Ljudi su fascinirani pljačkama. Od Robina Hooda, preko Butcha Cassidyja do Bonnie i Clydea, nebrojeno je mnogo primjera pljačkaša (i pljačkašica) koji su utkali svoje u povijest. Pokazuje se to i u filmu gdje je tema obrađivana od ranih dana medija pa sve do danas, a publika je jednako zainteresirana za nju u 2025., kao i prije 100 godina. Ne iznenađuje, stoga, da je jedan od najvećih hitova prošlog desetljeća bila Netflixova serija Kuća od papira (Money Heist), kao niti to da se nakon serije pojavio niz dokumentaraca (bilo u formi filma ili serije) i igranih filmova koji redom obrađuju najveće pljačke u povijesti. Napišite samo heist u Netflixovu tražilicu i pogledajte što ćete dobiti.

Nastavno na već izneseno, ne iznenađuje niti činjenica da su na Netflix stigli novi uradci koji obrađuju najveću krađu dragulja, odnosno pokušaj najveće krađe dijamanata u povijesti – Velika pljačka dijamanata (The Diamond Heist, 2025) i Bez greške: pljačka stoljeća (Stolen: Heist of the Century, 2025).

Dijamanti su vječni...plijen kradljivaca

Velika pljačka dijamanata je dokumentarna serija u tri epizode koja prikazuje pokušaj pljačke jednog od najvrijednijih dijamanta (Millennium Star) iz Millennium Domea (danas O2 Arena) u Londonu, iz perspektive i kriminalaca koji su pokušali izvesti pljačku i policajaca iz elitne jedinice „Flying Squad”. Seriju režira Jesse Vile, a izvršni je producent Guy Ritchie. Dokumentarni serijal je produkcijski odrađen vrlo kvalitetno (čitaj: skupo) što je vidljivo u svakoj od rekonstrukcija, ali i po scenografiji scena intervjua te korištenoj glazbi. I Velika pljačka dijamanata i Bez greške: pljačka stoljeća koriste kombinaciju rekonstrukcija, intervjua i arhivskog materijala kako bi ispričali svoje priče. Serija počinje s kriminalcima (druga epizoda – policija, treća epizoda sam čin pljačke, posljedice i epilog), dok film počinje s policijom.

Bez greške: pljačka stoljeća je dokumentarni film koji istražuje jednu od najvećih pljački dijamanata u povijesti — služi se prikupljenim dokazima, činjenicama i knjigom Flawless (Scott Andrew Selby i Greg Campbell) kao izvorom. Riječ je o krađi koja se zbila u veljači 2003. u Antwerpenu. Film donosi intervjue s detektivima iz antwerpenske policije i samim Leonardom Notarbartolom, osumnjičenim kradljivcem. Film je sastavljen od svojevrsnih poglavlja, pa će tako, primjerice, drugo poglavlje filma biti Torino i razgovor s pljačkašem. U tom smislu, bolje je strukturiran nego serija jer, među ostalim, postoji iščekivanje, za razliku od serije u kojoj dok gledamo treću epizodu – znamo već svaki detalj priče.

Velika pljačka dijamanata

(Napomena: tekst sadrži spoilere)

Velika pljačka dijamanata vraća nas u London na sam početka novog tisućljeća – točnije u studeni 2000., kad je skupina britanskih kriminalaca pokušala izvesti ono što bi, da je uspjelo, postalo najveća pljačka u povijesti Ujedinjenog Kraljevstva. Plijen iz snova: „Millennium Star”, dijamant od 203 karata, vrijedan 350 milijuna funti, izložen u tadašnjem Millennium Domeu (danas O2 Arena). Plan: probiti se u kompleks buldožerom, razbiti staklenu vitrinu Hilti čavlericom i čekićem, zgrabiti dijamant i odjuriti niz Temzu gliserom, u bijegu dostojnom akcijskih filmova.

U stvarnosti? Policija – i to ne bilo kakva, nego londonski „Flying Squad” – već je mjesecima pratila svaki njihov korak. Tajna operacija uključivala je nadzor, prisluškivanje i doušnika. U trenutku kad je banda krenula razbijati staklo, iz mraka su iskočili naoružani policajci i okončali sve u nekoliko sekundi.

Dokumentarac u tri epizode, pod redateljskom palicom Jesseja Vilea, a s Guyem Ritchiejem kao izvršnim producentom, ne skriva svoj stilski potpis. Brz tempo, zamrznuti kadrovi s natpisima imena, soundtrack (od Franka Sinatre do The Prodigyja) pa čak i isječci iz poznatih filmova i serija (Goodfellas, The Italian Job, Sopranosi...) – sve podsjeća na Ritchiejeve igrane filmove iz 1990-ih/2000-ih, samo što su ovdje gangsteri stvarni, a ne izmišljeni likovi.

U prvom planu je Lee Wenham koji se pojavljuje u intervjuima s gotovo dječačkim osmijehom, iako priča o nasilnim oružanim pljačkama i višegodišnjoj kriminalnoj karijeri. Prisjeća se odrastanja uz oca kriminalca i njegovu ekipu, s romantičnim prizvukom divljenja prema „načinu na koji su se nosili”. Dokumentarac mu daje poprilično prostora, možda i previše, pretvarajući ga gotovo u glavnog junaka.

