Bivši Gorski Karabah (Nagorno Karabah), a sada, osim od Armenije, međunarodno službeno nepriznata Republika Artsakh (Artsah), bivša je sovjetska Autonomna Oblast Gorski Karabah koja je nakon sloma Sovjetskog Saveza (p)ostala dio sada samostalnog Azerbajdžana. Problem ili „problem“ je što je stanovništvo regije pretežno armenskog, a ne azerskog podrijetla, pa su s rastom nacional-šovinističkih sentimenata karakterističnog u svim post-socijalističkim državama, stari međusobni animoziteti Armena i Azera ponovo dobili maha. Stoga su još od devedesetih kada se regija odlučila posve odvojiti od Azarbejdžana u ratu od 1991. do 1994. i sadašnjem ratu od ove godine vojni sukobi posve normalna stvar, ali ne samo između Artsaha i Azarbejdžana nego i susjedne Armenije koja pruža političku, ekonomsku i vojnu pomoć regiji.

Međutim, za razliku od 90-tih kada je ratna sreća većinom bila na armenskoj strani, u ovogodišnjem sukobu ona je na azerskoj strani koja je aktivno potpomognuta turskom tehnikom i najvjerojatnije turskim vojnim specijalistima koji upravljaju zračnim dronovima.

Sukob je, naime, pokazao da su višemilijunski višecjevni raketni bacači, tenkovi, razna druga oklopna i transportna vozila i ljudstvo imaju daleko manju vrijednost u ovakvim „malim ratovima“ (gledano izvana, naravno), nego relativno jeftine bespilotne letjelice koje masom variraju od desetak kilograma i do više stotina kilograma i koje se mogu koristiti ili samo za izviđanje i označavanje ciljeva na zemlji do aktivnog napada vlastitim oružjem ili je moguće korištenje dronova i kao „loitering ammo“, dakle leteće municije, odnosno kamikaza-dronova koji mogu više sati kružiti nad bojištem i po potrebi se zabiti u vozila, građevine i bunkere ili se jednostavno vratiti doma, ako meta nema i obaviti posao drugi dan.

„Zvijezda“ dronovskog ratovanja u trenutnom sukobu je turski Bayraktar TB2 (neka vas ne zbuni turski hrvatski – barjaktar ili hrvatski hrvatski – zastavnik, ovdje se zapravo radi o prezimenu vlasnika istoimene turske tvrtke, Selçuka (Seldžuk) Bayraktara, koja proizvodi ove letjelice) očito nastao kao izvedenica američkog Reapera.

Radi se letjelici maksimalne poletne mase 650 kilograma i sa 150 kilograma korisnog tereta koja može u zraku ostati čak 27 sati. Ovo čak ni najveći strateški bombarderi bez dotakanja goriva u zraku ne mogu izvesti. Razlog ovolikoj izdržljivost sa samo 300 litara goriva koje može ponijeti je mala brzina krstarenja od samo 130 km/h, ali kako to radi na visini od 8.000 metara i malog je radarskog odraza, pokazalo se da ove letjelice posve dominiraju armenskim zračnim prostorom.

Bayraktar na svoje četiri podvjesne točke može staviti protutenkovske navođene rakete L-UMTAS, tursku verziju američkog Hellfirea mase ispod 40 kilograma po raketi, koje su IC ili laserski navođene i dokazano efikasne protiv tenkova i fortifikacija; nevođene rakete (Roketsan Cirit – turska 70-milimetarska nevođena raketa koja se ispaljuje iz saćastog spremnika), „glupe“ i „pametne“ bombe manje mase i drugo oružje.

Također, zahvaljujući senzorskoj kapsuli može izviđati i označavati mete za azersko (i tursko) zrakoplovstvo i jedinice na zemlji.

