Da budem posve iskren, dok je proteklih godina bilo pregršt godišnjih razočaranja, s vremenom se kontrola kvalitete u igraćoj industriji bitno popravila. Da su nam sada oni dani da pljujemo po Daikatani ili performansama Far Cryja… Umjesto toga, moramo tražiti sitnice i detalje da bismo imali po čemu pljucnuti… Ovoga puta, izuzetak je, međutim, Cyberpunk 2077, epski nedovršen, a svejedno pušten u opticaj „tripple A title“ gdje je ekipa godinama unaprijed iskeširala za nešto što će jednom izaći…

Cyberpunk 2077

Od početnih „recenzija“ nastalih na osnovu svega nekoliko sati igranja (ili „igranja“) koje su vrištale lažnim oduševljenjem, pa do recentnijih, stvarno odigranih recenzija koje opet pretjerano kritično gaze svaki aspekt ove mega-igre, osobno se nalazim negdje u sredini po ogorčenju isporučenim.

Kao i većina koja je igru probala, smatram je jednostavno nedovršenom. Konzolaške verzije nisam probao ni igrao, ali po svemu sudeći, ponajviše po službenoj isprici izdavača i povlačenju s tržišta, radi se o epski nedovršenim i neigrivim ranim razvojnim verzijama koje nikada nisu ni trebale doći do šire publike van službenih testera.

Što se tiče verzije za PC, radi se o jednostavno bugovitoj igri gdje se preko nedovršene osnovne strukture lažnom fasadom išlo zavarati kupca da se radi o nečemu što će s idućom, ili eventualno onom zakrpom iza nje, biti popravljeno.

To je vrlo malo vjerojatno jer kako vrijeme odmiče, otkriva se sve više strukturnih tehničkih nedostataka igre. Za početak od onih najbanalnijih gdje u megarazrađenom svijetu „umjetne inteligencije“ vidimo primjere apsolutne neinteligencije s vozilima i likovima vječno zalokanim u prometnoj gužvi gdje jedan čeka onoga drugoga da prvi prođe ili višestrukim identičnim NPC-ovima koji hodaju jedan za drugim kraj nas, posve nam ubijajući uživljavanje u igru.

U zadnje vrijeme se spominje i očito u zadnji tren isključeni transportni modul kojega smo mogli koristiti za putovanje podzemnom željeznicom, ali je očito bio toliko bugovit da je čak i za dosta opuštene standarde bugovitosti u CDPR-a bio neprihvatljiv za stavljanje u igru.

Ono što mene, pak, više muči od svih tih tehničkih problema je totalni nedostatak duha, mehanicistički pristup igri koji bi i imao smisla da sve tehnički radi savršeno, ali kako ni taj dio nije sređen, onda sadržaj još više upada u oči.

Osobno sam se nadao nečemu u stilu Gibsonovog Neuromancera, a dobili smo neinventivnu viziju GTA pomaknutu u neku „tehno-budućnost“ bez ikakve dublje analize i ideja što bi to bilo.

Čak i kad se tehnički nedostaci otklone, za mene Cyberpunk 2077 nema nikakve privlačnosti.

DCS World Supercarrier

Modul za moju omiljenu letačku simulaciju kojega istovremeno i volim i mrzim. Nimitz klasa nosača u DCS Worldu već je prisutna godinama, ali modul Supercarrier donosi palubne letne operacije dovedene do detalja koji se ne mogu naći u niti jednoj drugoj simulaciji, čak i specijaliziranima samo za operacije s nosača aviona.

Sva palubna posada američkog nosača je simulirana i animirana do zadnjeg čovjeka, kao i procedure i postupci i kada prvi puta pokrenete ovaj modul, bit ćete zapanjeni njegovom detaljnošću. To je to, ne može bolje od toga!, pomislit ćete, ali kako vrijeme odmiče, shvatit ćete da tu ima još prostora za doradu.

Meni osobno najgluplji bug, koji je sa supercarrierom već mjesecima i svima poznat je redoslijed lansiranja aviona kada su sva četiri katapulta istodobno napunjena AI letačima. Iz nekog razloga umjetna inteligencija nosača nije svjesna da se putanje katapultova i aviona na njima križaju i da prvo treba ispaliti onaj avion koji neće nekim svojim dijelom zahvatiti avion ispred sebe, na katapultu. I skoro redovito u svakoj misiji u kojoj imate pune katapulte, avion koji bi trebao zadnji poletjeti, poleti prije onoga ispred sebe i odnese mu komad krila ili repne površine.

Najsmješnije u svemu tome je da katkada tako okljaštreni AI letač na palubi, ako nije odmah eksplodirao, uopće nije svjestan da mu fali pola krila, već hrabro polijeće kao da je sve u redu.

Ili ako ste, nedajbože, tima četirima avionima koje ste na neku foru uspješno lansirali dali iste rute i isto vrijeme povratka na nosač, oni su blaženo nesvjesni jedan drugoga na prihvatu i u finalu ili čak i prije finala se isudaraju u zraku i eksplodiraju, pa tako bez ikakvog neprijateljskog djelovanja od njih četiri imate sreću ako uspješno slete njih dva ili možda čak samo jedan.

Za izluditi!

VR podrška za FS 2020

Asobo koji je napravio genijalan posao za Microsoft i bez sumnje najbolji letački simulator ikada ima, međutim, jednu neugodnu osobinu do sada više puta dokazanu – sa svakom novom zakrpom i dodatkom za FS 2020 doda i nove bugove iako je formalno stare zakrpao. Na ovaj način količina bugova u simulaciji po mom skromnom mišljenju ostaje konstanta, bez obzira koliko zakrpa do sada izašlo.

Dio koji mene posebno smeta je podrška za VR koja je očito požurena da izađe do Božića, odnosno prije kraja godine i koja je problematična.

Za početak, VR kako je podržan u MSFS-u uopće ne podržava VR kontrolere, već 3D miša. Što je 3D miš? To je naš uobičajeni mišji pokazivač, ali s nekom vrstom umjetne inteligencije da zna koliko u dubinu klizati kada prelazimo njime po dugmićima i polugicama avionskih panela ili otvorenim menijima. To katkada radi.

Centriranje i viewport su sjeb… ovaj, ne rade posve ispravno, pa ćete pogled malo centrirati iz igre, a malo iz vanjske aplikacije.

Ovo je, usput, do sada jedina VR igra, odnosno igra s VR podrškom u kojoj sam imao problema s centriranjem pogleda naglavnika. Iskreno rečeno, nisam mislio ni da je to moguće jer jednostavno s niti jednom drugom igrom tog problema nema. Kako se radi podrška za VR u simulacijama neka Asobo pogleda u DCS Worldu.

Usprkos tome, ako sve uspijete namjestiti da radi kako spada, u VR-u novi MSFS 2020 izgleda još impresivnije nego na običnom monitoru. Kojima je možda do sada već dosadio, sada će se, ako imaju VR opremu, ponovo zaljubiti u njega…