S druge strane, druga epizoda – posvećena isključivo policijskoj istrazi koju vodi inspektor John Swinfield – donosi pravu detektivsku priču. Pratimo kako "Flying Squad" traži priliku povratiti svoj ugled nakon godina korupcijskih skandala. Ispada da je sigurnost Millennium Domea, unatoč čuvanju dijamanta vrijednog stotine milijuna, bila gotovo amaterska – ravna postavljanju Mona Lise na autobusnu stanicu – no to je policiji omogućilo da se pozicionira iznutra i zatvori zamku.

Serija balansira između autentične napetosti i gotovo komičnog tona. Na jednoj strani imamo fascinantan kriminalni plan koji izgleda kao parodija hollywoodskih scenarija, na drugoj bizarne rekonstrukcije sa zvučnim efektima (uključujući lavlji urlik za jednog od članova bande tijekom tuče u pubu). Taj stil „polu-ozbiljnog true crimea” funkcionira u kratkim dozama, ali u tri epizode ponekad prelazi prag iz zabavnog u zamorno.

Najveća snaga dokumentarca ipak leži u samoj apsurdnosti događaja: pomisao da će netko usred bijela dana probiti nacionalnu znamenitost buldožerom i pobjeći gliserom na rijeci teško je nadmašiti. No, serijal je ujedno i nepotrebno razvučena mješavina Ritchiejevih estetskih trikova i true-crime klišeja. Stoga, koliko god skupo serijal djelovao, u isto vrijeme djeluje kičasto i...jeftino.

Bez greške: pljačka stoljeća

(Napomena: tekst sadrži spoilere)

U vrijeme pisanja članka četvrti najgledaniji film na Netflixu u Hrvatskoj, Bez greške: pljačka stoljeća je poslastica iz žanra istinitog zločina (eng. true crime) koja nas vodi u srce jednog od najluđih, najskupljih i najnevjerojatnijih kriminalnih pothvata u modernoj povijesti – antwerpenske pljačke dijamanata iz 2003. godine.

Film se temelji na knjizi Flawless Scotta Andrewa Selbyja i Grega Campbella, ali ne troši vrijeme na dramatične rekonstrukcije ili stvaranje „pseudonapetosti”. Redatelj Mark Lewis (Don't F**k with Cats) odlučio je držati priču ogoljenom – tu su izravna svjedočanstva policajaca, uključujući detektive Agima De Bruyckera i Patricka Peysa, a tu je i Leonardo Notarbartolo, čovjek kojeg belgijsko pravosuđe smatra mozgom operacije. Notarbartolo danas priča otvoreno, s osmijehom na razmeđi šarma i drske provokacije – i s fascinantnom sposobnošću da optužuje druge dok do u detalja prepričava kako je cijela stvar izvedena.

A izvedena je, malo je reći, briljantno. Notarbartolo je kupio ured u samom zdanju Antwerp Diamond Centera, čime je dobio pristup privatnom sefu. To je omogućilo Talijanu da kriomice snimi glavni trezor koji je, barem na papiru, bio neprobojan. Senzori topline, detektori pokreta, magnetne brave, infracrveni nadzor – sve to je „Škola iz Torina” zaobišla kombinacijom strpljenja, preciznosti i kreativnosti.

Plijen? Procjenjuje se na više od 100 milijuna eura u dijamantima, nakitu i drugim dragocjenostima. Šok za industriju bio je ogroman, ne samo zbog iznosa nego i zbog činjenice da se takva pljačka smatrala nemogućom. No, tu priča postaje još intrigantnija – i frustrirajuća za policiju – jer se najvećem djelu plijena do danas nije ušlo u trag.

Film temi ne pristupa senzacionalistički – ne iznosi teorije zavjere, ne izmišlja zaplete koji nisu ni postojali. Mark Lewis jednostavno pušta da govore oni koji su bili ondje, a publika sama sklapa mozaik iz kontradiktornih izjava policije i lopova. I dok službene verzije događaja doimaju točnima, Notarbartolove „ispravke” otvaraju niz pitanja. Zašto bi čovjek koji je odslužio kaznu i nema se čega bojati lagao?

Unatoč suhoparnosti u prezentaciji činjenica, film ima svoj humor i lakoću – često u trenucima kad je jasno da i policajci i kriminalci, svaki iz svojih razloga, imaju gotovo jednako divljenje prema samoj izvedbi pljačke. Ironija je u tome što ih nije srušila neka sofisticirana sigurnosna tehnologija, nego detalj toliko banalan da ga se scenaristi igranog filma nikad ne bi usudili napisati.

S trajanjem od oko sat i pol, Bez greške: pljačka stoljeća ne razvlači priču, ne puni je nepotrebnim informacijama i scenama. Nema ni moraliziranja, ni dociranja – samo hladan, ali zabavan pogled na jedan od najvećih i najuspjelijih pljačkaških pothvata u povijesti.