Zavrtimo li kotač vremena stotinjak godina unaprijed, stigli bismo na početak 22. stoljeća i vidjeli da su se sva naša crna predviđanja ostvarila: ogromna ekološka i klimatska devastacija koja se stotinjak godina eksponencijalno pogoršavala dovela nas je do apokaliptične slike neplodnog i negostoljubivog svijeta. Brzo topljenje leda uzrokovalo je podizanje mora, gutajući cijele gradove i regije. Krčenje šuma donijelo je pustoš, s posljedičnim istrebljenjem enormnog broja životinjskih vrsta. Za to vrijeme nastavili smo sagorijevati fosilna goriva za koja smo znali da nas truju i tako stvorili svijet koji više nije pogodan za naš opstanak. A rješenje smo naposlijetku počeli tražiti tako što smo se zagledali izvan Zemljinog horizonta prema novom svijetu, prema novom još netaknutom planetu, mjestu gdje ćemo moći početi ispočetka. Nakon što smo potpuno potrošili svoju Zemlju, krenuli smo prema zvijezdama.

Ali -- kamo? Kakve su nam šanse da pronađemo nekakav 'planet B', novi svijet dovoljno sličan našem, spreman da nas dočeka i zaštiti od kaosa kojega smo stvorili na Zemlji, rodnom planetu, onom koji nas je stvorio ovakvima kakvi smo danas? Izgradili smo moćne astronomske teleskope kako bismo pretraživali nebo u potrazi za planetima nalik našima i vrlo brzo smo pronašli stotine Zemljinih blizanaca koji kruže oko udaljenih zvijezda. „Eto rješenja!“ – uskliknuli smo. „Naš dom nije unikatan u beskraju: svemir je ispunjen Zemljama poput naše!“

Blockbusterske fantazije

A sada malo spustimo loptu. Ovaj futuristički scenarij koji zvuči kao da je izašao iz neke popularno-znanstvenofantastične slikovnice prodaje nam se već desetljećima kao ozbiljna, znanstveno utemeljena opcija, potkrijepljen vijestima o milijarderima koji u bliskoj budućnosti planiraju preseliti čovječanstvo – za prvu ruku na Mars, a potom… potom se mogućnosti prikazuju beskonačno brojnima poput zvijezda u galaksijskim klasterima.

Djeca su nam desetljećima odrastala u zrele ljude očarane odvažnim književnim i filmskim avanturama međugalaktičkih istraživača koji u dubinama svemira pronalaze stotine bajkovitih nastanjivih svjetova, baš kao i scenama iz bluckbusterskih filmova čija se radnja temelji na mukotrpnim pokušajima ljudskog preživljavanja na jezivo opustošenoj postapokaliptičnoj Zemlji. Takve slike smo lako usvojili i u njih povjerovali, jer je s obzirom na sav naš tehnološki napredak primamljivo vjerovati da se približavamo dobu međuplanetarne kolonizacije.

Ali, možemo li doista jednostavno napustiti Zemlju i na njoj ostaviti sve svoje brige iza sebe? Znanstveno hladno, trezveno, realno gledano: ne, ne možemo.

Naime, svim tim pričama o planetu koji nas tamo negdje spreman, uređen, ispeglan i namirisan čeka da ga otkrijemo i koloniziramo, nedostaje temeljni, najvažniji i jedini bitan detalj: nedostaje ono što zapravo čini neki planet pogodnim za život ljudske vrste. Naime, ako pogledamo što izraz „planet sličan Zemlji“ znači u udžbenicima astronomije i što taj isti izraz znači nama koji maštamo o svojim izgledima za preživljavanje na tom dalekom svijetu, shvatit ćemo da su to dvije potpuno različite stvari. Jer, ljudima nije samo potreban planet koji je otprilike iste veličine, atmosfere i temperature kao Zemlja; treba nam planet koji je proveo milijarde godina evoluirajući zajedno s nama i ostalim oblicima života na njemu.

Plan B, planet B

Ljudi su cijelim tijekom svoje biološke egzistencije evolucijski čvrsto isprepleteni i biokemijsko-genetski međuovisni o milijardama drugih životinjskih, biljnih i mikrobioloških organizama koji čine Zemljinu biosferu. I floru naše kože, pluća i crijeva. Bez njih ne možemo ni živjeti ni preživjeti. Astronomska promatranja i činjenični dokazi iz Zemljine geološke i biološke povijesti su jasni i nedvojbeni: jedini planet koji nas može dugoročno održati u životu i daljnjoj evoluciji je upravo ovaj s kojim smo u suživotu i s kojim smo zajedno evoluirali. Vrijeme je da prihvatimo realnost: imamo samo Zemlju; za ljudsku vrstu ne postoji 'plan B' i ne postoji 'planet B'. Naša budućnost je samo ovdje, što ipak ne mora značiti da smo osuđeni na propast.

