Danski istraživački tim sa Sveučilišta u Kopenhagenu uspio je odgonetnuti biosintetski put paklitaksela, mitotičkog inhibitora i jednog od najvažnijih kemoterapijskih lijekova za liječenje raka dojke, jajnika, vrata maternice i pluća. Čime dolazi doba jeftinijoj proizvodnji ovog životno važnog lijeka.

Spoj koji se na tržištu nalazi pod imenom Taxol i drugim imenima, prirodni je spoj koji se izvorno nalazi u pacifičkoj tisi, ali njegova proizvodnja je skupa, složena i opterećuje okoliš jer se oslanja na zamršenu kemijsku polusintezu. Više od tri desetljeća znanstvenici su pokušavali razumjeti kako se Taxol prirodno stvara u biljci, jer bi rješavanje te misterije omogućilo proizvodnju kroz biotehnologiju.

Istraživači su otkrili dva nedostajuća enzima koji dovršavaju završne korake biosintetskog puta lijka. Ti enzimi su ključni za činjenje paklitaksela biološki aktivnim lijekom protiv raka.

Metoda funkcionira kloniranjem gena odgovornih za proizvodnju taxola iz tise i umetanjem u stanice kvasca. Jednom kada su modificirane, te stanice kvasca djeluju kao domaćinski organizmi ili mikrotvornice koje sadrže potpun skup uputa potrebnih za proizvodnju lijeka. Ovaj pristup omogućuje proizvodnju jeftiniju od svih do sada dostupnih konvencionalnih metoda i to za otprilike polovicu. Ovo je važno jer se očekuje da bi se prevalencija bolesti trebala se povećati za više od 55 posto do 2050. godine, s velikim većinom slučajeva u zemljama s niskim i srednjim dohotkom.

Trenutno aktivni sastojak lijeka košta više od 20.000 američkih dolara po kilogramu, što ga čini jednim od najskupljih aktivnih farmaceutskih sastojaka u uporabi, pa je u mnogim zemljama glavna prepreka pristupu liječenju.

Nova metoda nije samo efikasnija već i održivija od kemijske sinteze. Postupak ne uključuje štetne kemikalije i otapala uobičajena u kemijskoj proizvodnji, te omogućuje korištenje sirovijih, manje pročišćenih ekstrakata iz iglica tise kao početnog materijala, što je znatno jeftinije od ultračistih ulaza potrebnih u kemijskoj polusintezi.

Sam pristup nije nov jer već desetljećima industrija koristi gljivice, bakterije i kvasac posebno za proizvodnju lijekova u velikim količinama i po niskoj cijeni (proizvodnoj  - cijena na tržištu je drugi problem). Neki od tako dobivenih lijekova su inzulin koji se dobiva iz genetski modificirane bakterije e.coli,  vakcina protiv hepatitisa B koja se dobiva iz namjenski promijenjenog kvasca, kao i antimalarik artemisinin i brojni drugi.

U ovom slučaju je novost da je otkrivanje načina proizvodnje ovoga lijeka na ove načine desetljećima izmicalo industriji.