao biti poligon na kojem je moguće iskušavati dugotrajan život izvan Zemlje, zatvorene ekosustave, zaštitu od zračenja, proizvodnju kisika i goriva iz lokalnih sirovina, gradnju staništa i medicinske probleme dugotrajnog boravka u smanjenoj gravitaciji.

Na Marsu bi vapaj „Mama, dođi po mene, ovdje mi se hrana ne sviđa, a i hladno je“ predstavljao znatno kompliciraniji logistički zahtjev nego kad je u pitanju Mesec: ako nešto pođe ozbiljno po zlu na Mjesecu, majka Zemlja je udaljena samo tri dana putovanja. Dok trepneš okom. Otprilike koliko i vlakom HŽ-a od Slavonije do mora.

Blizina je stoga prilično važan detalj.

Mars bez Instagram filtra

Ipak, treba priznati da Mars na fotografijama izgleda zavodljivo poznato: ima planine, doline, kanjone, pješčane dine, ledene polarne kape i horizont koji nama Zemljanima ne djeluje posve strano. Da nije te hrđavo narančaste boje neba, neke fotografije mogle bi nakratko proći kao snimke iz pustinje Atacama.

Problem počinje kada – privučeni reklamnim foto-materijalom – doputujete na crvenkasto-pustinjsku destinaciju i pokušate otvoriti vrata.

Atmosferski tlak na površini Marsa iznosi manje od jedan posto zemaljskog. Atmosfera je gotovo potpuno sastavljena od ugljikova dioksida. Kisika za disanje praktički nema. Prosječna temperatura je oko –60 °C, a noći su još mnogo hladnije. Tekuća voda na površini nije stabilna. Planet nema globalno magnetsko polje kakvo Zemlju štiti od velikog dijela Sunčeva i kozmičkog zračenja. Gravitacija iznosi samo oko 38 posto Zemljine. Marsovska prašina iznimno je sitna, elektrostatički neugodna i sadrži perklorate, kemijske spojeve koje definitivno ne bismo željeli kao dodatak u jutarnjoj zdjelici cornflakesa i zobenog mlijeka.

Da ne spominjemo kako bismo svoje cornflakese i mlijeko morali ponijeti sa sobom, jer na Marsu trenutno još nema mini-marketa. Dakle, iskustvo pomalo nalik robinzonskom turizmu na našim otocima. Nakon spomenutog dugog putovanja od Slavonije do mora.

Povrh svega, već sada sasvim dobro znamo što nekoliko mjeseci mikrogravitacije radi astronautima u orbiti (mišići oslabe, kosti izgube mineralnu masu, mijenja se cirkulacija, vid, mentalno funkcioniranje i niz drugih fizioloških sustava), ali još ne znamo što ljudskom organizmu radi četrdeset godina života na 0.38 G, a ukoliko planiramo zasnovati drugu generaciju kolonizatora još manje znamo što se događa s trudnoćom, razvojem fetusa i odrastanjem djeteta.

Prava „marsovska kolonija“ zato dugo ne bi izgledala kao grad iz znanstvene fantastike s kupolama, panoramskim prozorima i kafićem na glavnom trgu. Mnogo bi više nalikovala kombinaciji nuklearne podmornice, antarktičke postaje i bolničke intenzivne njege, samo bez mogućnosti da u slučaju kvara imamo na raspolaganju servisnu službu iz susjednog grada koja će intervenirati u roku par sati. Ili par dana. Ili par mjeseci.

Teraformiranje: samo malo ugrijemo Mars... i sve pet!

Naravno, tu je i jedan od najdugovječnijih snova koji kaže da Mars ne moramo prihvatiti kakav jest: možemo ga preurediti.

Teraformiranje znači toliko promijeniti neki planet da na njegovoj površini nastanu uvjeti što sličniji Zemljinima: toplija klima, gušća atmosfera, tekuća voda, a u krajnjoj verziji možda čak i zrak koji se može disati.

U teoriji to zaista zvuči elegantno: samo treba ugrijati cijeli planet, izgraditi atmosferu, osigurati vodeni ciklus, proizvesti goleme količine kisika, održati sve to stabilnim i zatim čekati dovoljno dugo da ekosustav počne nalikovati nečemu u čemu čovjek može živjeti. Prava sitnica, rekao bi Sir Oliver.

Ali kada se elegantna teorija izloži kritičkoj znanstvenoj analizi, sitnice postaju vrlo krupne stvari.

Bruce Jakosky i Christopher Edwards su 2018. godine analizirali količinu ugljikova dioksida dostupnog u marsovskim polarnim kapama, tlu i mineralima. Zaključak nije bio naročito zabavan ni romantičan: čak i kad bismo mogli osloboditi praktički sav dostupni CO₂, ne bismo dobili atmosferu ni približno dovoljno gustu za klasične scenarije teraformiranja. Na Marsu jednostavno ne postoji dovoljno velika skrivena boca ugljikova dioksida koju samo treba otvoriti.

