Ekipa Compulsion Gamesa zna raditi unikatne igre, što su dokazali s prethodnim uradcima – platformskom avanturom Contrast te survival hororom We Happy Few. Nažalost, isto tako je dobro poznato da njihovi projekti nisu namijenjeni široj publici, pa će vas ili potpuno oduševiti, ili će vam nakon druženja s njima u ustima ostati gorak okus jer očito ne vidite ono što vide igrači koji ih hvale. Njihov novi projekt, South of Midnight, nimalo ne odstupa od ove prakse, no hoćete li mu posvetiti svoje slobodno vrijeme isključivo je stvar izbora na temelju vlastitih očekivanja.

South of Midnight je smješten na američki jug, močvarna područja Louisiane i Mississippija koje pogađa uragan. Mlada djevojka Hazel i njezina majka pokušavaju se spremiti za evakuaciju, no bujica odnosi njihovu kuću zajedno s majkom, i Hazel kreće na avanturu kako bi je pronašla. Na tom putu spoznaje da je Weaver – na neki način čarobnica – čije joj moći pomažu u napretku, ali i u otkrivanju bogatog mitološkog naslijeđa stanovništva koje živi na tim prostorima. Vjerujemo kako su igrači kroz igre upoznali razna mitološka bića iz različitih dijelova svijeta, no ono čemu nas podučava South of Midnight sasvim sigurno nisu ni sanjali.

Naime, svako od tih bića je groteskno i na neki je način doživjelo traumu u prošlosti – što ćemo doznati kroz njihove priče – te još uvijek nosi rane koje valja zacijeliti. Uz to ćemo doznati i ponešto o Hazelinim precima, kao i o ne baš ugodnoj povijesti američkog juga, koja zadire u teme ropstva i potlačivanja. Autori su sve elemente naracije ukomponirali upravo kako treba, i čitavo smo vrijeme hrlili naprijed, pokušavajući otkriti nove priče i lokacije te uživati u mističnoj, a istovremeno prekrasnoj scenografiji koja nas je neprestano okruživala.

Prezentacija je zasigurno najbolji aspekt ove igre, koja nas na svakom koraku oduševljava novim prirodnim ljepotama i bujnom vegetacijom. Pravo je zadovoljstvo promatrati izmaglicu koja nestaje pred jutarnjim suncem i slušati cvrkut ptica, uz osjećaj sveprisutne visoke vlažnosti zraka koju kao da možete osjetiti u nosnicama. Dakako, svaka je scena upotpunjena melodičnim tonovima usne harmonike i bendža, kao i kaotičnim jazz dionicama koje se izmjenjuju, stvarajući jedan od najbolje pogođenih soundtrackova u igrama.

Poseban ugođaj stvaraju i pokreti likova, koji su vješto dizajnirani s manjim brojem sličica, te izgledaju kao da zastajkuju u svojim naumima. Ipak, dovoljno su uglađeni da sve nalikuje na animirani film. Ova „stop-motion“ tehnika slabije je primjetna dok jurimo kroz močvaru i u borbama, no itekako je vidljiva u međuscenama koje su iznimno kvalitetne – i priznajemo da nijednu nismo preskočili, što nas je i same iznenadilo jer nismo baš poznati po strpljivosti.

Čitajući prethodne retke, izgleda da je South of Midnight potencijalni kandidat za igru godine, no moramo se dotaknuti i onih manje ugodnih stvari. Naime, igrivost je, blago rečeno, prosječna u dijelu koji se tiče avanturističkog napretka, dok je borba možda čak i ispod prosjeka. Hazel ima razne sposobnosti poput trčanja uz zidove ili privlačenja kukom, koje će joj pomoći u rješavanju prepreka u okruženju, no osjećaj linearnosti konstantno je prisutan. 

Istina, postoje dijelovi u kojima možemo odlučiti hoćemo li nastaviti slijediti glavnu priču ili istražiti sporedni put koji će nas eventualno dovesti do Floofa – resursa kojeg koristimo za nadogradnju sposobnosti – no kada ga pokupimo, istim putem ćemo se vratiti na „križanje“ i krenuti kamo su nas developeri naumili odvesti. Doduše, sumnjamo da bi, uz otvoreni svijet, okruženje moglo biti dizajnirano tako spektakularno i detaljno kao što trenutno jest, no nešto više slobode ne bi bilo na odmet.

Borba je pak, najblaže rečeno, dosadna nakon desetog susreta s protivnicima koji, kada naučite njihove rutine, ne predstavljaju ozbiljnu prijetnju. Imamo dojam da su toga bili svjesni i autori, pa uz Story postavke težine koje borbu smiješno olakšavaju, postoji i opcija da takve scene automatski preskočite i vratite se na avanturistički nastavak. Borbe s bossevima su nešto teže, no opet – imaju uobičajene napade kakve smo vidjeli u masi igara, i uz konstantno korištenje izbjegavanja udaraca ne predstavljaju preveliki problem. Činjenica jest da nismo ni očekivali „soulslike“ okršaje, no opet, obzirom na njihov čudovišan izgled i veličinu, od njih smo priželjkivali nešto veći otpor.

Umjesto uobičajene preporuke – jer, kako smo rekli, o nabavci ćete sami odlučiti – kratko ćemo rezimirati. South of Midnight je igra čijih će vas dvanaestak sati iznimne audio-vizualne prezentacije s velikim brojem pamtljivih dijelova vrlo vjerojatno oduševiti. S obzirom na linearnost, mala je šansa da ćete se nakon prvog završavanja ikad više odlučiti ponovno je instalirati i zaigrati, čemu velikim dijelom pridonosi i repetitivna borba koja jednostavno nije dovoljno razrađena – što je primjetno već nakon nekoliko sukoba. Mi smo svoje dojmove iznijeli, a odluku prebacujemo na vaša leđa.

Igrano na PC-ju putem Game Passa