Nakon što je ekipa Slightly Mad Studiosa za Electronic Arts odradila dva poglavlja Need for Speeda, odlučili su se zadržati u svijetu utrka, ali uz veću dozu realnosti. Svoje namjere čak su i jasno istaknuli u samom nazivu novog projekta, pa je tako CARS skraćenica za Community Assisted Racing Simulator, odnosno na njemu je zajednica aktivno sudjelovala, ne samo prilikom financiranja razvoja, već i pri stvaranju sadržaja, prijedloga, testiranja, marketinga, pa čak i dijeljenja zarade nakon izlaska, koji smo dočekali 2015. godine. Krajnji rezultat bila je odlična simulacija koja je dvije godine kasnije dobila novi, sadržajno bogatiji nastavak, a na naše veliko iznenađenje, treće poglavlje zaigrali smo već krajem kolovoza, niti dva mjeseca nakon najave.

U osnovi, i dalje je riječ o simulaciji vožnje, no svima koji su se u nekom trenutku okušali u prethodnim izdanjima, već je na prvi pogled jasno kako je sam model vožnje, i sve vezano uz njega, prilično pojednostavljeno, uz mnogo više elemenata koji će i neiskusne vozače vrlo brzo pretvoriti u vozačke asove, dakako, samo u ovoj igri.

Pomoć pri vožnji više-manje će za nas odlično obavljati apsolutno sve važne stvari, od početka kočenja prije zavoja, proračuna pravilne putanje i izlaska iz krivine, uz nešto manje bonuse na kraju utrke, no opet, ono mukotrpno učenje i osjećaj uspjeha nakon prvog idealno odvoženog kruga u ovom slučaju izostaju. Iako nije savršen i daje popriličnu slobodu, što, pak, pripisujemo pretjerano učinkovitim kočnicama, sustav pomoći vjerojatno će koristiti i veterani nakon što nadograde postojeću ili nabave novu jurilicu, kako bi iz nje brže naučili izvlačiti maksimum.

Tome treba dodati i daleko bolje upravljanje kontrolerom nego ranije, što će fanovima serijala koji su u nekom trenutku investirali u volan i pripadajuću periferiju, zvučati kao svetogrđe, no činjenica jest da za dobre rezultate skupocjeno ulaganje nije više prijeko potrebno.

U samom početku dano nam je dovoljno novca za kupnju najslabijih modela automobila, nakon čega slijedi grindanje prema vrhu. Pobjedama u utrkama sakupljamo dodatna sredstva, nadograđujemo postojeći auto, otključavamo nova natjecanja, kupujemo nova vozila, kojih je preko dvjestotinjak modela, i tako u nedogled. Svaka utrka u karijeri dolazi s tri cilja koja treba ispuniti za prolaz, pa ćemo uz proboj prema prvome mjestu, bez zastoja pritiskati gas kako bismo dosegli zadanu brzinu ili, pak, odvoziti utrku uz što manje dodira s ostalim natjecateljima i izleta izvan staze.

Breakout natjecanja, pak, svidjela su nam se više no što smo se nadali, vjerojatno zato što tijekom njih uobičajenu napetost zamjenjuje opuštajuća atmosfera razbijanja prepreka na stazama, što definitivno nije sadržaj uobičajen za simulacije, no treći nastavak Project Carsa očito je otišao u sasvim drugom smjeru.

Uz adekvatan sufiks u nazivu ili njegovu potpunu promjenu, vjerujemo kako bi i zamjerke fanova, a i stalne usporedbe s prethodnicima, bile mnogo blaže i prihvatljivije, tim više što kao arkadna simulacija Project Cars 3 nije nimalo loš.

Nažalost, uz ovako velike izmjene, teško ga možemo nazvati pravim nastavkom serijala te ga tako i ne preporučujemo. Za uvaljivanje u trosjed i neobavezno ubijanje nekoliko sati slobodnog vremena, svakako da.