Uostalom, duboko u sebi sve to već znamo; ta spoznaja u neodvojivoj povezanosti s našim planetom je dio naše genetike i biologije, ona proizlazi iz našeg instinkta: najsretniji i najzdraviji smo kad smo uronjeni u svoje prirodno, zemaljsko okruženje. Nebrojeni su primjeri ljekovitosti boravka u prirodi, o čemu svjedoče i potvrđene činjenice; znanstveno je dokazano da boravak u prirodi (uz rijeku, u planini, u šumi, u hladu osunčane plaže) smanjuje stres, anksioznost i depresiju te poboljšava kvalitetu sna, čime njeguje naše tjelesno i mentalno zdravlje. Naša tijela instinktivno znaju što nam treba, a to je autohtona zemaljska biosfera s kojom smo evoluirali, a koja postoji samo ovdje, na našem matičnom planetu.

Izraz „ne postoji planet B“ nije novost i skoro sigurno ste ga već ranije negdje čuli ili pročitali. Recimo,  2014. godine je tadašnji glavni tajnik Ujedinjenih naroda Ban Ki-moon rekao: „Nema plana B jer nemamo planet B“; francuski predsjednik Macron ponovio je taj slogan 2018. u svojem obraćanju američkom Kongresu, a knjiga s tim naslovom („There's No Planet B“) koju je 2019. napisao Mike Berners-Lee među najčitanijim je štivima s tom tematikom i doživjela je brojna reizdanja i prijevode.

No, iako je taj kratki i pamtljivi slogan kojemu je cilj dati poticaj za rješavanje naše planetarne krize postao globalno popularan i prisutan, i dalje zapravo nitko ne daje konkretan odgovor na temeljno pitanje: zašto nema planeta B? Zašto u svemiru ne postoji barem još jedno mjesto na kojem bismo mogli živjeti kao na Zemlji?

U pokušaju da dođemo do tog odgovora, prođimo zajedno kroz dosadašnje spoznaje i znanstvene podatke kojima realno raspolažemo kada umjesto maštovite gradnje fikcijskih kula i gradova u galaktičkim oblacima pokušamo hladno staviti 'brojke na papir' i trezveno odvagnuti činjenice. Za početak krenimo od najjednostavnijega: koje opcije uopće dolaze u obzir kada razmišljamo o budućnosti ljudske vrste mjerenoj u idućim stotinama godina? Dvije su osnovne: ili ćemo uspjeti održati našu Zemlju nastanjivim mjestom pogodnim za život – ili nećemo. A ako nećemo, ako nismo sposobni na vrijeme zaustaviti ekocid kakvoga smo započeli provoditi, tada nam preostaje samo napuštanje našeg planeta. U tom slučaju ulazimo u područje sanjarenja i spekulacije: kamo i kako otići odavde?

Na pitanje „kamo poći?“ otvaraju se tri osnovne opcije: ad I - pronaći planet koji će nam sâm od sebe pružiti idealne uvjete za kolonizaciju i nastavak ljudske civilizacije, ili ad II - pronaći planet ili drugi svemirski objekt čije karakteristike ćemo tehnološkim zahvatima prilagoditi našem životu na njemu (proces takve prilagodbe nazivamo teraformiranje), ili ćemo ad III - konstruirati svojevrsnu svemirsku Noinu arku, gigantski svemirski cruiser na kojega ćemo se svi (ili oni koji su probrani da nastave egzistenciju ljudskog roda) ukrcati i na njemu beskonačno putovati beskrajem, u njemu se rađati, živjeti i umirati…

Crveni susjed

OK, ovu treću opciju zaista treba odmah odbaciti, jer ne samo da je previše bajkovita, nego je realna činjenica da ćemo daleko prije uspjeti spaliti sav život na Zemlji nego dosegnuti razinu tehnološkog napretka potrebnu za praktičnu realizaciju takvog futurističkog scenarija. Preostaje nam dakle sanjariti o pronalasku idealnog planeta ili o teraformiranju nekoga koji nam je već blizak i dostupan.