Međutim, znanost ni tu nije završila svoju okrutno racionalnu disekciju teorijskih maštarija o teraformiranju Marsa. Skupina istraživača je 2024. godine predložila drukčiji pristup: umjesto pokušaja proizvodnje golemih količina stakleničkih plinova, u marsovsku atmosferu mogle bi se raspršivati posebno oblikovane mikročestice načinjene od materijala kojih na Marsu ima u izobilju. Takve bi čestice vrlo učinkovito zadržavale toplinsko zračenje unutar umjetno stvorene mikročestične kupole. Računalni modeli su pokazali da bi u teoriji mogle podići temperaturu planeta za nekoliko desetaka stupnjeva.

To je na prvi pogled zanimljiva ideja.

Ali što bismo time postigli? Ugrijali bismo Mars. No, još uvijek ne bismo imali kisik ni dovoljan atmosferski tlak. Ne bismo imali poljoprivredno tlo ni pouzdan globalni vodeni ciklus. Ne bismo imali odgovor na zračenje ni na dugoročne posljedice slabe gravitacije. A pitanje je bismo li imali znanja i načina da to zagrijavanje stabilno održimo na ciljanoj temperaturi, bez rizika da nam formiranje kupole od mikročestica „pobjegne“ u smjeru pretjeranog marsovskog zagrijavanja.

Podsjetimo se kako smo na primjeru našeg zemaljskog, globalnog zagrijavanja već dokazali da smo prilično neuki, nespretni i nemarni po tom pitanju.

Dakle, kada se ozbiljnije analizira, teraformiranje Marsa počinje podsjećati na renoviranje stare kuće u kojoj krenemo zamijeniti jednu slavinu, a nakon tri dana shvatimo da treba izmijeniti i vodovod, struju, temelje, krov... i sve nosive zidove.

...a onda u priču ulazi Titan

U lipnju 2026. u Boulderu u Coloradu održan je skup vrlo ambicioznog naziva: Humans to Titan Summit. Ako ste se upitali znači li to da su se znanstvenici i inženjeri okupili kako bi ozbiljno raspravili što bi bilo potrebno za slanje ljudi na Titan, najveći Saturnov mjesec – posve ste u pravu.

To (još uvijek) ne znači da je NASA već počela prepravljati putokaze i počela ispod natpisa „Mars“ dopisivati „Ma zapravo – Titan!“, baš kao što i ne znači da već postoji program slanja ljudske misije na Titan. Nema zacrtanih rokova, nema odobrenog programa, pa ni rakete koja čeka na lansirnoj rampi. Ali već i činjenica da se o tome više ne razgovara isključivo na SF konvencijama je sama po sebi zanimljiva.

Titan naime ima nekoliko svojstava koja na prvi pogled djeluju privlačno i povoljno:
- jedini je mjesec u Sunčevu sustavu s gustom atmosferom
- površinski tlak iznosi oko jedan i pol puta Zemljin
- atmosfera je pretežno dušikova, baš kao na Zemlji (istina, nedostaje prilično važan sastojak: kisik, ali nećemo sada sitničariti)
- na Titanu pada kiša, postoje rijeke, jezera, pa čak i mora.

Samo što u Titanovim rijekama i morima nema vode. A ni kiša nije vodena. Pri titanskih -179 °C voda je duboko smrznuta i tvrda poput stijene, a ulogu naše zemaljske vode tamo preuzimaju tekući metan i etan. Dakle, na Titanu postoji pravi meteorološki ciklus ugljikovodika: isparavanje, oblaci, kiša, potoci, rijeke i mora, pa ako ste ikada željeli plivati ili jedriti po moru prirodnog ukapljenog zemnog plina, svemir vam je pronašao idealnu destinaciju za to.

Svijet na kojem ne treba tlačno odijelo

Jedna od najneobičnijih činjenica o Titanu jest da čovjeku na njegovoj površini teoretski ne bi trebalo klasično tlačno svemirsko odijelo: vanjski tlak je posve dovoljan.

Naravno, ako iz te rečenice zaključite da možete izaći u laganoj jesenje-zimskoj jakni, postoji nekoliko tehničkih problema. Kao prvo, ponovit ćemo: tamo nema kisika. Osim toga, podsjetit ćemo: temperatura je skoro -180°C. Dakle, trebali biste imati izvanredno dobro termičko zaštitno odijelo i vlastiti izvor kisika. Ali, eto, zbog povoljnog tlaka to odijelo ne bi moralo funkcionirati kao napuhana svemirska letjelica koja tijelo štiti vakuuma.

Debela atmosfera također odlično apsorbira zračenje. Osim toga, zahvaljujući kombinaciji guste atmosfere i vrlo male gravitacije, na Titanu je nevjerojatno lako letjeti.

