Desetljećima je pop-kultura od Joaquína „El Chapa" Guzmána gradila modernog Robina Hooda iz Sinaloe, polulegendarnog stratega koji bez muke nadmudruje međunarodne službe, zapovijeda vojskom plaćenika i uživa status folklornog heroja kojemu nitko ne može ništa.

U filmu Facing El Chapo (La Captura) redatelj Chava Cartas umjesto još jedne uglancane sage o moći i raskoši nudi prizemljenu, gotovo komornu studiju pada koja carstvo svodi na jednog uplašenog, blatnjavog bjegunca. 

Vizualno rušenje mita

U filmu, koji je trenutno najgledaniji u desecima zemalja na Netfluxu, nema spektakularnih helikopterskih manevara, blindiranih konvoja ni skrivenih hacijendi. El Chapo je prikazan onako kako ga je zatekla akcija u Los Mochisu 2016.: kao dezorijentiran bjegunac u prljavoj potkošulji i gaćama koji satima puzi kroz kanalizacijske cijevi i gazi kroz otpadne vode da spasi živu glavu. Posljednje prijevozno sredstvo nije oklopno vozilo, nego ukradeni, prašnjavi Ford Focus zaustavljen u prometnoj kontroli.

Središnji dio filma - psihološka drama u anonimnoj sobi motela Doux - do kraja razgoljuje auru autoriteta. Odsječen od plaćenika i sustava koji ga je štitio, Guzmán prestaje biti zastrašujuća figura. Ponude basnoslovnih mita, obećanja kuća i poslova te prikrivene prijetnje ne zvuče kao potezi moćnika, nego kao paničan pokušaj preživljavanja čovjeka kojemu je vrijeme slobode isteklo. Pred dvojicom običnih, slabo plaćenih saveznih policajaca njegova karizma jednostavno nestaje; ostaje ostarjeli kriminalac suočen s vlastitom ranjivošću.

Fim kao zaokret u narko-žanru

Dosadašnji kriminalistički žanr na streaming platformama izgledao je sasvim drugačije. Serija Narcos postavila je predložak: duga, višegodišnja kronika ispričana iz perspektive DEA-e, u kojoj se uspon i pad kartela mjere sezonama, kontinentima i desecima likova, a agenti-pripovjedači gledatelju služe kao moralni i geografski vodič kroz kaos. Serija El Chapo iz 2017. otišla je korak dalje u širinu:  kroz tri sezone razvila je političku tapiseriju u kojoj su Guzmánova karijera, korumpirane institucije i državni vrh isprepleteni u fresku o tome kako se moć u Meksiku stvarno raspoređuje.

Facing El Chapo svjesno odbacuje tu širinu. Umjesto široke priče nudi zatvoren prostor: sažet, korak-po-korak triler s otkucavajućim satom, sveden na nekoliko sati, sobu i šačicu likova. Nema desetljeća ni kontinenata, samo akcija, bijeg i pregovaranje iza zatvorenih vrata. Tamo gdje su prethodnici veličinu tražili u širini priče, ovaj film napetost gradi na skučenosti a upravo ga ta skučenost čini nemilosrdnijim prema glavnom liku.

Facing El Chapo priču vraća stvarnoj cijeni kriminala: nema glamura u carstvu koje završava u zagušljivoj motelskoj sobi, a nedodirljivi kralj kartela na kraju je samo umoran bjegunac bez izlaza.