Najčešća meta takvog „ad II“ spekulativnog sanjarenja je naš susjed, Mars. Ako pogledamo iz pojednostavljene astronomske perspektive, Mars je skoro pa Zemljin blizanac: veličine je oko pola Zemlje i prima oko 40 posto topline koju Zemlja dobiva od Sunca. U posljednje vrijeme ga se često opisuje i promovira kao moguću isturenu ispostavu čovječanstva, što bi kao bilo ostvarivo u prilično bliskoj budućnosti. Kratkoročne, istraživačke ljudske misije na Mars se u nadolazećim desetljećima čine vrlo vjerojatnim (čak i pod cijenu činjenice da će za te kolonizacijske pionire najvjerojatnije biti jednosmjerne, bez povratka na Zemlju), no zapitajmo se o tome kakve su šanse – i ima li uopće razloga – za provođenje prave, potpune realizacije 'plana B na planetu B': zapitajmo se kakvi su naši realni izgledi za dugoročni, stalni, civilizacijsko iseljenički boravak ljudske vrste na Marsu.

Mars, kakvoga smo upoznali kroz izvješća pristigla s kamera, senzora i analitičkih instrumenata sa sondi i samohodnih rovera koje smo tamo poslali, jest hladan, sušni svijet s vrlo tankom atmosferom i globalnim olujama prašine koje traju tjednima. Njegov prosječni atmosferski tlak manji je od 1 posto Zemljinog. U takvom je okruženju nemoguće preživjeti bez tlačnog odijela, a čak i najbolji scenarij za teraformiranje Marsa ne rješava smrtonosnu atmosferu koju nismo u stanju disati. Prašnjavi marsovski zrak prepun onečišćavajućih mikro-čestica većinom se (95%) sastoji od nama fatalnog ugljičnog dioksida (CO₂), a sve to još dodatno otežavaju i ekstremne temperaturne promjene koje su posljedica Marsove pretanke atmosfere: površinska temperatura kreće se od blagih +30°C ljeti, do okrutnih -140°C zimi.

Ni plinovi, ni kupole

Mars je dalje od Sunca nego Zemlja pa bi bilo potrebno znatno više stakleničkih plinova da se zadrži toplina insolacije i postigne temperatura slična Zemljinoj, s manje ekstremnim oscilacijama. Kao najpopularnije rješenje predlaže se zgušnjavanje i „podebljavanje“ atmosfere ispuštanjem dodatnog CO₂­­ na površinu Marsa. Međutim, nedavna NASA-ina studija je utvrdila da slaba gravitacija na Marsu jednostavno nije u mogućnosti zadržati dovoljno „debelu“ atmosferu kakva bi bila potrebna da se Mars zamota u plašt stakleničkih plinova koji bi ga dovoljno zagrijali.

No, čak i kad bismo u atmosferu Marsa nekako uspjeli ubaciti i održati dovoljno širok staklenički sloj CO₂, i dalje bismo ostali s problemom zraka kojega ne možemo udisati. Zemljina atmosfera sadrži samo 0,04% CO₂, a mi smo na to naučeni, pa biološki ne možemo tolerirati atmosferu s visokim sadržajem CO₂: koncentracija od samo 1% CO₂ u udahnutom zraku kod ljudi uzrokuje pospanost i umor, a kod razine od 10% CO₂ ćemo se ugušiti čak i ako kisika u zraku ima i daleko više od standardnih zemaljskih 21%.

Dakle, rezimirajmo: predloženi najbolji scenarij za teraformiranje Marsa ostavlja nam atmosferu koju nismo u stanju disati, da ne govorimo kako realizacija tog scenarija daleko nadilazi naše tehnološke i ekonomske mogućnosti – i to samo ove današnje, nego i predvidivo naprednije, koje tek trebamo dosegnuti u idućim desetljećima, ako ih ikada i dosegnemo.

Ipak, unatoč tim vrlo konkretnim i problematičnim činjenicama, svejedno i dalje postoji mnoštvo maštovitih prijedloga za preoblikovanje Marsa u svijet prikladan za dugoročno ljudsko stanovanje. Recimo, umjesto mijenjanja Marsove atmosfere, realističniji bi scenarij mogao uključivati izgradnju kupolastih staništa s unutarnjim uvjetima pogodnim za naš opstanak. No, i dalje bi postojala velika razlika u tlaku između unutrašnjosti staništa i vanjske atmosfere. Svaki prodor kroz stijenku kupole bi brzo doveo do pada tlaka jer bi zrak koji se može disati izlazio u tanku Marsovu atmosferu i iz nje se zbog niske gravitacije gubio u svemir. Svi ljudi pod kupolom na Marsu morali bi živjeti u stanju kontinuirane visoke napetosti zbog stalne opasnosti od bilo kakvog oštećenja građevinskih struktura: gušenje ugljičnim dioksidom bi predstavljalo svakodnevnu prijetnju. Život bi se odvijao na vrhovima prstiju, u stalnoj pripravnosti za postupke hitnog spašavanje žive glave uz zvukove zavijanja sirena apokaliptičkog alarma.Da ne govorimo o zdravstvenim i anatomskim implikacijama boravka na Marsu (vidi okvir uz tekst!)