Zato je NASA odlučila tamo poslati Dragonfly, robotski svemirski vilinski konjic koji nije rover s kotačima poput onih koji se već neko vrijeme kotrljaju na Marsu, nego nuklearno napajan helikopter - dron s osam rotora koji će prelaziti desetke kilometara prelijećući s jednog mjesta na drugo.

Na Marsu su letjelice (poput helikoptera Ingenuity) morale imati golemi rotor koji se vrti tisućama okretaja u minuti samo da bi se održale u izuzetno rijetkom zraku, ali na Titanu je situacija gotovo suprotna. Kad bi čovjek imao dovoljno velika krila pričvršćena za ruke, Titan je jedno od rijetkih mjesta u Sunčevu sustavu na kojem bi ideja o ljudskom letu vlastitom snagom bila barem približno fizički zamisliva.

Ikar bi konačno dobio planet koji razumije ljudsku iskonsku težnju za vlastitim krilnim pogonom.

Ima svega... osim onoga što trebamo odmah

Titan je zanimljiv i zbog sirovina. Premda nema tekuće vode, led ondje nije rijetkost nego ga ima toliko da bi praktički mogao služiti kao građevinski materijal. Osim smrznute vode ima dušika, metana, etana i kompleksnih organskih molekula. Iz toga bi dovoljno napredna industrija mogla proizvoditi goriva, plastiku, kemijske sirovine, tekuću vodu, vodik, a potom – uz dovoljno energije – i kisik.

A to je važna razlika između istraživačke postaje i prave kolonije. Jer, ako svaku litru vode, bocu kisika, kilogram hrane i rezervni vijak morate slati sa Zemlje, onda nemate koloniju, nego imate vrlo skupu ekspediciju. Samoodrživa kolonija morala bi lokalno proizvoditi gotovo sve što joj treba, a Titan za takvo što barem nudi sirovine.

Ali onda dolazimo do energije.

Na udaljenosti do Saturna je Sunčeva svjetlost otprilike stotinu puta slabija nego na Zemlji. I još je treba provući kroz Titanovu gustu narančastu izmaglicu. Solarne elektrane zato nisu naročito privlačno rješenje. Ozbiljno naselje gotovo sigurno bi trebalo nuklearnu energiju.

Jako puno nuklearne energije.

Problem udaljen milijardu i pol kilometara

A sada najveći Titanov nedostatak: Titan se nalazi kod Saturna, što znači da ga, ovisno o položaju planeta, od Zemlje dijeli otprilike 1,2 do 1,6 milijardi kilometara (to su milijuni kilometara s još tri nule, podsjetit ću vas). Dragonfly, stroj kojem ne treba hrana, voda, kisik, zahod, psiholog ni ortoped, prema sadašnjem planu trebao bi krenuti 2028. i stići 2034.

Šest godina.

Za ljude bi putovanje do Titana bilo jedan od najvećih inženjerskih i medicinskih pothvata u povijesti. Trebalo bi osigurati višegodišnje održavanje života, zaštitu od zračenja, hranu, vodu, rezervne sustave i dovoljno energije, a cijeli brod morao bi funkcionirati gotovo potpuno autonomno.

Pomoć sa Zemlje praktički ne bi postojala. Radio-signalu između Zemlje i Titana treba više od sat vremena u jednom smjeru. A „Houston, imamo problem: nešto nam curi iz reaktora, što da radimo?“ nije pitanje na koje želite čekati odgovor dva i pol sata.

Zbog svega toga Titan nije „bolji Mars“. On je fascinantno drukčiji skup problema. Na Marsu je teško preživjeti okoliš. Na Titanu je teško uopće doći do okoliša.

Što se zapravo planira?

Unatoč naslovima o osvajanju Marsa i budućim gradovima na drugim svjetovima, stvarni svemirski programi mnogo su konzervativniji.

NASA-in praktični smjer i dalje se zove Moon to Mars.

Artemis treba nakon sada već dalekog programa Apollo vratiti ljude na Mjesec i postupno razvijati tehnologiju potrebnu za dugotrajniji boravak izvan Zemlje. Mjesec bi pritom bio laboratorij udaljen nekoliko dana, a ne konačni cilj. Mars i dalje ostaje dugoročna ambicija ljudskog istraživanja.

Ali između „poslat ćemo ljude na Mars“ i „na Marsu će živjeti milijuni ljudi“ postoji razlika približno jednaka razlici između Amundsenova pionirskog dolaska na Južni pol i izgradnje suvremenog milijunskog velegrada na Antarktici. Europska svemirska agencija (ESA) sa svojim programom Terrae Novae slijedi vrlo sličnu logiku: prvo niska Zemljina orbita, potom Mjesec, pa robotsko istraživanje Marsa, a onda jednom možda i ljudi na Marsu.

