Posljednjih su se tjedana mediji i društvene mreže usijali oko povratka jednog od najutjecajnijih suvremenih britanskih horor serijala. 28 godina kasnije je (zasad) posljednji dio trilogije koja je započela 2002. s 28 dana kasnije Dannyja Boylea i nastavljena 2007. s 28 tjedana kasnije . Gotovo puna tri desetljeća od fenomenalnog prvog filma koji je popularizirao „brze zombije” u glavnostrujaškom filmu, originalni autorski tandem – redatelj Boyle i scenarist Alex Garland – ponovno se okuplja, i to u trenutku kad su obojica postali itekako etablirana imena izvan granica žanra.

U međuvremenu, Garland se profilirao kao jedan od ključnih autora distopijskog filma (Ex Machina, Annihilation, Civil War), a Boyle se okušao u raznim žanrovima, od biografija (Steve Jobs) do mjuzikla (Yesterday). Povratak „korijenima“ – točnije, svijetu u kojem virus pretvara ljude u ubojite, beskompromisne strojeve za destrukciju – nije samo povratak žanru, već i svojevrsna rekapitulacija razdoblja koje živimo. 28 godina kasnije tako ne dolazi samo kao nastavak ili nostalgični povratak na stare postavke, već i kao vrlo konkretan komentar razdoblja nakon pandemije i Brexita.

U svijetu u kojem se čini da je stvarnost neprekidno u stanju „prijelomnih vijesti“ i u kojem su slike praznih gradova, prestravljenih ljudi i kaosa gotovo svakodnevica, povratak „Zaraženih” (ili bolje rečeno – povratak svijetu koji ih je stvorio) ima i simboličku vrijednost. U tom je smislu novi nastavak istovremeno i nastavak filmske sage i ogledalo suvremenog doba. Pitanje je, međutim, može li novi film, nakon tolikih godina i promjena, ponovno probuditi onaj isti osjećaj tjeskobe koji je prvi film učinio klasikom?

Tinky-Winky, Dipsy, Laa-Laa, Po...jeli ih zombiji

(Napomena: tekst sadrži spoilere)

Radnja počinje s jednim od bizarnijih cold opena u recentnom žanrovskom filmu: skupina djece u škotskom gorju tijekom prvih dana zaraze gleda epizodu Teletubbiesa. Mir traje kratko – u sekundi ih preplavljuje horda krvožednih, bijesnih zombija. Jedan dječak bježi sve do crkve u kojoj njegov otac, svećenik, apokalipsu doživljava kao sudnji dan. Otac biva pojeden, a dječak preživljava.

No film odmah skače 28 godina unaprijed. Nalazimo se na otoku, utočištu gdje mala zajednica živi izolirana od ostatka zombificirane Britanije, omeđena morem koje se povlači samo povremeno, otkrivajući kopneni prijelaz do svijeta „nemrtvih”. Na otočiću živi Spike (izvrsni debitant Alfie Williams), dječak odgojen na ritualima i mitovima koje njegova zajednica čuva poput relikvija, zajedno s roditeljima. Njegov otac Jamie (Aaron Taylor-Johnson) vodi ga u šumu na prvi lov – svojevrsni obred koji označava ulazak u muškost, dok majka Isla (Jodie Comer) leži prikovana za krevet, izmučena halucinacijama i bolovima.

Kad Spike u šumi vidi vatru u daljini, počinje sumnjati u sve što je znao. Otkriva da njegov svijet možda i nije tako siguran kako su mu govorili – i da otac možda skriva nešto mračno. Njegova odluka da odvede majku na kopno u potrazi za ozloglašenim doktorom Kelsonom (Ralph Fiennes) pokreće niz događaja koji film vode odvode u smjerovima netipičnim za „zombi horor”.

Boots—boots—boots—boots

Film se u drugom dijelu pretvara u postapokaliptičnu varijaciju Čarobnjaka iz Oza: Spike i Isla na svom putovanju susreću čudne, groteskne i fascinantne likove – trudnu zaraženu ženu, švedskog vojnika koji nosi vijesti o vanjskom svijetu (pokazujući, primjerice, na iPhoneu svoju zaručnicu nabreklih usana usred zombificiranog otoka, što je komentar sam za sebe), mutirane „Alfa” zombije koji su brži, jači i opremljeni gotovo parodijski pretjeranim spolnim atributima (činjenica da su nazvani po pobijenoj teoriji o hijerhiji vukova je isto komentar sam za sebe).