Zanimljivo je da Bayraktar potvrđuje onu da je i nevolja poslovna prilika – letjelica je nastala u vrlo kratkom roku nakon što je američki Kongres zabranio transfer i prodaju vojne tehnologije Turskoj. Selçuk Bayraktar koji je inače studirao na MIT-u i Georgia Techu baš na vojnoj tehnologiji, donio je sa sobom iz Amerike u Tursku svoja znanja iz tog područja, a iz Kanade, od Bombardiera, kupio jednostavne klipne avijacijske motore koje se koriste u izradi ultralakih letjelica, dok je, također od, kanadske tvrtke L3 Wescam kupio senzore koje letjelica koristi za označavanje ciljeva za svoje rakete i za navođene rakete drugih zrakoplova i jedinica.

Kanada je u međuvremenu zabranila izvoz i jednog i drugoga Turskoj i dodala to na listu zabranjenih tehnologija, što je prilično zanimljivo jer je Turska također članica NATO-a, a istovremeno je pod embargom svojih vlastitih saveznika.

Pored korištenja u azersko-armenskom sukobu, Bayraktar TB2 je, navodno, korišten od strane Turske s velikim uspjehom u Idlibu (i ostatku Sirije) i Libiji, a Turska je pokazala kako s relativno jeftinim (neusporedivo jeftinijim od klasičnog zrakoplovstva ili raketnih jedinica) oružjem može dominirati bojnim poljem i preokrenuti rat u svoju korist.

Na odličnim stranicama Small Wars Journal (da, postoje novine specijalizirane i za to) može se naći i detaljniji pregled sukoba Azerbajdžana i Armenije uz ponešto konkretnih statističkih podataka.

Pored turskih TB2 Azeri koriste i izraelske (sada, također pod embargom i od obnove sukoba nedostupni Azarbejdžanu) dronove Orbiter 3, Orbiter 2, SkyStriker, Hermes 900 i Harop koje, navodno, Armenci obaraju klasičnim protuzračnim naoružanjem i elektronskim ratovanjem.

Armenski odgovor su vlastiti dronovi-kamikaze „Dragon“ koji, kako je moguće zaključiti iz videa nije izvedenica njihovih ranijih Krunk i X-55 dronova pokretanih benzinskim motorima već posve električno pogonjeni dron navodnog doleta 100 km i ukupne mase 10-15 kilograma (koje od to dvoje?) i maksimalne brzine do 200 km/h.

Azerska strana, pak, sada već izvodi napade i dublje u Armeniju, a za razliku od maleckog Dragona, njihovi dronovi-kamikaze su prerađeni An-2 dvokrilci nakrcani eksplozivom koje koriste za eliminaciju spremišta municije i veće mete od strateškog značaja. Navodno Azerbajdžan ima 60 ovih (legendarnih) aviona na raspolaganju za konverziju u dronove-kamikaze.

Usput, Azerbajdžan je otrpilike dvostruko mnogoljudniji od Hrvatske i nešto manje od dvostruko veće kopnene površine, s vrlo niskim Gini indeksom (ravnomjerna raspoređenost nacionalnog bogatstva među stanovništvom) dok je po PPP BDP-u ispred Hrvatske (190 naprama 117 milijardi dolara) iako je po nominalnom BDP-u ispod Hrvatske (45 milijardi Azarbejdžan, 65 milijardi Hrvatska). Armenija je po svim demografskim i ekonomskim pokazateljima slabija strana u sukobu, tako da ovaj rat iscrpljivanja (attrition warfare) gdje se ide na ekonomsko iscrpljivanje protivnika stalnim nanošenjem ratne štete daleko više odgovara Azerbajdžanu nego Armeniji.

Iako je ratovanje u Gorskom Karabahu specifično po tome što se radi o gotovo isključivo planinskoj regiji s Karabaškom zaravni na čak 3.616 metara nadmorske visine, pokazalo se da je u ovakvom sukobu „niskog intenziteta“, odnosno lokalnom siledžijstvu malih naroda, klasična avijacija prerizična i preskupa za korištenje, a relativno jeftine i na brzinu sklepane bespilotne letjelice daju rezultate kakvi se ne mogu dobiti čak niti s višestruko većim klasičnim vojnim snagama.