Gubitak mišićne mase i slabljenje srca djelomično se mogu suzbiti strogom disciplinom svakodnevnog vježbanja. Na ISS-u astronauti rade dva sata intenzivnog fitnessa (kardio i trening s utezima) dnevno, a ipak su vrlo slabi kada se vrate na Zemlju. Dekalcifikacija kostiju također se usporava vježbanjem s utezima, ali ostaje jedan od najzabrinjavajućih problema za zdravlje potencijalnih marsovskih astronauta, budući da bi prijelom mogao biti fatalan na Marsu. Vaskularni problemi također se smatraju izuzetno opasnim. Zaključimo dakle priču o Marsu: premda iz astronomske perspektive on možda jeste Zemljin hladniji i sušniji brat-blizanac, bili bi potrebni golemi resursi, napredna tehnološka podrška, vrijeme i trud da ga se transformira u svijet koji nam svejedno naposlijetku ne bi bio sposoban pružiti čak ni minimum onoga što imamo na Zemlji.

Sugeriranje da bi drugi planet mogao postati bijeg od naših problema na Zemlji odjednom se čini apsurdnim. Ali jesmo li samo pretjerano pesimistični? Trebamo li ipak tražiti dalje?

Egzoplaneti: gdje su, kakvi su?

Evo, gledajmo dalje, prebacimo se na scenarij „ad I“, onaj o gostoljubivom idealnom planetu koji negdje u svemiru čeka samo nas! Sljedeći put kada po vedroj noći pogledate u zvijezde odaberite jednu. Bilo koju. Velika je vjerojatnost je da ćete odabrati baš onu oko koje se okreću planeti: suvremena astronomska promatranja potvrđuju našu prastaru sumnju da praktički sve zvijezde imaju vlastite planetarne sustave. Mi ih nazivamo egzoplanetima. Slijedi posve logično pitanje: možemo li neki od njih učiniti svojim domom?

Većinu dosad otkrivenih egzoplaneta pronašla je NASA-ina misija Kepler koja je tijekom četiri godine pratila i mjerila svjetlinu preko 100.000 zvijezda, registrirajući pad intenziteta svjetla u trenucima kada planet zaklanja zvijezdu na svojoj orbiti oko nje. Štoviše, Kepler je promatrao više od 900 planeta veličine Zemlje s polumjerom identičnim ili do 1,25 puta većim od našeg svijeta. Ti bi planeti trebali biti čvrsti, stjenoviti (za većinu njih još nismo odredili njihovu masu, tako da zaključke možemo izvesti samo na temelju empirijskih odnosa između planetarne mase i radijusa). Planeti sa sličnim astrofizičkim svojstvima kao Zemlja relativno su česti: udomljuje ih barem jedna od 10 zvijezda.

Od tih devet stotina planeta veličine Zemlje, dvadeset i tri se nalaze u tzv. nastanjivoj zoni. Nastanjiva zona je udaljenost planeta od zvijezde upravo toliko malena i toliko velika da se uvjeti na njemu mogu smatrati umjerenim. A umjereni uvjeti bi za nas, kao potencijalne kolonizatore, značili da se na površini planeta (pod uvjetom da postoji dovoljan atmosferski tlak) može nalaziti ključni sastojak života kakvoga poznajemo: voda u tekućem stanju. Koncept nastanjive zone je u astronomskom smislu vrlo jednostavan jer ovisi o samo dva astrofizička parametra koja je relativno lako izmjeriti: udaljenosti planeta od matične zvijezde i o temperaturi zvijezde. Ipak, vrijedno je imati na umu da je astronomski pojam nastanjive zone vrlo simplificiran koncept, dok u stvarnosti postoji mnogo više čimbenika u igri nastanka i opstanka života; na primjer, ovaj koncept ne uzima u obzir tektoniku geografskih ploča, za koju se smatra da je ključna za održavanje života na Zemlji.

