Havoc (2025) je pristigao na Netflix 25. travnja i momentalno postao hit, zadrživši se tjedan dana na prvom mjestu najgledanijih filmova na Netflixu – i u Hrvatskoj i u svijetu. Danas, otprilike tri tjedna kasnije, film je i dalje u prvih deset, zauzevši sedmo mjesto u svijetu, odnosno osmo u RH. Uspjeh filma ne bi trebao čuditi jer, budimo iskreni, u posljednjih mjesec dana Netflix u distribuciju nije baš puštao remek-djela, te, mnogo bitnije, jer je Havoc dugoočekivani povratak Garetha Evansa dugometražnom filmu.

Evans, velški filmski redatelj, publici je diljem svijeta postao poznat 2011. godine kada je izašla njegova druga kolaboracija sa Ikom Uwaisom, sjajni The Raid (ili The Raid: Redemption) kojeg smo uvrstili i na listu borilačkih filmova istaknuvši kako „redefinira moderni borilački film”. Riječ je o filmu koji nudi neprekidnu napetost zahvaljujući pripovjednoj (ili nepripovjednoj?) strukturi: policajac mora doći do glave narkokartela koji je zauzeo petnaesterokatnicu, što znači da vas čeka trideset katova borbenih koreografija (moraju se i spustiti). Valja napomenuti da, iako odiše nevjerojatno dobrim scenama borbi, film nema, niti se trudi imati, spektakularnu priču. Šteta što isto ne vrijedi za posljednji Evansov film.

Naime, redatelj (i scenarist) se pokušava oglasiti u drugom ključu – mračnijem, narativno ambicioznijem, s emocionalnom težinom. Problem je što Havoc nije dovoljno artikuliran ni u stilu ni u dramaturgiji da bi to doista i postigao. Film se ponaša kao da je opterećen vlastitom ozbiljnošću, ali tu ozbiljnost ne uspijeva opravdati ni dramaturški ni tematski. Obzirom na Evansov potencijal i dobre strane filma, prava je šteta što za projekt nije angažiran vrsni scenarist.

Night City bez struje

(Napomena: tekst sadrži spoilere)

Smješten u tmurni, korumpirani urbani pejzaž neimenovanog grada, Havoc prati iscrpljenog detektiva Walkera (Tom Hardy) koji se, nakon što jedna naizgled rutinska akcija krene po zlu, nađe usred spirale nasilja i izdaje. U pokušaju da pronađe nestalog sina moćnog političara (Forest Whitaker), Walker se mora probiti kroz kriminalno podzemlje, suočavajući se s nizom opasnih likova u neimenovanom gradu koji kao da pokušava prizvati atmosferu Night Cityja iz Cyberpunka – no s manje neona i više monotonije, pa izgleda kao da su mu isključili struju.

Prije nego krenemo dalje, objasnimo detaljnije samo jedan segment priče – obzirom da će poslužiti da ukažemo problem(e) unutar nje. Član trijade je mrtav, a glavni osumnjičeni su Charlie (Justin Cornwell), sin spomenutog političara, i njegova djevojka Mia (Quelin Sepulveda), dvoje mladih ljubavnika koji ni ne znaju da ih, iz osobnih razloga, štiti upravo Walker – i to zbog dugova prema Charliejevom moćnom ocu. No njih dvoje istovremeno progoni nekoliko frakcija trijade, ponajviše ona predvođena osvetnički nastrojenom majkom ubijenog mafijaša (Yeo Yann Yann), kao i skupina korumpiranih policajaca pod vodstvom nasilnog i manipulativnog Vincea (neuvjerljivi Timothy Olyphant).

