Pekinški Centar za inovacije u svemirskom računalstvu pustio je u probni rad prvu kinesku internetsku platformu za trgovinu računalnim kapacitetima u svemiru. Na njoj se nude računalna snaga satelita, skupovi podataka snimljenih iz svemira, AI modeli i usluge naplaćivane po tokenu, a među prvim sudionicima su proizvođači satelita, komercijalne svemirske tvrtke i Sveučilište Sun Yat-sen. Kineski državni Global Times svemirsko računalstvo opisuje kao novu granicu.

Vijest bi prošla kao još jedna u nizu da istodobno Elon Musk ne najavljuje milijun satelita s podatkovnim centrima, a Google prototipove svojih TPU čipova u orbiti. Sve se to zove isto, pa se lako stekne dojam da se cijela industrija zaputila u istom luđačkom, ili blaže – ekonomski iracionalnom smjeru.

Srećom, nije tako. Pod imenom svemirsko računalstvo kriju se tri tehnologije s potpuno različitom ekonomikom: obrada podataka koje sateliti sami prikupe, male konstelacije koje računalne usluge prodaju korisnicima na Zemlji i podatkovni centri gigavatne snage koji bi trebali zamijeniti zemaljske.

Satelit koji misli prije nego što pošalje

Sateliti za snimanje Zemlje imaju problem koji nema veze s umjetnom inteligencijom, nego s prometom. Kamere i senzori skupljaju podatke brže nego što ih satelit stigne poslati na Zemlju. Gianluca Furano iz Europske svemirske agencije (ESA) još je 2020. upozorio da količina podataka sa senzora raste puno brže od mogućnosti njihova slanja na tlo. Najjednostavnije rješenje je obraditi podatke u orbiti i dolje poslati samo ono što vrijedi.

ESA je to isprobala sa satelitom PhiSat-1, lansiranim u rujnu 2020. Na njemu je bio Intelov čip Movidius Myriad 2, isti tip kakav se ugrađuje u pametne kamere, a zadatak mu je bio prepoznati snimke prekrivene oblacima i odbaciti ih prije slanja. Prema jednoj procjeni oblaci zaklanjaju oko 70 posto satelitskih snimaka, a partneri u projektu procijenili su da bi filtriranje uštedjelo oko 30 posto prijenosnog kapaciteta. U pokusu je satelit ipak slao sve snimke i samo označavao koje bi odbacio.

Kineska konstelacija Three-Body, koju grade tvrtka ADA Space i Zhejiang Lab, najveći je korak u tom smjeru. Prvih 12 satelita lansirano je u svibnju 2025., svaki nosi model od osam milijardi parametara, a ukupna snaga prema podacima ADA Spacea iznosi oko pet peta operacija u sekundi. Plan predviđa 2.800 satelita, a pokusna usluga trebala bi krenuti kad ih u orbiti bude oko 300. Prema evidenciji praćenja satelita, početkom listopada u orbiti ih je i dalje bilo 12.

Ova vrsta računalstva ne natječe se sa zemaljskim podatkovnim centrima. Podaci nastaju u svemiru, a obrada na mjestu nastanka štedi ono čega u orbiti najviše nedostaje, a to je kapacitet veze prema Zemlji.

Usluge iz orbite

Druga vrsta svemirskog računalstva ide korak dalje. Sateliti ne obrađuju samo vlastite podatke, nego računalne usluge nude korisnicima na Zemlji. Konstelacija Three-Body u ožujku 2026. obradila je glasovne naredbe i poslala odluke dvama robotima na tlu, dvonožnom i četveronožnom, a kineska agencija Xinhua to je opisala kao rani korak prema uslugama AI modela iz svemira naplaćivanim po tokenu. Global Times je u kolovozu izvijestio da je Kina pustila u rad prvi orbitalni računalni "oblak" koji redovno pruža pokusne usluge, a pekinška platforma za trgovinu kapacitetima nastavak je iste priče.

Ovdje ekonomika postaje mutnija. Model od osam milijardi parametara na Zemlji radi na grafičkoj kartici, a podaci od korisnika do satelita i natrag moraju proći kroz istu usku vezu kao i snimke Zemlje. Takve usluge mogle bi imati smisla ondje gdje zemaljske infrastrukture nema ili je nepouzdana, ali to je niša, a ne zamjena za zemaljske podatkovne centre. Slično zaključuje i fizičar Slava Turyshev iz NASA-ina Laboratorija za mlazni pogon (JPL), autor jedne od najtemeljitijih analiza orbitalnih podatkovnih centara. U sažetku svojeg rada iz travnja 2026. posebno izdvaja obradu podataka nastalih u svemiru i računalstvo uklopljeno u komunikacijske satelite.

Gigavati u orbiti

Treća vrsta svemirskog računalstva je ona koja puni naslove. Ideja je u orbitu preseliti velike podatkovne centre za treniranje i izvođenje AI modela, dakle upravo onaj posao za koji se na Zemlji danas grade centri gigavatne snage. I to neuspješno – vidjeti slučaj Oracle - jer je i na Zemlji toliku količinu energije potrebnu za njihovo pokretanje izuzetno teško generirati i dovesti do tako velikih centara.