Dakle, koliko takvih planeta veličine Zemlje i s umjerenim uvjetima ima u Mliječnoj stazi, našoj galaksiji? Budući da smo ih do sada otkrili samo nekoliko, još uvijek je prilično teško procijeniti njihov ukupan broj. Trenutne procjene učestalosti planeta veličine Zemlje oslanjaju se na ekstrapolaciju podataka iz dosadašnjih opažanja, prvenstveno na opažanjima iz misije Kepler, dakle iz proučavanja oko 100.000 zvijezda. Mada brojka isprva djeluje dovoljno velika za donošenje kompetentnih ekstrapoliranih zaključaka, sve te zvijezde nalaze se okupljene tek na malom dijelu cijeloga neba, na uskom području za koje je nemoguće reći je li zaista reprezentativan za cijelu galaksiju.

Jedan od deset... više-manje...

No, za potrebe ovoga teksta i daljnje razrade ideje o naseljavanju egzoplaneta, uzmimo da podaci s Keplera vjerno preslikavaju ukupne brojke u cijeloj galaksiji. Ekstrapolacijskim analizama tih podataka pozabavilo se nekoliko različitih timova stručnjaka, koji su, u prosjeku, otkrili da otprilike 30% zvijezda (jedna od tri) ugošćuju planet veličine Zemlje u nastanjivoj zoni umjerene temperature. Točnije rečeno, najpesimističnije studije procjenjuju da takav planet posjeduje otprilike jedna od 10 zvijezda (10%), a studije s najoptimističnijim rezultatima kažu da praktički sve zvijezde (100%) u svojoj nastanjivoj zoni ugošćuju barem jedan planet veličine Zemlje, a potencijalno čak nekoliko takvih planeta.

Na prvi pogled taj raspon procjena koji se kreće od 10% do 100% izgleda prevelik da bi nas uvjerio u točnost takvih ekstrapolacijskih analiza. No, ako se osvrnemo samo malo unatrag, shvatit ćemo da prije samo 20 godina nismo imali apsolutno nikakvih konkretnih podataka koji bi nas doveli do takvih procjena: već tisućljećima si postavljamo pitanje postoje li drugi planeti slični Zemlji, a ovo je prvi put da na njega možemo odgovoriti na temelju stvarnih promatranja. Prije misije Kepler nismo imali pojma hoćemo li pronaći planete umjerene klime veličine Zemlje oko jedne od deset ili jedne od milijun zvijezda. Sada znamo da su planeti sa sličnim svojstvima kao Zemlja prilično česti: čak i po najpesimističnijim procjenama ugošćuje ih barem jedna od 10 zvijezda.

Upotrijebimo sada ove brojke da predvidimo broj planeta umjerene klime veličine Zemlje u cijeloj našoj galaksiji. U našoj galaksiji nalazi se otprilike 300 milijardi zvijezda, što znači najmanje 30 milijardi planeta otprilike veličine Zemlje, otprilike umjerene klime. To je ogroman broj i može biti vrlo primamljivo pomisliti da će barem jedan od njih izgledati točno kao Zemlja. „Odlično!“, povikaše ljudi i krenuše korak dalje prema pitanju koje logično slijedi: „A kako ćemo doći tamo?“

I odmah je na to logično pitanje uslijedio logičan odgovor: potencijalni drugi svjetovi se nalaze na nezamislivim udaljenostima od nas. Susjedni Mars je u prosjeku udaljen 225.000.000 kilometara. Zamislimo ekipu astronauta koji putuju svemirskim brodom sličnom NASA-inoj robotskoj sondi New Horizons, jednoj od najbržih svemirskih letjelica čovječanstva – koja je 2015. godine pored Plutona proletjela u beskraj. S najvećom brzinom New Horizonsa od oko 58.000 km/h, trebalo bi im najmanje 162 dana do Marsa. No, sada više i ne raspravljamo o Marsu, nego o egzoplanetima, pa se prebacimo na velike brojke: izvan našeg sunčevog sustava nam je najbliža zvijezda Proxima Centauri, udaljena 40.000.000.000.000 kilometara. Da ne brojite nule povlačeći prstom po ekranu, napisat ćemo kako se radi o brojci od 40 trilijuna. Putujući u istom svemirskom brodu, našoj bi astronautskoj posadi trebalo najmanje 79.000 godina da dosegnu planet koji možda kruži oko našeg najbližeg zvjezdanog susjeda. A možda i ne kruži? Jer misija Kepler do sada nije opazila da sjaj Proxime Centauri povremeno zaklanja neki planetarni objekt koji orbitira oko nje…