Možda biste iz ovih nekoliko rečenica zaključili da film počiva na ramenima detektiva Walkera, i djelomično biste bili u pravu, ali drugi motor priče jest Mia. Već u jednoj od prvih scena otkrivamo njezinu nevjerojatnu snalažljivost: bježeći od policije, s lakoćom upravlja šleperom kroz gradske ulice, kao da joj je to svakodnevica. Ona preživljava, i to s elegancijom. U noćnim klubovima brani se šampanjskim kantama i satarama, jednako spretna u fizičkoj borbi kao i u zadržavanju suza u očima kada je emocionalna drama na vrhuncu. Ona se penje, vježba karate, vježba baš sve. Koliko god to smiješno zvučalo, u moru plošnih likova i narativnih klišeja, upravo je ona ta koja film, često besmislen, drži na okupu. S druge strane, njezin momak Charlie ne bi preživio ni petnaest minuta da nema nje i Walkera, a nakon što ga Walker spasi nebrojeno mnogo puta, Charlie odlučuje da je apsolutno najpametnije rješenje udariti ga čekićem. Svom srećom, taj je konfuzan moment u priči izbjegnut deus ex machinom u obliku trijadi koje počnu pucati iz automatskih pušaka, pa Charlie ipak odluči da mu je Walker privremeni najbolji prijatelj.

Njegov otac, površno napisan lik u još površnijoj interpretaciji Foresta Whitakera, uvodi se u priču scenografijom koja više nalikuje parodiji stripovskog negativca nego bilo kakvoj ozbiljnoj političkoj figuri. Pobogu, koji gradonačelnik stoji uz maketu grada u praznom restoranu sa stropom visine dvanaest metara?

Ipak, upravo ta bizarna nelogičnost nakratko djeluje kao varka – jer nas film kasnije pokušava iznenaditi otkrivanjem stvarnih negativaca. No, efekt tih otkrića ostaje slab; umjesto da nas pogodi, iznenađenje tone u moru nadrealno nemaštovitih obrata i nedorečenih likova. U takvom kontekstu, svaki pokušaj dramaturške težine ostaje bez oslonca. Scenarij je teško shvatiti ozbiljno, pa je upitno zašto film sam sebe shvaća ozbiljno.

Afterlife (sa strujom)

Prisjetimo li se da film svoju priču gradi šakama, umjesto dijalozima, bit će nam ipak malo lakše. Najjači aspekt filma ostaje Evansova koreografija akcijskih prizora, koja nije na razini Raida, ali je vrlo impresivna i učinkovita. Klub „Medusa”, Havocov Afterlife, sadrži podužu, odličnu akcijsku scenu koja je vjerojatno i najveći forte filma. Svaka borba ima svoj ritam i dinamiku, a način na koji kamera prati fizičku izvedbu likova pokazuje da Evans i dalje ima izuzetno dobar instinkt za prostor, tenziju i nasilje. U trenucima kad film proradi, proradi upravo kroz šake, noževe i stube. I Michelle Waterson.

No...ono što je The Raid činilo posebnim bio je jasan okvir i prepoznatljiv lokalni kontekst; sada, kad više ne mora nikome ništa dokazivati, Evans se regresirao u banalnu generičnost. Havoc je kao bojanka po brojevima – samo bez boja, ili s njih par. A što se tiče boja, doslovno, film se oslanja na prigušene boje, kišne kadrove i zatamnjene interijere, ali nas ta estetika, obzirom da je teško pronaći dublju funkciju, upućuje da se upitamo: što Havoc doista želi reći, osim da je društvo korumpirano i nasilje neumoljivo? Evans kao da ostaje na razini dojma, bez istinske analize korupcije, institucionalnog raspada ili osobnog moralnog sloma koji film naizgled tematizira.

Tom Hardy, čija je prisutnost uvijek upečatljiva, ovdje nema mnogo prostora za nijansu – niti su mu odnosi uvjerljivo izgrađeni, niti mu je unutarnja motivacija dovoljno razrađena da bi opravdala osobnu odiseju kroz nasilni urbani podzemni svijet. Ipak, valja napomenuti da zaista solidno odrađuje akcijske scene.

Na kraju, Havoc je film koji želi biti važan, ali ostaje zarobljen u vlastitoj žanrovskoj inerciji. Umjesto da propituje granice akcijskog filma, on iscrtava njegove konture – samo u tamnijoj paleti. Iako je jasno da Evans još uvijek zna režirati akciju bolje od većine suvremenika, ovaj film pokazuje i da to više nije dovoljno ako želi ponuditi nešto više od krvavog spektakla.