SpaceX je 30. siječnja 2026. od američke regulatorne agencije FCC zatražio dozvolu za do milijun satelita koji bi činili orbitalni sustav podatkovnih centara na visinama od 500 do 2.000 kilometara. Nekoliko dana kasnije preuzeo je Muskovu AI tvrtku xAI, a u lipnju je na burzu izašao s orbitalnim podatkovnim centrima kao jednom od glavnih priča. Startup Starcloud u koji ulaže Nvidia u studenom 2025. lansirao je satelit s jednom karticom H100 i na njemu u prosincu istrenirao mali jezični model nanoGPT na Shakespeareovim tekstovima. Google u sklopu projekta Suncatcher s tvrtkom Planet 2027. lansira dva prototipa s TPU čipovima. Peking je u studenom 2025. najavio podatkovni centar snage veće od jednog gigavata u orbiti na 700 do 800 kilometara visine, koji bi trebao biti dovršen do 2035., a jedna kineska tvrtka za orbitalne podatkovne centre ove je godine od kineskih banaka dobila kreditne linije od 57,7 milijardi juana (8,4 milijarde dolara). Kreditne linije nisu uloženi novac – da ne bude zabune, već obećanje da će novca biti, ako budu ispunjeni prethodno dogovoreni uvjeti.

Zagovornici imaju tri argumenta. Prvi je energija: u orbiti koja prati granicu dana i noći solarni paneli gotovo su stalno na suncu, pa ne trebaju baterije, a Googleovi istraživači tvrde da isti panel tamo godišnje proizvede do osam puta više energije nego na Zemlji.

Drugi je očekivani budući pad cijene lansiranja: Google računa da cijena pada oko 20 posto sa svakim udvostručenjem ukupne mase lansirane u orbitu i da bi do sredine 2030-ih mogla pasti ispod 200 dolara po kilogramu.

Treći je brzina. Na Zemlji se na priključak na elektroenergetsku mrežu čeka godinama, a prema Patricku Bowenu, direktoru tvrtke Neurophos, rokovi isporuke generatora približavaju se desetljeću. Dakle, točno ono što kritičari AI balona i sami tvrde. Zanimljivo je da propagatori istog tog balona i sami priznaju očito, kad im to odgovara.

- "SpaceX ne mora postavljati jeftinije nego na Zemlji, samo brže", kaže Bowen.

Vakuum - idealni toplinski izolator

Najveći problem orbitalnih podatkovnih centara nije struja, nego toplina. Gotovo svaki vat koji potroše čipovi pretvara se u toplinu, a u vakuumu je nema kamo odvesti. Nema zraka koji bi ventilatori puhali preko hladnjaka ni rijeke u koju bi se ispustila topla voda. Vakuum je izolator, isti onaj koji drži kavu toplom u termosici, pa jedini put kojim toplina može otići jest zračenje.

Koliko ploča izrači, određuje Stefan-Boltzmannov zakon. Ploča na 20 °C u svemir izrači oko 418 vata po četvornom metru s jedne strane. Toplije ploče zrače više, jer snaga raste s četvrtom potencijom apsolutne temperature, ali elektronika ne podnosi proizvoljno visoke temperature. Za usporedbu, radijatori Međunarodne svemirske postaje odvode oko 70 kilovata.

SpaceX za svoj satelit AI1 prema analizi Visha Nandlalla navodi 110 četvornih metara radijatora za 150 kilovata vršne snage. Ovisno o tome zrači li ploča s jedne ili s obje strane, to znači između 550 i 1.400 vata po četvornom metru. Donja granica je ambiciozna, ali izvediva, a gornja traži vruće ploče i idealnu geometriju. Uzmemo li SpaceX-ove brojke zdravo za gotovo, podatkovni centar od jednog gigavata treba između 0,7 i dva četvorna kilometra radijatora, uz više od 14.000 puta veću snagu hlađenja nego na svemirskoj postaji. Usporedbe radi, nogometno igralište ima od 0,004 do 0,011 km², odnosno za podatkovni centar od 1 GW iznosi površina hladnjaka bi bila otprilike 100 do 280 nogometnih igrališta.

Turyshev je izračunao da jedan megavat računalne snage u orbiti traži 5.640 četvornih metara solarnih panela i 2.500 četvornih metara radijatora. S ostatkom letjelice to je između 34 i 59 kilograma po kilovatu. Da bi takav centar bio konkurentan zemaljskome, lansiranje i izrada letjelice smjeli bi zajedno stajati 250 do 1.000 dolara po kilogramu. U tu granicu još nisu uračunati troškovi komunikacije, rada i zamjene opreme. Samo lansiranje raketom Falcon 9 danas je 3,4 do 13,5 puta skuplje od te granice.