8000 godina dug put u pakao

Ipak, na trenutak optimistično zamislimo da smo već otprve, na najbližoj nam zvijezdi pronašli savršenog blizanca: planet koji je doista identičan Zemlji. Zamislimo da postoji neki futuristički oblik tehnologije, spreman da nas odvede u ovaj novi raj. Čak i kada bismo uspjeli konstruirati svemirski brod deset puta brži od New Horizonsa, put do tamo bi trajao oko 8.000 godina: jasno je da posada koja je krenula sa Zemlje ne može dosegnuti Proximu Centauri tijekom jednog ljudskog života. Preostaje nam astronaute transportirati u krio-komorama tijekom 8.000 godina (odmah da skratimo priču: priča o zamrzavanju i uspješnom odmrzavanju ljudi je iz puno tehnoloških i fizioloških razloga nemoguća misija i takva će biti još dugo vremena), ili pustimo astronaute da se uzajamno razmnožavaju kako bi nakon 8.000 godina do Proxime stigli njihovi potomci. S obzirom da su ljudi sposobni stvoriti (i odgojiti, educirati, prenijeti znanje i iskustvo) novu generaciju svakih 25 do 30 godina, na Proximu bismo dospjeli nakon što bi se izrodilo novih 260 do 320 generacija ljudi. A sve to pod uvjetom da se na svemirskom brodu ne posvađaju i poubijaju ili jednostavno izgube interes i cilj kojega su prije 8.000 godina imali njihovi preci.

Ali, recimo da smo uspjeli savladati i takve poteškoće (ne znam na koji način, ali hajde… recimo da jesmo) i stižemo na cilj – dolazimo u orbitu planeta veličine Zemlje koji se nalazi u nastanjivoj zoni Proxime Centauri. Nestrpljivi da istražimo naš novi dom, željno se ukrcavamo modul koji nas iz orbite spušta na planetu (nazovimo ju, recimo, Nova Gea), ali se pri pokušaju slijetanja odmah osjećamo nelagodno: gdje je travnato tlo pokriveno cvijećem? Gdje je uopće bilo kakvo tlo? Zašto je ocean zelen, a ne plav? Zašto je nebo narančasto i gusto od izmaglice? Zašto naši instrumenti ne detektiraju kisik u atmosferi? WTF? Nije li ovo trebao biti savršeni blizanac Zemlje?

Kako se ispostavilo, zaista jesmo sletjeli na savršenog blizanca, ali ne ove sadašnje, suvremene zemlje koja ljudski rod i naše humanoidne pretke ugošćava tek zadnjih 3 do 4 milijuna godina; sletjeli smo na tlo planeta koji je vršnjak naše Zemlje u doba arhaika, eona tijekom kojega se na našem matičnom svijetu prvi put pojavio život. Ovaj novi planet što orbitira oko Proxime svakako jeste nastanjiv: oblici života plutaju u vodama zelenih oceana bogatih željezom, izdišući metan koji nebu daje onu uznemirujuće maglovitu narančastu boju. Ovaj je planet sigurno nastanjiv - samo ne za nas. Ima uspješnu biosferu s obiljem života, ali ne života poput našeg.

Kenozoik nije za tebe... ni hadij, ni arhaik

Vrijeme je da osvijestimo jednu činjenicu koju redovito zaboravljamo kada razmišljamo o životu na našoj (ili nekoj drugoj) planeti: mi zapravo ne bismo mogli živjeti na Zemlji tijekom više od 90% njezine povijesti; atmosfera bogata kisikom o kojoj ovisimo obilježje je našeg planeta tek odnedavno.

Najraniji dio povijesti našeg planeta, poznat kao hadij, počinje formiranjem Zemlje prije nekih 4,6 milijardi godina. Nazvan po grčkom bogu podzemlja zbog vatrenih početaka našeg planeta, rani hadij je bio užasno mjesto s oceanima rastaljene lave i atmosferom isparenog kamenja. Sljedeći je došao arhaik, koji je započeo prije 3,8 milijardi godina, kada je započeo prvi život na Zemlji. Ali, kao što smo upravo vidjeli, arhaik ne bi bio gostoljubiv dom za čovjeka. Svijet u kojem su napredovali najraniji oblici života na Zemlji bi nas ljude ubio u trenu.