Garland se tu igra ne samo s vrstama zaraženih, već i sa simbolima moći, dominacije, pa i muškarčeve krhkosti. No koliko god groteskno zvučalo – sve je to upakirano s estetikom koja povremeno podsjeća na nordijske bajke. Kamera Anthonyja Doda Mantlea omamljuje nas zelenilom, maglom i bljeskovima sunca koji djeluju poput lažnog spasa. I zombificiranim Cillianom Murphyjem, dakako.

Ono što je najdirljivije u filmu jest odnos Spikea i njegove majke. U trenucima kad Isla dolazi k sebi, njih dvoje vode tihe dijaloge o životu, smrti, sjećanju i ljubavi – dijaloge koji u ovakvom tipu filma gotovo pa i ne postoje. Film se u drugoj polovici smiruje i postoje gotovo meditativan, tempom omogućujući refleksiju. I upravo tada se pokazuje pravo lice ove „zombi trilogije”: nije riječ o bijegu pred čudovištima, već o bijegu pred samima sobom. Bijegu od suočavanja, bijegu od roditelja i njihovih vrijednosti koje se razlikuju od naših te, u tom smislu, i bijegu od religije. Imajući to na umu – 28 godina kasnije pravi je nastavak prvog dijela trilogije unutar kojeg su pravi izvor opasnosti drugi ljudi, a ne zombiji.

Zombiji i politika

Ono što je 28 godina kasnije čini više od pukog nastavka, jest njegov jasan politički podtekst. Scenarij Garland-Boyle podcrtava moralni kolaps suvremenog društva, iako to ponekad čini neujednačeno. U kadrovima vidimo kršćanske simbole, crkve pretvorene u logore, križeve okrenute naopako – što je jasna poruka o gubitku vjere. Crkva izgara, društvo propada, a naslovna pjesma – Boots – isto tako nije slučajno izabrana: njezin ritam diktira tempo, njezin sadržaj ističe mehanizme rata, one iste koji sada drobe i preživjele.

Film se kreće između postapokaliptične drame i političke alegorije, a Garland u tom balansu katkad posrne. Treći čin, koji uvodi doktora kojeg glumi Ralph Fiennes, vraća film na tračnice i daje emocionalnu kulminaciju Spikeovoj priči. No put do te točke zna biti trnovit, ponegdje predvidljiv, povremeno i previše stiliziran za vlastito dobro. Ipak, čak i u svojim slabijim trenucima, film pulsira autorskim stilom i energijom koja nedostaje većini horora posljednjih godina.

Film se djelomično križa i s drugim žanrom – filmom ceste. Na putu u kojem Spike pokušava pomoći svojoj bolesnoj majci, susreću se već spomenuti bizarni likovi, a švedski vojnik Erik, tragikomičan lik, svojom prisutnošću uvodi još jednu dimenziju: stanje svijeta izvan Britanije (možda smo u gore spomenutim temema koje film obrađuje trebali navesti i "bijeg od EU"). 

Tehnologija, 28 godina kasnije

Kao da je želio zatvoriti krug s prvim filmom koji je snimao DV kamerom, Boyle se ovdje odlučuje za još tehnički eksperiment: većinu filma snimio je iPhoneom 15 Pro Max. I dok bi to nekome moglo zazvučati kao marketinški trik, rezultat je upravo ono što film zahtijeva – slika je oštra, ali neuredna, gotovo dokumentaristička. Format 2.76:1, netipičan za ovakve filmove, dodatno pojačava osjećaj tjeskobe i izolacije.

I dok se vizualno poigrava s estetikom horora i reportaže, Boyle ostaje vjeran svom „starom ja”. U jednoj od ranijih scena koristi se originalna snimka recitalnog čitanja Kiplingove pjesme Boots, spajajući glas iz 1915. s arhivskim materijalom, noćnom optikom i usporenom snimkom.

115 minuta kasnije

28 godina kasnije vješto izbjegava klasične tropove žanra, rugajući se i fanovima i producentima koji su očekivali još jedan horor rolerkoster. Garlandov scenarij nije savršen – mnoge teme ostaju nedorečene, poput religijskog podteksta s početka ili militarizma koji se samo povremeno vraća kroz montažu ratnih arhivskih snimaka. No u cjelini autorski tandem isporučuje vrlo zanimljiv uradak kojem bi se i nedostaci potencijalno mogli oprostiti.

Za kraj, 28 godina kasnije nije savršen film. Neće se svakome svidjeti njegova struktura, vizualni kaos ili politički podtekst. Boyle i Garland nisu se vratili da bi ponovili staro, nego da bi postojeći IP pretvorili u nešto novo. I, u svakom slučaju, vratili su se – sa stilom.