Tri puta skuplje

Googleovi istraživači u radu iz lipnja 2026. izračunali su da struja u orbiti uz današnje cijene lansiranja stoji oko 14.700 dolara po kilovatu godišnje, dok američki podatkovni centar za istu struju plaća 570 do 3.000 dolara. Kad bi lansiranje pojeftinilo na 200 dolara po kilogramu, cijena bi pala na oko 810 dolara, dakle u raspon zemaljskih cijena. Lansiranje Falconom 9 danas prema različitim procjenama stoji 2.700 do 3.600 dolara po kilogramu.

Andrew McCalip, voditelj razvoja u tvrtki Varda Space Industries, izradio je otvoreni model troškova koji javno ažurira. Prema stanju iz srpnja 2026. podatkovni centar od jednog gigavata u orbiti u prvih pet godina stoji oko 51,1 milijardu dolara, a jednako velik zemaljski 15,9 milijardi. Najveći dio razlike odlazi na lansiranje i hardver. Analitičari organizacije Forethought procjenjuju da bi orbita mogla postati konkurentna tek kad lansiranje padne na oko 100 dolara po kilogramu, uz osjetno lakše poslužitelje i sustave hlađenja.

Zračenje, kvarovi i krhotine

Elektronika u orbiti izložena je jačem zračenju nego na Zemlji. Google je svoj TPU čip Trillium izložio snopu protona, a najosjetljiviji dio, HBM memorija, počeo je pokazivati nepravilnosti tek pri ukupnoj dozi od dva kilorada, gotovo tri puta većoj od očekivane doze za petogodišnju misiju. Breakthrough Institute upozorava da je test rađen protonima jedne energije, dok zračenje u orbiti pokriva širok raspon energija. Prema istoj analizi orbitalni centar bez čipova otpornih na zračenje, koji zaostaju nekoliko generacija za komercijalnima, trebao bi trostruku redundanciju: tri kopije svakog čipa i svake memorije, uz trostruko više struje, hlađenja i lansirane mase.

Kvarove nitko neće popravljati. Na Zemlji tehničar neispravni dio zamijeni u nekoliko sati, a u orbiti mrtva kartica ostaje mrtva. Turyshev u modelu računa i s tim gubitkom. Ako konstelacija svake godine trajno gubi deset posto čvorova zbog zračenja, sudara sa sitnim česticama, kvarova pogona ili softvera, isporučena računalna snaga kroz pet godina poskupljuje za 27 posto, a uz 20 posto godišnjeg gubitka za 58 posto.

Tu je i zastarijevanje. Nvidia svake godine izbacuje novu generaciju akceleratora, a satelit se ne može nadograditi. Svaka nova generacija čipova znači novu flotu satelita i nova lansiranja.

Promet podataka postavlja vlastitu granicu. Model treniran u orbiti mora odnekud dobiti podatke, a rezultate poslati korisnicima na Zemlji. Sve to ide kroz radijske ili laserske veze ograničenog kapaciteta, pa Turyshev komunikaciju uvrštava među uvjete koje orbitalni centar mora zadovoljiti istodobno sa strujom i hlađenjem. Konačno, u orbiti je prema podacima konzultantske tvrtke JLL već oko 44.000 praćenih objekata dovoljno velikih da unište satelit, a SpaceX traži dozvolu za još milijun satelita. Svaki sudar stvara nove krhotine koje mogu pogoditi susjedne satelite.

Rizik u prospektu

SpaceX je u prospektu predanom američkoj Komisiji za vrijednosne papire uoči izlaska na burzu naveo da bi projekt zahtijevao tisuće lansiranja i oko milijun tona hardvera godišnje u orbiti. U istom je dokumentu orbitalne podatkovne centre uvrstio među glavne rizike, uz upozorenje da projekt možda neće postati komercijalno isplativ. Ni sam SpaceX, dakle, ne tvrdi da postoji ekonomska računica.

Daniel Thorpe iz JLL-a kaže da naslovi stvaraju golem osjećaj neposrednosti, a da je komercijalna stvarnost još daleko. Kao znak da je rizik postao prihvatljiv navodi trenutak kad osiguravatelji budu spremni osigurati satelite od sudara i krhotina.

Tri tipa računalstva u orbiti razlikuju se po jednom pitanju: gdje nastaju podaci i gdje su korisnici. Kad podaci nastaju u svemiru, obrada u orbiti štedi najskuplji resurs, a to je veza prema Zemlji. Takva obrada radi već danas. Kad se računalne usluge iz male konstelacije prodaju korisnicima na Zemlji, riječ je o pokusu koji bi mogao naći nišu. Kad se u orbitu seli posao koji se jednako dobro može obaviti na Zemlji, računica zasad ne izlazi ni po fizici ni po cijeni.

Kineska platforma najavljena ovaj tjedan, unatoč velikim riječima, pripada prvoj i drugoj skupini. Gigavatni planovi Pekinga i Muska pripadaju trećoj.