Nakon arhaika je došao proterozoik, prije 2,5 milijarde godina. U ovom eonu postojalo je tlo, a Zemlja je dobila plavi ocean i nebo: kisik se konačno počeo nakupljati u atmosferi. Ali nemojmo se previše uzbuđivati, jer razina kisika je bila manja od 10 posto onoga što imamo danas: i dalje bi nam bilo nemoguće disati zrak. Tijekom ovoga eona dogodile su se tzv. globalne glacijacije (totalno zaleđivanje Zemaljske kugle od polova do ekvatora tijekom nekoliko milijuna godina, koje su je pretvorile u gigantsku ledenu grudu što kruži oko našeg Sunca): tlo je bilo smrznuto jednako kao i svi oceani. Zemlja je u svojoj prošlosti provela daleko više vremena potpuno zamrznuta nego što smo mi ljudi postojimo na njoj.

Sadašnji Zemljin eon, fanerozoik, započeo je tek prije oko 550 milijuna godina s kambrijskom eksplozijom – razdobljem u kojem se život brzo diverzificirao. Tijekom ovog eona pojavilo se mnoštvo života, uključujući prve kopnene biljke, dinosaure i prve cvjetnice. Tek unutar ovog eona naša je atmosfera postala atmosfera koju zapravo možemo disati. Ovo doba također je obilježeno višestrukim masovnim izumiranjima tijekom kojih je u kratkim vremenskim razdobljima izbrisano čak 99% svih do tada živućih vrsta. Smatra se da su čimbenici koji su doveli do takvog razaranja kombinacija velikih udara asteroida te vulkanskih, kemijskih i klimatskih promjena koje su se u to vrijeme događale na Zemlji. Sa stajališta povijesti cijeloga našeg planeta, promjene koje dovode do ovih masovnih izumiranja relativno su male. Međutim, za tadašnje oblike života takve su promjene razbile njihov svijet i vrlo često dovele do potpunog izumiranja. Ukupno uzevši, sada na Zemlji živi tek 0,000001% vrsta od svih dosadašnjih živih bića: sve ostale vrste su položile svoje živote na oltar Zemljine povijesti.

Sunce će spaliti Zemlju... ali kasnije

Gledajući dugu povijest Zemlje, sve je jasnije kako ne bismo bili u stanju živjeti na našem planetu veći dio njegovog postojanja. Moderni ljudi (ovakvi kakve sami sebe znamo) pojavili su se prije manje od 400.000 godina; postojimo manje od 0,01% trajanja Zemljine priče. Jedini razlog zbog kojeg smatramo da je Zemlja sada naseljiva je golema i raznolika biosfera koja je stotinama milijuna godina evoluirala s našim planetom i oblikovala je u dom kakav danas poznajemo. Naš daljnji opstanak ovisi o nastavku Zemljinog sadašnjeg stanja bez ikakvih neugodnih prepreka i neravnina na tom putu. Mi ljudi smo složeni oblici života sa složenim potrebama. U potpunosti smo ovisni o drugim organizmima za svu našu hranu i zrak kojega udišemo. Kolaps Zemljinih ekosustava je kolaps naših sustava za održavanje života. Replicirati sve što nam Zemlja nudi na drugom planetu, na vremenskim skalama od nekoliko ljudskih života, jednostavno je nemoguće. Nije to stvar ni tehnologije ni znanja: jednostavno je vremenski neizvedivo.

Neki tvrde da moramo kolonizirati druge planete kako bismo osigurali budućnost ljudske rase. Za 5 milijardi godina, naše Sunce, zvijezda srednjih godina, postat će crveni div, povećavat će se u veličini i vjerojatno progutati Zemlju. Predviđa se da će za 1 milijardu godina postupno zagrijavanje našeg Sunca uzrokovati prokuhavanje Zemljinih oceana. Iako ovo svakako zvuči zabrinjavajuće, milijarda godina je dugo, dugo vrijeme. Prije milijardu godina kopnene mase Zemlje formirale su superkontinent Rodiniju, a život na Zemlji sastojao se od jednostaničnih i malih višestaničnih organizama. Ni biljke ni životinje još nisu postojale. Najstariji ostaci Homo sapiensa datiraju od prije 315.000 godina, a do prije 12.000 godina svi su ljudi živjeli kao lovci-sakupljači. Industrijska revolucija dogodila se prije manje od 500 godina.

Od početka industrijske revolucije naovamo ljudska aktivnost izgaranja fosilnih goriva ubrzano mijenja klimu, ugrožava ljudske živote i oštećuje ekosustave diljem svijeta. Ukoliko ne budemo brzo reagirali, predviđa se da će klimatske promjene uzrokovane ljudskim djelovanjem imati razorne globalne posljedice u sljedećih 50 godina. Ovo je prijeteća kriza na koju se čovječanstvo mora usredotočiti. Ako ne možemo naučiti funkcionirati unutar planetarnog sustava s kojim smo evoluirali, kako se možemo nadati da ćemo ponoviti te temeljne procese živeći na drugom planetu?