Titan je zasad mnogo prizemnija priča: ondje šaljemo Dragonfly i to je fantastično, jer Titan je jedan od najzanimljivijih svjetova koje poznajemo. Njegova organska kemija možda nam može pomoći razumjeti kemijske procese koji su na ranoj Zemlji prethodili pojavi života. Ispod ledene kore vjerojatno se nalazi golemi ocean tekuće vode. Ako želimo tražiti čudne svjetove, Titan je upravo ono što treba istraživati.

Samo ga ne treba brkati s novogradnjom u koju ćemo odseliti kada nam Zemlja dosadi ili ju neoprezno spalimo.

Nema planeta B

I tu se priča vraća na početak.

Čovjek bi na Titanu mogao stajati pod pravom atmosferom. Iznad njega bi bili oblaci. U daljini bi se mogla nalaziti rijeka koja se ulijeva u more. Prizor bi na prvi pogled mogao zvučati gotovo pastoralno. Samo... more je od metana, zrak se ne može disati, temperatura je bezobrazno ledena, gravitacija iznosi četrnaest posto zemaljske, a kuća se nalazi više od milijardu kilometara od najbliže civilizacije i kvalitetnog zemaljskog vodoinstalatera.

Mars jeste bliži, ali na njemu nema čak ni pristojne atmosfere. Mjesec nam je još bliži, ali on pak atmosfere praktički uopće nema.

I tako svaki novi kandidat za rezervni ljudski dom otkriva istu neugodnu činjenicu: Zemlja nije tek jedan od mnogih približno jednakih planeta između kojih možemo birati. Mi smo – kao i sav ostali živi svijet – prirodni evolucijski proizvod Zemlje. Na ovoj gravitaciji nastajali su naši kostur, srce i krvne žile; u ovoj atmosferi razvijala su se pluća; na temperaturama ovog planeta rade naši enzimi. Biljke kojima se hranimo evoluirale su pod ovim Suncem, u ovom tlu, uz ovu količinu vode i ovaj atmosferski tlak.

Zemlja nije hotelska soba koju smo slučajno dobili na recepciji. To je kuća građena prema nama jer smo istodobno mi građeni prema njoj.

To ne znači da treba prestati istraživati svemir. Naprotiv. Bilo bi prilično blesavo nakon nekoliko tisuća godina gledanja prema zvijezdama zaključiti da ipak nećemo otići provjeriti što ondje ima. Istraživanje Mjeseca, Marsa, Titana i drugih svjetova donosi znanje o planetima, životu, tehnologiji, medicini, energetici i, naposljetku, o samoj Zemlji.

Poanta nije zatvoriti NASA-u i novcem kupiti sadnice za spašavanje posječene amazonske prašume. Problem nastaje kada istraživanje svemira počnemo prodavati kao policu osiguranja za slučaj da uništimo vlastiti planet. Jer čak i prilično zagrijana, klimatski promijenjena i ekološki oštećena Zemlja nam ostaje neusporedivo pogodniji dom od najboljeg Marsa koji možemo zamisliti u sljedećih nekoliko stoljeća.

Ako smo sposobni preraditi atmosferu cijelog planeta, promijeniti njegovu temperaturu, proizvoditi bilijune tona plinova i upravljati globalnim ekosustavom dovoljno precizno da od Marsa napravimo Zemlju, tada gotovo sigurno raspolažemo tehnologijom kojom možemo popraviti Zemlju uz djelić istoga truda.

Možda je zato najveća vrijednost naših snova o Marsu i Titanu upravo u tome što nam pokazuju koliko je ono što već imamo nevjerojatno rijetko.

Što dalje tražimo planet B, to naš planet A izgleda sve bolje.

A za sada imamo samo njega.

Literatura

1. Jakosky, B. M., Edwards, C. S. (2018). Inventory of CO₂ available for terraforming Mars. Nature Astronomy.
2. Ansari, S. et al. (2024). Feasibility of keeping Mars warm with nanoparticles. Science Advances.
3. NASA – Moon to Mars Architecture
4. NASA – Dragonfly mission to Titan
5. NASA Solar System Exploration – Titan: Facts
6. ESA – Terrae Novae: Europe’s exploration vision

_{Igor „Doc“ Berecki je penzić iz Osijeka. Pobornik teorijske i praktične primjene znanosti temeljene na dokazima, nakon pedijatrijsko-intenzivističke karijere bavi se pisanjem znanstveno-popularnih tekstova, crtkanjem računalnih i old-school grafika i dizajna, zbrinjavanjem pasa i mačaka, fejsbučkim blogiranjem o životnim neistinama i medicinskim istinama, kuhanjem upitno probavljivih craft-piva i sasvim probavljivih jela, te neprobavljivim sviranjem bluesa.}