Prvi susret obično izgleda isto. Daska je topla, iako je nitko nije grijao. Na boljim modelima poklopac se podigne sam. Na zidu je daljinski upravljač, i to ne u hotelu ni u luksuznom stanu, nego u javnom zahodu na željezničkoj stanici. Totov upravljač koji sam ondje snimio ima sedamnaest tipki i, osim loga proizvođača, nijedno slovo latinice. Ispiranja među njima nema: za to služi kotlić, a na vrhu kotlića je mala slavina, pa voda kojom opereš ruke puni kotlić za sljedeće ispiranje.

Putnik u toj zbunjenosti nije sam. U anketi iz 2014. četvrtina stranih turista priznala je da ne razumije simbole na upravljaču. Industrija je odgovorila 2017.: devet proizvođača, među njima Toto, Panasonic i Toshiba, dogovorilo je osam jedinstvenih piktograma, uključujući onaj za „stop".

Bolnički uređaj koji je dobio reklamu

Ideja nije japanska, nego američka, ali kao i s mnogo toga, od viskija do kvarcnog sata, o kuhinji da i ne govorimo, Japanci su tuđi izum preuzeli i usavršili. Dasku s mlazom tople vode i sušenjem patentirao je 1964. Arnold Cohen i prodavao je kao medicinsko pomagalo, bez većeg uspjeha. Toto ju je šezdesetih uvezao za japanske bolnice, ponajprije za liječenje hemoroida, a 1969. počeo je proizvoditi vlastitu. Bila je skupa i znala je opeći korisnika jer temperatura vode nije bila pouzdano regulirana.

Prva prava japanska daska izašla je u lipnju 1980. pod imenom Washlet, a kupci su je dočekali sa skepsom. Preokret je donijela reklama iz 1982., u kojoj pjevačica Jun Togawa objašnjava da i stražnjica želi biti oprana. Emitirana je u udarnom večernjem terminu, gledatelji su se žalili da gledaju zahod dok večeraju, a mjesečna prodaja porasla je više od tri puta u odnosu na prvu godinu.

Dalje je išlo kao po loju: milijun komada 1987., deset milijuna 1998., sedamdeset milijuna u studenome 2025. Takvu dasku danas ima 82,5 posto višečlanih japanskih kućanstava, a na sto kućanstava dolazi gotovo 118 komada. Uređaj je 2012. uvršten u japansku baštinu strojarstva, na popis na kojem su i parne lokomotive.

Što se događa ispod poklopca

Senzor u dasci ne dopušta mlaz ako nitko ne sjedi. Ostalo je borba s fizikom, a počinje s grijanjem vode.

Jeftiniji modeli drže toplu vodu u spremniku: vršna snaga im je oko 300 vata, ali topla voda nestane nakon tridesetak sekundi. Skuplji griju protočno, keramičkim grijačem. Panasonicov model koji tako grije i vodu i dasku vuče do 1291 vat i traži zasebnu utičnicu od 15 ampera. Na japanskih 100 volti to je gotovo cijeli strujni krug.

Protočni grijač pritom daje tek oko pola litre u minuti. Toto zato mlaz miješa sa zrakom i pulsira ga sedamdesetak puta u sekundi, da se s manje vode postigne isti osjećaj.

Zatim uređaj pere sam sebe. Elektrolizom vode iz slavine nastaje hipoklorasta kiselina kojom se ispiru mlaznica i školjka. Prije upotrebe školjka se orosi vodom da se ništa ne primi. U najskupljoj seriji Neorest UV svjetlo aktivira glazuru s titanijevim dioksidom i cirkonijem pa fotokataliza razgrađuje organske ostatke.

Zahod na policama

Najbolji pregled tržišta nudi Akihabara, tokijska četvrt elektronike. U megatrgovini Yodobashi Camera daske za zahod vise na zidu poput televizora, četiri proizvođača jedan do drugoga: Toto, Panasonic, Toshiba i Inax, marka koncerna Lixil. Najjeftiniji model koji sam vidio, Inaxov sa spremnikom, stoji 20.800 jena (oko 112 eura), a Totov vrh serije KM 133.290 jena (oko 720 eura). Montaža se plaća 6600 jena (oko 36 eura), a skidanje stare daske još 3300 (oko 18 eura).

Razliku između spremnika i protočnog grijanja trgovina svodi na račun za struju. Inaxov model sa spremnikom potroši struje za 4430 jena (oko 24 eura) godišnje, a Totov vrh serije KM za 1670 jena (oko 9 eura). Panasonicov DL-AWM600, isti onaj koji pri pranju vuče 1291 vat, troši za samo 2050 jena (oko 11 eura): velika snaga traje nekoliko sekundi, a spremnik grije cijeli dan. Panasonic usto prodaje dasku koja tjedan po tjedan uči kad je kućanstvo kod kuće, a kad spava ili je na poslu, pa grijanje prilagođava tom rasporedu. Ušteda je, prema proizvođaču, do 34 posto.

Utrka se danas, međutim, ne vodi oko pranja, nego oko čišćenja školjke. Panasonic od običnog deterdženta za suđe radi pjenu i njome prije upotrebe prekrije školjku, a jedno punjenje dostaje za oko 900 korištenja. Obećanje na kutiji glasi: čišćenje zahoda jednom mjesečno. Toshiba isto pokušava ultrafinim mjehurićima, a Toto elektroliziranom vodom.

Na Totovu plakatu navedeni su i argumenti koje bi kupac sam možda propustio. Nema više višestrukog brisanja, pa se štedi toaletni papir. Na rukama ostaje manje bakterija. Topla daska čini suvišnim navlake kojima se u japanskim kućama daske inače oblažu da ne bi bile hladne.

Na kraju odjela stoji Neorest, cijela školjka za 538.000 jena (oko 2900 eura). Ugrađeni senzor skenira stolicu i procjenjuje joj oblik, duljinu, širinu i površinu, a aplikacija rezultate slaže u kalendar i grafikone te savjetuje promjenu prehrane i navika.