Uzimajući u obzir koliko su današnje ljudske civilizacije različite od onih prije čak 5.000 godina, apsurdno je brinuti se o problemu s kojim će se ljudi možda morati uhvatiti u koštac za milijardu godina. A vrijedno je uzeti u obzir da su mnogi stavovi prema kolonizaciji svemira zabrinjavajuće bliski istim izrabljivačkim stavovima koji su nas doveli do klimatske krize s kojom se sada suočavamo.

Ostajte ovdje, sunce tuđeg neba neće vas grijat' k'o što ovo grije...

Zemlja je dom koji poznajemo i volimo ne zato što je pogodne veličine i što ima umjerenu klimu. Ne, Zemlju nazivamo svojim domom zahvaljujući njenom milijardama godina starom uzajamnom odnosu sa životom koji na njoj opstaje. Baš kao što su ljudi oblikovani ne samo svojom genetikom, već i kulturom i odnosima s drugima, planete oblikuju živi organizmi koji nastaju i napreduju na njima. Tijekom vremena, život je Zemlju dramatično transformirao u svijet u kojem mi, ljudi, možemo napredovati. Odnos funkcionira u oba smjera: dok život oblikuje svoj planet, planet oblikuje svoj život. Današnja Zemlja je naš sustav za održavanje života i bez nje ne možemo živjeti.

Iako je Zemlja trenutačno naš jedini primjer živog planeta, sada je unutar našeg tehnološkog dosega da potencijalno pronađemo znakove života na drugim svjetovima. U nadolazećim desetljećima vjerojatno ćemo odgovoriti na staro pitanje: jesmo li sami u svemiru? Pronalaženje dokaza o vanzemaljskom životu moglo bi izmijeniti temelje našeg razumijevanja vlastitog mjesta u svemiru. Ali pronalazak vanzemaljskog života ne znači pronalazak drugog planeta na koji se možemo preseliti. Kao što je život na Zemlji evoluirao s našim planetom tijekom milijardi godina, stvarajući dubok, jedinstven odnos koji čini svijet kakav danas vidimo, bilo koji vanzemaljski život na udaljenom planetu imat će sličnu duboku i jedinstvenu vezu sa svojim planetom. Ne možemo očekivati da ćemo uspjeti tek tako upasti na zabavu i naići na toplu dobrodošlicu.

Ako računamo na to da ćemo za nekoliko desetljeća ipak dosegnuti tako savršen i enorman tehnološki napredak koji će nam omogućiti korake prema drugim planetima i zvijezdama, nije li pametnije i racionalnije sva ta tehnološka znanja iskoristiti za popravak štete koju smo do sada učinili Zemlji i za stvaranje još boljeg mjesta za život na njoj, umjesto na nekom negostoljubivom i dalekom mjestu?

Život na Zemlji koja se zagrijava predstavlja mnoge izazove. Ali oni blijede u usporedbi s izazovima pretvaranja Marsa ili bilo kojeg drugog planeta u održivu alternativu. Znanstvenici proučavaju Mars i druge planete da bi bolje razumjeli kako su Zemlja i život nastali i evoluirali te kako oblikuju jedni druge. A u svjetove iza naših horizonta gledamo kako bismo bolje razumjeli sami sebe. U potrazi za drugim oblicima života ne tražimo bijeg od naših problema: Zemlja je naš jedinstveni i jedini dom u svemiru. Za nas ne postoji planet B.

_{(tekst se temelji na eseju "We will never be able to live on another planet" Arwen E Nicholson i Raphaëlle D Haywood)}

^{Igor „Doc“ Berecki je pedijatar-intenzivist na Odjelu intenzivnog liječenja djece Klinike za pedijatriju KBC Osijek. Pobornik teorijske i praktične primjene medicine i znanosti temeljene na dokazima, opušta se upitno ne-stresnim aktivnostima: od pisanja znanstveno-popularnih tekstova i objavljivanja ilustracija u tiskanom izdanju časopisâ BUG, crtkanja računalnih grafika i primijenjenog dizajna, zbrinjavanja pasa i mačaka, fejsbučkog blogiranja o životnim neistinama i medicinskim istinama, sve do kuhanja upitno probavljivih craft-piva i sasvim probavljivih jela, te neprobavljivog sviranja bluesa.}