Trideset godina nakon događaja iz Blade Runnera (1982), Scottove adaptacije SF romana "Do Androids Dream of Electric Sheep?", nastavak se nadovezuje na distopiju iz prvog filma. Vizija redatelja Denisa Villeneuvea nas vodi od zapanjujuće arhitekture i kaotične neonske budućnosti do pustopoljina kroz čiju se maglu, kao i kroz priču, probija glavni lik "K" (Ryan Gosling) - detektiv replikant koji u filmu otpočinje upravo sa zadatkom lova na druge replikante - organske kopije ljudi stvorene kroz genetički inženjering.

Blade Runner 2049 ostaje vjeran prvom filmu u onoj mjeri u kojoj nam umjesto eksplicitnog zalaženja u filozofske dubine, nudi da sami tumačimo realizam koji prikazuje u sklopu fiktivnog svijeta. S Goslingom kao replikantom u glavnoj ulozi, Blade Runner 2049 se ne oslanja na heroje ili herojske činove, danas popularnije više nego ikad. Ne oslanja se čak ni na simpatiju koju bi simpatija ljudskih likova u borbi za slobodu replikanata eventualno probudila u nama. No, to ga, unatoč ionako već u svakom smislu opustošenoj budućnosti, ne čini ništa praznijim.

Beznađe i alienacija koji su protkani kroz likove, panoramu i hijerarhiju odnosa nisu toliko stvar osjećaja koliko stvar činjenice. Nisu nešto o čemu se razmišlja ili govori, ali jesu nešto što je uvijek prisutno. Oni su stvar status quoa koji u moralno obezvrijeđenoj budućnosti nema ograde za preskočiti ili zidove za srušiti kako bi se došlo do stvarne bliskosti i harmonije.

U Blade Runner Black Out 2022, animiranom preludiju nastavku, jedan od likova opisuje replikanticu kao "ljudskijom od ljudi". I uistinu, možda je upravo prikaz te kontradikcije bio krajnji cilj prvog filma. Filma koji je u katarzičnom završetku posljednjem replikantu (njegovom intelektu i njegovoj fiziološkoj snazi koji sustižu i prestižu ljudske ideale) u svega nekoliko rečenica pridružio i emotivnu crtu, a time i melankolični obrat koji je nemalo koga iznenadio i ostavio u konfliktu. Nakon toga, nastupa Blade Runner 2049, koji ne samo da s Goslingom briljantno utjelovljuje lik replikanta kojeg pratimo, već se usuđuje i napasti prethodno opisani status quo, koji je sa završetkom prvog filma ostao nepromijenjen. Sazrijevanjem unutarnjeg previranja Goslingovog replikanta, u priču ulazi i pitanje nade koja bi moglo dovesti do smjene nepromjenjivog beznađa kroz emocije, stavove i djelovanje.

Bio namjeravan ili ne, simbolizam komplementaran sve dominantnijim pojmovima našeg svijeta - kao što su suvremeni rob i isključenost iz društva - kao da je utkan u film, a njegove niti snažno odjekuju onima koji ih prepoznaju ili osjećaju. Dok je prvi pojam jasan sam po sebi, drugi najbolje oslikava prijetnja koju vanjski svijet predstavlja onome što Goslingov replikant u filmu smatra svojim utočištem i njegova nevoljkost da izloži isto riziku. Gotovo na isti način kao što danas ljudi kroz svoje strasti dižu zidove oko sebe, bivajući na oprezu od neprijateljskog fizičkog svijeta kao uljeza koji predstavlja smetnju ugodi njihove samotnosti.

Radije nego da napravi više istoga, Villeneuve tako odvodi Blade Runnera u novom smjeru, hrabro, što nagovješćuje već i znatno manja količina kadrova gradskog sluma u odnosu na prvi film. Paleta boja koju Villeneuve nadodaje, od radioaktivno narančaste do snježno bijele, nosi nas od jeze do smiraja. Tišina koja ove krasi u pravoj mjeri donosi predah od mračnijih scena ispunjenih oštrim i tamnim tonovima filmske glazbe čiji su autori Benjamin Wallfisch i Hans Zimmer, dok duže trajanje filma nadomještava nešto brži tempo u odnosu na prvi film.

Ana de Armas (Joi) izvrsno upotpunjuje Goslingov lik dok se Mackenzie Davis (Mariette), premda stilistički bliska prvom filmu, ne uspijeva preporoditi u očima onih koji su navikli na njenu narav u TV serijalu Halt and Catch Fire. Skupa s ulogom u kratkom filmu 2048: Nowhere to Run, Dave Bautista (Sapper Morton) uspijeva pokazati da je sposoban za puno više od uloge Draxa u Guardians of the Galaxy. Kao i Sylvia Hoeks (Luv) u službi Jareda Leta (Niander Wallace) čiji nastup dodatno upotpunjuje kratki film 2036: Nexus Dawn. Robin Wright (poručnica Joshi) nosi sa sobom iskustvo iz TV serijala House of Cards, dok Harrison Ford (Rick Deckard) uspijeva ostaviti jednako snažan dojam kao i mlađa verzija sebe.

Scenarij, čiji su autori Hampton Fancher (Blade Runner) i Michael Green (Logan, Alien: Covenant, American Gods), dostiže standard prvog filma, a neo-noir estetika vizualnog ostvarenja ga, s druge strane, i premašuje. Premda razumljiv i bez prvog filma, Blade Runner 2049 je, kao što i kritika sugerira, prije svega jedan od najboljih nastavaka ikada. Sljedeći film na Villeneuveom repertoaru trebao bi biti Dune, a sudeći prema nekoliko izvrsnih filmova koje je izrežirao u kratkom razdoblju, adaptacija možda stigne i prije nego što se kod takvih najava obično možemo nadati.